Od 25.805 trenutačno slobodnih radnih mjesta na portalu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, 143 su otvorena za automehaničare, 27 za autolimare, 37 za autoelektričare, 13 za automehatroničare, 41 za autolakirere... A tu je i brdo drugih poslova koji također zahtijevaju gore navedena zvanja. Primjerice, onih u trgovini automobilskim dijelovima. I pritom uopće nisu loše plaćena. Tvrtka iz Varaždinskih Toplica, primjerice, traži autolakirera i nudi sasvim solidnu plaću od 6500 kuna. Svejedno, potraga za zaposlenikom im baš i ne ide. Barem se to može iščitati iz napisanog, obzirom da usprkos primamljivoj plaći navode i da radno iskustvo nije neophodno, odnosno da je jedini uvjet za zapošljavanje završena srednja škola. Koliko su, zapravo, očajni i spremni spuštati kriterije pokazuje što na kraju oglasa govore da će prihvatiti i kandidata koji nema završenu srednju školu za autolakirera, ali onda ipak traže neko radno iskustvo...
U trenutku kad su mnogi majstori napustili zemlju i znanje krenuli naplaćivati po Njemačkoj i Irskoj, kvalitetan mehaničari, električari i limari vrijede zlata. No, to nije nimalo povećalo zanimanje za ta zanimanja, već se na strukovne škole i na te trogodišnje programe gleda kao na nužno zlo. Dok se u gimnaziju teško upisati s manje od sedamdesetak bodova, u automehaničare se u 2017., primjerice, moglo i s mizernih 22,7 bodova, pokazuje ljestvica u Nacionalnom informacijskom sustavu za prijavu i upis u srednje škole. I tu se dolazi do paradoksa – dok učenik iz gimnazije u pravilu završava na nekom fakultetu s čijom je diplomom često osuđen na mizerno plaćene poslove ili vječiti boravak na burzi, za dobrim majstorima se servisi jednostavno trgaju. Samim time, njihova je vrijednost na tržištu rada kudikamo veća, tim više jer se svojim poslom jednako uspješno mogu baviti kod nas, kao i bilo gdje drugdje u svijetu.
Zanimljivo, veći interes za upis nisu potakla niti dva ozbiljna programa stipendija namijenjenih deficitarnim zanimanjima, u što spadaju automehatroničar i autolimar. Iako je riječ o 9000 kuna godišnje, koje učenici ovih smjerova dobivaju povrh “nagrade” za rad na praksi. Veliki je problem, otkriva nam Anto Delač, ravnatelj Elektrostrojarske obrtničke škole u Zagrebu, i što gotovo polovica učenika koji upisuju ove programe zapravo nisu zainteresirani za školu. Odnosno, tu se upisuju samo zato što nisu “upali” nigdje drugdje. Za što, pak, okrivljuje nepostojanje bodovnog praga, ali i trogodišnji program s kojim se školovanje može nastaviti tek uz mukotrpno polaganje razlike u predmetima. Za što se odlučuju samo rijetki. No, uvjerili smo se da postoje i pozitivni primjeri, mladi ljudi koji usprkos svojim godinama točno znaju što žele i kakve im sve prilike donose ova zanimanja. Doduše, ne nužno u Hrvatskoj...
Stjepan Ćibarić (16), Industrijska strojarska škola, Zagreb
S bratom mehatroničarom sanjam o obiteljskom servisu
Učenik drugog razrada Industrijske strojarske škole u Zagrebu školuje se za autolimara i zbog toga prima godišnju stipendiju od 9000 kuna, sviđa mu se što više ne mora učiti predmete poput kemije i biologije, a praksu uspješno odrađuje u servisu Baotić
Prvo sam se trebao upoznati s radionicom i alatima, gledao sam što i kako rade majstori. S vremenom sam postajao samostalniji, a prvi posao bio mi je slaganje prednjeg branika. No, i tada me nadgledao majstor, kao što će to biti slučaj do kraja trogodišnje prakse, govori nam Stjepan Ćibarić, učenik drugog razreda Industrijske strojarske škole u Zagrebu. Od malena ga, kaže, zanimaju auti. Posebno vanjsko dotjerivanje. Prilikom upisa u srednju školu nije previše dvojio gdje se želi upisati - zvanje autolimar bio mu je prvi izbor, i izabrao je školu najbližu svojoj kući u zagrebačkoj Dubravi. kako je riječ o deficitarnom zanimanju, Ćibarić od Zagreba prima stipendiju od 9000 kuna godišnje. A plaćena mu je i praksa, oko 500 kuna mjesečno. Sasvim solidan džeparac...
Izvlačenje i ravnanje lima je najteži dio posla, znatno lakše je ugraditi novi dio, objašnjava. “Kad radiš s limom uvijek bude ogrebotina, koliko god nosio rukavice. No, nije to ništa strašno”, govori Ćibarić. Za razliku od većine vršnjaka, zna što želi postići, ali i kako će to postići. “Danas čovjek mora biti hrabar da bi uspio”, zvuči kao da mu je znatno više od šesnaest godina dok razmišlja na glas. Poslije škole namjerava ostati u Hrvatskoj uspije li naći pošteno plaćen posao. Budem li imao plaću barem 5000 kuna, ostajem. U suprotnom, odlazim, jasno iznosi svoje kratkoročne planove Ćibarić. Dugoročno, međutim, ipak planira živjeti i raditi u Hrvatskoj. Stariji brat mu je završio za automehatroničara, pa bi jednog dana volio otvoriti obiteljski servis. Ipak, svjestan je da ima još puno posla. Kao i svakom šegrtu, važno mu je da ima od koga učiti. “Primili su me kao sina, ljudski, i pomagali mi kad kog je to bilo potrebno”, pun je hvale za kolege iz servisa Baotić. Tu odrađuje praksu od prvog dana, od kada su ga na početku prve godine škole ondje doveli roditelji. Potpisao je ugovor o naukovanju na tri godine, ali tek nakon probnog roka. “Posao je fizički zahtjevan i nije za svakoga, tako da dio učenika brzo odustane. Ili se pokažu traljavima, nedovoljno odgovornima za ovaj posao. U servisima su toga svjesni i stoga su oprezni pri izboru praktikanata”, objašnjava. Priznaje da mu je drago što se u srednjoj školi riješio predmeta koji ga nisu zanimali, poput biologije, kemije i fizike. Najdraži predmet mu je tehnologija autolimarije, a ocjene kudikamo bolje nego u osnovnoj školi.
Kristijan Stanković (16), Srednja škola Dugo Selo, Dugo Selo
Znam gimnazijalce koji sad rade na blagajni u Konzumu
Budući automehaničar u školu ide u Dugom Selu, a nije mu problem vlakom putovati na praksu do servisa Baotić u zagrabačkoj Dubravi gdje bi volio ostati raditi i po završetku prakse. No, i Njemačka mu se čini kao lijepo mjesto za život...
Znam puno prijatelja koji su nakon gimnazije završili u Konzumu na blagajni, objašnjava nam Kristijan Stanković zašto se po završetku osnovne škole odlučio izučavati za automehaničara. Osim toga, kaže, oduvijek je želio biti automehaničar, a u tome ima i podršku roditelja. Rekli su mi da sam pametno postupio, govori Stanković. Jedan tjedan ide u školu u Dugom Selu, a drugi putuje vlakom na praksu u servis Baotić. “U prvoj godini sam se lovio, sad je već znatno lakše”, opisuje iskustva s prakse Stanković, kome su u početku prepuštali jednostavnije poslove poput puštanja ulja, skidanje oplate i izmjene filtra. Najsloženiji zahvat s kojim se dosad susreo je, veli, vađenje i rastavljanje mjenjača. Poput ostalih šegrta posao obavlja pod budnim okom majstora, a pritom mu je praksa i plaćena. “Automehaničar nije deficitarno zanimanje i tu se ne dobiva stipendija, no servis mi plaća odrađeni posao. Ispadne oko 470 kuna mjesečno”, objašnjava Stanković. Poput većine svojih vršnjaka i on jednim okom gleda preko granice. “Njemačka mi se čini kao dobra zemlja za život”, razmišlja. No, ne bi imao ništa protiv da ostane u Baotiću i poslije škole, barem do majstorskog ispita koji slijedi nakon dvije godine rada u struci.
Fran Nikolić (15), Elektrostrojarska obrtnička škola, Zagreb
U servisu mi je zanimljivije nego doma
Vrijedni učenik Elektrostrojarske obrtničke škole u Zagreb u servis Auto Will i dalje dolazi svaki dan, iako je broj obaveznih sati prakse ispunio još prije dva mjeseca. Kao budući mehatroničar prima stipendiju od 9000 kn, a da mu posao leži shvatio jeoš davno dok je popravljao svoje autiće na daljinsko upravljanje
Moramo imati najmanje 504 sata prakse u servisu tijekom godine, što sam ja ispunio još prije dva mjeseca. No, i dalje sam svaki dan u servisu jer mi je tu zanimljivije nego biti doma, govori nam Fran Nikolić, koji je prije nekoliko dana završio prvi razred za automehatroničara. Relativno novo zanimanje koje objedinjuje znanja o mehaničkim i elektronskim sklopovima izabrao je nakon što se dobro informirao na internetu. “Danas mehaničar više ne može bez elektrike i obrnuto”, objašnjava Nikolić zašto nije krenuo u školu za automehaničara, nego je izabrao ovaj zahtjevniji, ali traženiji i cjenjeniji smjer. U odluci mu je pritom sigurno pomoglo i što je automehatroničar, za razliku od automehaničara, deficitarno zanimanje. Samim tim je uz naknadu za praksu mogao računati i na godišnju stipendiju od 9000 kuna, koju prima od Ministarstva gospodarstva.
Još je kao malo dijete, kaže, pokazivao je interes za aute. “Volim šarafiti od malena, i prije nego se upisao u srednju školu popravljao je autiće na daljinski. I tada sam shvatio da mu to dobro ide”, govori nam Nikolić, koji nije prvi član obitelji vezan uz servis automobila. “Djed mi je bio automehaničar u Vodovodu i ispalo je da idem njegovim stopama”, objašnjava. Živi u Novom Zagrebu, no nije mu nikakav problem putovati na praksu do Auto Willa u Španskom, iako aute zasad samo može popravljati, ali ne i voziti. Kad je lijepo vrijeme, govori, na praksu dođem biciklom, no ne treba mi puno niti javnim prijevozom. U startu su mu majstori prepuštali isključivo lakše zadatke poput izmjene diskova i pakni, a najteži zahvat s kojim se dosad susreo je izmjena usisne grane. U osnovnoj školi najdraži predmet mu je bio tehnički, a sad najviše voli strukovne predmete, posebno Tehnologiju upravljanja i regulaciju, gdje uči o pneumaticima i hidraulici. Zanimljivo, i on ima puno bolje ocjene sada nego u osnovnoj školi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....