Velike boginje: Bolest uz čiju je pomoć Cortés osvojio Tenochtitlan

Neki povjesničari vjeruju da su u okviru mediteranske skupine bolesti velike boginje postojale već u petom stoljeću prije Krista. Bolest obično ostavlja ožiljke ili kozičavost, no ožiljci nisu nađeni ni na jednom grčkom ili rimskom prikazu ljudskog tijela. Prema drugim povjesničarima, velike boginje porijeklom su iz Indije.  Postoje mišljenja da je ova bolest i mjera zaštite od nje iz Indije prenesena u Kinu jer je najraniji siguran i jasan signal odao kineski liječnik Ko Hung, koji je živio od 265. do 313. godine poslije Krista. Velike su boginje, bilo indijskog, bilo kineskog porijekla, do Europe doputovale Putom svile. Znamo da su već 581. godine harale Europom jer je Grgur iz Toursa opisao epidemiju velikih boginja u Francuskoj.

U Japan su ih do tada donijeli budistički misionari na putu iz Koreje. Velike boginje i ospice bile su središnji problem japanskog "doba pošasti" u razdoblju od 750. do 1000. godine. Postoji zapis iz Japana iz otprilike 980. godine, prema kojem su oboljeli od velikih boginja bili izdvojeni u posebne zgrade. Najpouzdaniji izvor koji spominje velike boginje spisi su perzijskog liječnika poznatog pod imenom Razes i potječu iz otprilike 900. godine.



Velike su boginje od desetog stoljeća nadalje sigurno bile prisutne u Europi, Aziji i Africi, no u Europi bolest je bila različito teška. Velike boginje pojavljuju se u tri oblika: variola major, što je pravi, virulentni tip boginja; variola minor, što je blaži oblik poznat pod imenom male boginje ili vodene kozice, te variola vaccinae, što je bolest goveda poznata pod imenom kravlje boginje. Kako sva tri oblika uzrokuju različiti sojevi istog virusa, zaraza jednim razvit će otpornost na sva tri oblika, iako ne nužno doživotnu. Dokazi pokazuju da je u Europi do sedamnaestog stoljeća prevladavao blag oblik, tj. male boginje. Najteži oblik velikih boginja odigrao je važnu ulogu u španjolskim osvajanjima Meksika i čini se da je prisutnost blagih malih boginja u Europi omogućio vrlo malom broju Španjolaca da s lakoćom poraze čitav meksički narod. Hernán Cortés je 18. studenog 1518. godine isplovio s Kube, tada španjolske kolonije, s vojskom od 800 vojnika, dijelom Španjolaca, a dijelom američkih Indijanaca.

Pristao je na obalu Yucatana kako bi s astečkim vladarom Meksika, Montezumom (ili Moctezumom) razmijenio pozdrave te primio od njega darove. Nastavivši putovanje, Cortés je utemeljio grad Vera Cruz i osigurao odanost svojih hirovitih odreda spalivši brodove kako se ne bi mogli vratiti na Kubu i nastavio marš prema unutrašnjosti Tlascale. Na putu se susreo s neprijateljskim silama, no nakon borbe sklopio je sporazum s Tlaskalancima te nastavio put prema glavnom astečkom gradu Tenochtitlanu (današnji Ciudad de Mexico).



Tenochtitlan, velika zajednica od oko 30.000 stanovnika, bio je izdvojen usred velikog jezera, a prilazilo mu se trima kamenim nasipima s cestom po sredini, dužine oko deset kilometara. Cortés je neko vrijeme održavao prijateljske odnose s Montezumom, no prekinuti su nakon napada na Vera Cruz koji je naredio sâm Montezuma. Cortés je napao i osvojio Tenochtitlan te zarobio Montezumu, kaznio ga oduzimanjem velike količine zlata i prisilio da prizna španjolsku vlast. Šest mjeseci kasnije, u svibnju 1520. godine, Cortés je doznao da nove snage Španjolaca i američkih Indijanaca pod zapovjedništvom Panfila da Narváeza s obale napreduju prema unutrašnjosti, u namjeri da Montezumi vrate vlast.







Neki povjesničari medicine vjeruju da su velike boginje postojale već u petom stoljeću prije Krista, no prema drugim povjesničarima velike boginje su porijeklom iz Indije, a iz Indije su prenesene najprije u Kinu











Ostavivši jednog časnika, Pedra de Alvarada, da upravlja gradom, Cortés je presreo Narváeza i porazio ga u iznenadnom noćnom napadu. Tada su pristigle vijesti da je u gradu izbila pobuna te da je Alvarado više ne može kontrolirati. Cortés je požurio vratiti se i stigao 24. lipnja 1520. godine. Astečki je narod podigao opći ustanak, Montezuma je bio poginuo, a Alvarado je bio u opsadi s malim ostatkom vojske. Cortés se izborio i uz velike teškoće i junačku borbu izišao iz grada, izgubivši gotovo pola ljudi koji su bili preživjeli bitku s Narváezom. Utočište je našao kod manje-više sklonih Tlaskalanaca. Do kraja 1520. godine Cortés je iz Španjolske nekoliko puta dobio pojačanje, a zapovijedao je i vojskom od deset tisuća Tlaskalanaca. Sagradio je flotu od nekoliko manjih brodova te naredio gradnju kanala kojima je svoje brodove doveo do jezera usred kojeg je bio smješten Tenochtitlan i u travnju 1521. godine započeo opsadu.Cortés je sâm zapovijedao floti od tristo ljudi. Porazio je veću silu u kanuima i pristao uz nasip gdje se dogodio obrat te je u prvom pokušaju osvajanja grada izgubio mnogo ljudi. No, nakon tvrdoglave obrane grad je 13. kolovoza 1521. godine ipak pao u ruke Cortésa.



Kada su ušli u grad, Španjolci su zatekli kuće opustošene smrću, no živote nisu odnijele rane i glad, nego ih je odnijela bolest. Kada je Panfilo da Narváez u svibnju 1520. godine napustio Kubu i krenuo prema Meksiku, sa sobom je poveo nekolicinu Afrikanaca, vjerojatno pokrštenih robova, ili njihovu djecu, koji su po zapovijedi kralja Ferdinanda bili poslani na Karipsko otočje. Neki od robova putem su se razboljeli i kada je brod pristao na američko kopno, barem je jedan među njima još bio bolestan. Taj je zarazio ostale i bolest se vrlo brzo proširila među američkim Indijancima koji su je nazvali  "velikom gubom".

Prema opisima, ta bolest nema veze s gubom, a vrlo brzo širenje praćeno osipom ne nalazimo ni kod frambezije ni kod sifilisa. Sljedeća će priča ukloniti i posljednju sumnju da je u pitanju bio smrtonosni oblik velikih boginja.

Naklada Ljevak nedavno je objavila knjigu 'Bolest i povijest' Fredericka F. Cartwrighta i Michaela D. Biddissa, koja je prvi put u Velikoj Britaniji izašla još davne 1974. godine, a dosad je, u nizu novih izdanja, doživjela niz preinaka i proširenja.



U svakom slučaju, bolest je bila mnogo teža od boginja poznatih u Europi u šesnaestom stoljeću. Kod Tlaskalanaca poprimila je razmjere epidemije. U prvom, odbijenom pokušaju zaposjedanja, početkom ljeta 1521. godine, unijeli su je u glavni grad. Kada je u kolovozu Cortés napokon ušao u Tenochtitlan, gotovo je pola stanovnika bilo podleglo bolesti.



U sljedećih šest mjeseci gotovo su sva sela Nove Španjolske bila zaražena. Procjenjuje se da je u ovoj prvoj epidemiji izginulo gotovo pola astečke populacije.



Druga epidemija, nova zaraza donesena na španjolskim brodovima, harala je Meksikom 1531. godine. Nakon tri iduće epidemije, 1545., 1564. i 1576. godine, početkom sedamnaestog stoljeća broj starosjedilaca Nove Španjolske pao je s proturječnih deset do dvadeset pet milijuna na možda manje od dva milijuna stanovnika.

 

Koliko god to strašno zvučalo, jedno drugo područje španjolskih osvajanja prošlo je još gore. Naime, otprilike u isto doba, populacija Inka u Peruu svedena je sa sedam milijuna na pola milijuna. Glavni krivac svakako su bile velike boginje, no Španjolci su donijeli i zaušnjake i ospice koji su također ubirali danak. Nema niti jednog dokaza da su prije dolaska konkvistadora slične bolesti postojale u tim krajevima.





U knjizi Frederick F. Cartwright, liječnik i povjesničar medicine koji je preminuo u studenome 2001. godine, i Michael D. Biddiss, profesor povijesti, pokazuju kako bolest može fatalno oslabiti i najmoćnije pojedince i društva, te na taj način bitno utjecati na povijesne događaje
No, strašna je smrtnost imala još jedan učinak: američki su Indijanci opiranje osvajačima počeli doživljavati kao beznadno jer uljezi koji su u stanju prouzročiti toliko smrti ne mogu biti obični smrtnici, nego osvetoljubivi bogovi. Starosjedioci Južne Amerike nisu bili jedini koji su tako razmišljali. Aboridžinska plemena jugoistočne Australije mora da su se slično osjećala kada ih je, krajem osamnaestog stoljeća, desetkovala iznenadna izloženost velikim boginjama koje su prilikom prvog kolonizacijskog vala donijeli Britanci. U Europi je u šesnaestom stoljeću bio prisutan blagi oblik boginja, no u sedamnaestom stoljeću počeo se mijenjati u pogubniji oblik. Uzrok promjene nije poznat, no moguće je da je razlog bio ponovno uvođenje virusa iz Latinske Amerike. U prvom Podnesku o smrtnosti za London iz 1629. godine, velike su boginje navedene pod svojim današnjim imenom. U prosjeku je u populaciji od tri do četiri stotine tisuća stanovnika umiralo tisuću oboljelih godišnje.



Posljednjih je godina sedamnaestog stoljeća broj umrlih od velikih boginja naglo porastao. Od relativno bezazlene, česte dječje bolesti, velike su boginje postupno postale najsmrtonosnija bolest. Početkom osamnaestog stoljeća, od nje je diljem Europe umrlo više djece nego od bilo koje druge bolesti osim, možda, dojenačkog proljeva. U jednom engleskom provincijskom gradiću od 5000 stanovnika, između 1769. i 1774. godine, od velikih boginja umrlo je 589 djece. Od toga je 466 bilo mlađe od tri godine i samo jedno starije od deset.



Tijekom epidemije u Berlinu, 98 posto smrtnih slučajeva uzrokovanih velikim boginjama bila su djeca mlađa od dvanaest godina, a u Londonu je 85 posto umrlih otpadalo na djecu mlađu od pet godina. Tolika smrtnost mladih promijenila je stopu rasta stanovništva, no bez popisa stanovništva brojčani su podaci nepouzdani.





Tenochtitlan je 13. kolovoza 1521. godine ipak pao u ruke Cortésa. Kada su ušli u grad, Španjolci su zatekli kuće opustošene smrću, no živote nisu odnijele rane i glad, nego ih je odnijela bolest




Velike boginje su virusna bolest, a ubrajamo ih u skupinu tzv. dječjih bolesti, među koje pripadaju, primjerice, i ospice. To su bolesti velikih skupina ljudi i ne mogu opstati u društvu malih, razbacanih naselja. Njihovo porijeklo nužno leži u najranijim velikim koncentriranim skupinama stanovništva jer se uzročnik bolesti može širiti samo izravnim prijenosom sa zaražene osobe na drugu, nezaraženu. Po tome se razlikuju od bolesti poput tifusa i bubonske kuge jer uzročnike tih bolesti uši, štakori i buhe mogu prenijeti na čovjeka, ali njihov opstanak ne ovisi izravno o ljudskom domaćinu.



Akutna zaraza velikim boginjama i ospicama uzrokovat će otpornost na ponovnu pojavu, koja može trajati neko određeno vrijeme ili čak cijeli život. Osoba otporna na uzročnika ne može se ponovno zaraziti niti prenijeti bolest nekome tko nije otporan jer se bolest može prenositi i steći samo u aktivnom obliku.
Virusna bolest velikih skupina ljudi



Frederick Cartwright i Michael Biddiss
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. prosinac 2024 22:21