TKO JE ANTI KOTROMANOVIĆU PLATIO LET NA LOŠINJ? Otkrivamo i s kim se ministar sastao i kakav se veliki posao tamo sprema...

Fotografije koje potvrđuju da se ministar obrane Ante Kotromanović s obitelji prevezao na Mali Lošinj privatnim avionom aerodroma na Lošinju same po sebi nisu senzacija. Aerodrom je, inače, u suvlasništvu hotelske tvrtke “Jadranka” ruskih investitora čiji je identitet sakriven iza nepronične fronte privatne moskovske banke Promsvyaz. Intrigira jedino kontekst – ruski vlasnici “Jadranke” zainteresirani su za kupnju vojne luke Kovčanje na drugom kraju malološinjskog zaljeva. Riječ je o zemljištu od 400 tisuća četvornih metara nedirnute prirode na obalskoj crti što se već 25 godina vodi na popisu državne imovine kao vojna baza. Zapravo je riječ o ratnom pristanu za borbeni ukrcaj goriva i municije, a za to Hrvatska ratna mornarica nema nikakve potrebe. Kovčanje se koristilo kao poligon za specijalce, a zatim je načelnik stožera Josip Lucić dao da se ondje potroši 25 milijuna kuna i urede luksuzni apartmani za visoke časnike. Ruski investitori, čini se, spremni su to zemljište kupiti. Govori se o 100 milijuna eura. Tko su, dakle, ti Rusi koji ulažu u lošinjski turizam?

Tko je Kotromanoviću platio let na Lošinj privatnim avionom vrijedan 28.500 kuna?

Prije tri godine u Zagrebu je osnovana tvrtka Beta ulaganja. Osnivač je bila Promsvyazbank u vlasništvu braće blizanca Alekseja i Dmitrija Ananijeva. Obojica su milijarderi, obogatili su se na uvozu kompjutera, posjedovali privatnu telekom-mrežu, a uz rad u ruskom oligarhijskom sektoru magistrirali su na čikaškom univerzitetu (gdje je predavao Obama). Jako su religiozni i posjeduju značajnu kolekciju socrealističkih radova ruskih umjetnika. Ukratko, tipična ruska priča o likovima koje moskovske sponzoruše nazivaju Forbsi jer se nalaze na popisu najbogatijih ljudi na svijetu koje prati taj magazin. No, u Lošinju i Zagrebu nikad se nisu pojavili. Direktor Beta ulaganja je domaći čovjek, Krešimir Čemerika, koji je ranije radio kao menadžer u Quaestus fondu Borislava Škegre. Čemerika je izveo operaciju kupnje većinskog, a zatim i 89-postotnog udjela u lošinjskom poduzeću Jadranka d.d., velikoj, šezdeset godina staroj turističkoj tvrtki s objektima u prekrasnoj uvali Čikat gdje su nekoć bile vile austrijske gospode te rezidencije socijalističkih vlada i funkcionera, kao i masovni hoteli koji su u međuvremenu prilično propali. Nema sumnje da je destinacija doživjela nevjerojatan preporod. “Jadranka” je dokapitalizirana na 100 milijuna eura jer su za dvije godine uređeni i otvoreni najluksuzniji hoteli na Jadranu, “Bellevue”, “Villa Hortensia” i “Alhambra” s pet zvjezdica, dok su svi ostali brojni kapaciteti unaprijeđeni na 4 zvjezdice. Tako je uvala Čikat okružena borovom šumom, na mjestu koje je geograf Pančić identificirao kao ljekovitu klimatsku banju, postala jedinstveni luksuzni resort na našem dijelu Jadrana. Već je ostvareno milijun noćenja. No, to je bila samo prva faza…

Sljedeća je preuređenje sportskog aerodroma Ćunski koji bi se osposobio za slijetanje putničkih zrakoplova, zatim otvaranje marine za megajahte i dva golf-terena na 318 hektara na susjednom otoku Cresu. U aerodromu Jadranka d.d. ima 30-postotni udio, a dogradnju je Vlada proglasila projektom od strateške važnosti. No, potrebna je promjena urbanističkog plana, koju mora odobriti grad Mali Lošinj. Što se tiče luke za megajahte potrebna je akvizicija Kovčanja, koju bi ustupili MORH i DUUDI. A za golf-terene strateški je partner bila – Crkva, Krčka nadbiskupija, koja naravno nije htjela poslovati s Rusima i nekakvim predstavnicima ili direktorima fantomskih ruskih investitora, pa se napokon ukazao lik koji je povezao sve točke ovog rebusa nastupivši, doduše, na konferenciji za štampu tek kao “posrednik”, “lobist”, čovjek koji je svojim zauzimanjem omogućio sav taj procvat iako sam, kaže, u tome nema izravni poslovni interes, jer nije vlasnik ni jedne ruske ili hrvatske firme, nego tek penzioner koji u 70. godini želi učiniti nešto za Lošinj, s kojim je dugo povezan jer je ondje dolazio još kao dijete, kad su njegovi roditelji u Čikatu izgradili vikendicu od 30 četvornih metara…

Riječ je o Mihajlu Perenčeviću, kojega na lošinjskim društvenim mrežama zovu Miha dok vrlo živopisno, i pozitivno i negativno, komentiraju njegovu rolu otočnog preporoditelja.

Mihajlo Perenčević bio je u zadnjim godinama socijalizma pomoćnik republičkog ministra unutrašnjih poslova Vilima Mulca. Perenčević i njegov prijatelj, drugi pomoćnik, Željko Tomljenović bili su zaduženi za mupovsku tehniku, nadasve za radioveze. Kad je počeo rat i dr. Gregurić osnovao vladu narodnog spasa, povjerio im je osnivanje tvrtke AKD koja je imala dvije vitalne role – štampanje novca i pribavljanje opreme i naoružanja za vojsku i policiju. Čini se da su mu upravo oni preporučili svog zagorskog prijatelja Ivana Jarnjaka, direktora Tvornice električnih proizvoda iz Začretja za ministra unutrašnjih poslova.

Tomljenović je ubrzo upao u nevolje – njemačke novine razotkrile su ga kao ilegalnog dobavljača oružja u Slovačkoj, gdje je poslovao s biznismenom koji je Hrvatskoj pribavio veći broj ruskih polovnih helikoptera. Taj lik pojavio se kasnije kao vlasnik krčkog hotela “Haludovo” (što i danas stoji kao sramna ruševina) te krunski svjedok u procesu “kontroverznom biznismenu” Hrvoju Petraču. Slovak je navodno donio famozne dijamante koji su bili dokazni materijal, iako ih nitko nije vidio. Trgovac oružjem na sudu je zaprisegnuo da su izmišljeni, a pritom nikome nije bilo jasno čemu su trebali poslužiti, jer isporučioci oružja obično ne donose dijamante kao sredstvo plaćanja, nego ih odnose... Ali, to su misterije poslova kojih se više nitko ne želi prisjetiti, dok Tomljenović nije bio spreman puno objašnjavati svoju ulogu u liferacijama, nego je otišao u Rusiju, koja je u to doba postala jeljcinovski Eldorado. Uskoro mu se pridružio i Perenčević. O Tomljenovićevim potonjim poslovima ništa se ne zna, on se u javnosti ne pojavljuje, a u Hrvatskoj živi diskretno u dvojnom objektu sa svojim šogorom Božom Biškupićem. Smjestili su se u vilama okruženim zajedničkim četiri metra visokim zidom. Perenčević je u ruskom biznisu pak dostigao zvjezdane visine. Postao je direktor kompanije “Velestroj”, koja danas gradi najveći naftovod na svijetu na relaciji Sibir – Tihi ocean dužine 2694 kilometra, s tim da je već sagradila ili započela još tri (naftovoda i plinovoda) duža od tisuću kilometara. Brutala! – reklo bi se rječnikom kojim se danas služe mladi. Takav mu je i lifestyle. U Zagrebu i u Čikatu ima luksuzne vile, druge je izgradio za sina i za kćer. Njegova žena kupila je i vodi najčuveniji holivudski restoran Dan Tana’s. Sin je radio u – Quaestusu, skupa s Krešimirom Čemerikom, koji sad upravlja Beta ulaganjima.

Za razliku od politike, u hrvatskom poslovnom životu lakše se ostvaruje nacionalno jedinstvo objedinjavanjem svakojakih interesa u poslovima koji združe najrazličitije ljude. U ovaj turistički megaprojekt uključili su se lošinjski mali dioničari i direktori koji su prodali svoju firmu, zatim bivši pomoćnik ministra unutrašnjih poslova s ruskim portfeljom i partnerima, Krčka nadbiskupija, moskovski bankari i, možda, hrvatski ministar obrane.

Bez obzira na sve ove kombinacije, rezultat dosad ne izgleda loše: novi luksuzni Čikat. Možda Hrvati nisu sposobni bilo što poduzeti ili ostvariti ako stvar ne nalikuje na korupcijsku zavjeru? Možda je to nacionalna strast, folklor, pa novac i uspjeh, zapravo, nisu najvažniji? U svakom slučaju, za iduću iteraciju u razvoju ovog projekta bit će potrebna jača podrška Vlade i njezine Državne uprave za upravljanje državnom imovinom, što ne bi trebao biti problem ako Milanović nekako skrpa većinu jer je direktor ustanove za gospodarenje narodnim nekretninama u sadašnjem mandatu stari Miškov drug - i sam je dvadeset godina radio u Rusiji kao menadžer najvećih ruskih korporacija.