SPAS ZA PRORAČUN

Na spremniku od 50 litara država zarađuje 103 kn više nego 2007.

Psihološka granica za cijenu litre goriva ne postoji, rekao je nedavno Radimir Čačić, prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva. I pritom hladno dodao da cijena može biti i 12, 15 ili 74 kune, te da cijenu određuje tržište, dok država može utjecati tek na poneku lipu. Istina ili laž? Diplomatski, riječ je o teškoj neistini.

A to znaju čak i slabije upućeni u sustav određivanja cijene goriva, koje baš država posljednjih godina napuhuje u neslućene visine. Dovoljno se sjetiti ne tako davne 2007. Prije pet godina, cijena je litre Eurosupera 95 bila 8 kuna, a država je na ime trošarina (1. svibnja 2007. smanjena je sa 1,90 na 1,65 kuna, kako bi se smanjio pritisak na građane) te godine ubrala 3,41 milijardu kuna. Usporedbe radi, samo u prvih 11 mjeseci 2011. država je od trošarina na naftne derivate ubrala 5,5 milijardi kuna.

Osim toga, PDV je 2007. još uvijek iznosio 22 posto, te se iz svake litre naftih derivata u proračun slijevala 1,45 lipa. A danas, kad je PDV čak 25 posto, iz svake litre u državnu blagajnu odlazi 2,09 kuna. Pojednostavljeno, samo na ove dvije stavke, država je u slučaju prosječnog spremnika goriva od 50 litara, koji je tada stajao 400 kuna, zarađivala 156 kuna (83 kn trošarina, 73 kn PDV). Danas takav spremnik stoji 557 kuna, a država na te dvije stavke zarađuje priličnih 259 kuna (trošarina 148 kn, PDV 111 kn). Znači, čak 103 kune ili 60 posto više nego prije pet godina. A na sve to baš nikakav utjecaj nema cijena nafte na tržištu Meditrerana i tečaj dolara, koji su zaslužni samo za rast osnovne cijene derivata.

U cijeni litre Eurosupera 95, među vozačima najtraženijeg naftnog derivata u Hrvatskoj, država ni približno ne uzima samo lipe, pa čak ni kunu ili dvije. Čisto kao podsjetnik, iz svake litre Eurosupera 95 država uzima 2,95 kuna na ime trošarine, 1,20 kuna na ime naknada za ceste i autoceste, a značajan udjel u cijeni ima i PDV, koji je od početka ožujka povećan sa 23 na 25 posto. Tu su i neka druga, manja davanja - 0,15 kuna iz svake litre slijeva na račun Hrvatske agencije za obavezne zalihe nafte i naftnih derivata, a pet lipa odlazi na račun tvrtke Hrvatski operater tržišta energije d.o.o, koja ubire zakonom propisanu naknadu za poticanje proizvodnje biogoriva.

A kad se sve to zbroji, dolazi se do priličnog iznosa - u ovom trenutku, kada cijena Eurosupera 95 iznosi 11,14 kuna, država izravno utječe na čak 6,58 kuna ili čak 59 posto. Čak i ako se u obzir ne uzme fiksnih 0,76 kuna po litri, koliko prema Pravilniku o utvrđivanju najviših maloprodajnih cijena naftnih derivata (koje donosi Ministarstvo gospodarstva) iznosi premija trgovcima naftnim derivatima.Tako da izjavu Radimira Čačića o tome kako ne može utjecati na svjetsko tržište naftom, pa samim time niti na cijene naftnih derivata u Hrvatskoj, treba uzeti kao dobar vic.

Prava je istina da država ima priličan prostor za intervenciju. Primjerice, samo da je PDV još uvijek na 23 posto, cijena bi već bila manja za 14 lipa, dok bi PDV od 20 posto, kakav plaćaju stanovnici čak sedam članica EU (Austrija, Bugarska, Češka, Slovačka, Slovenija, Estonija i Velika Britanija) cijenu smanjio za 37 lipa. A što je tek s naknadama i trošarinom... Država možda najteže može braniti naknadu za ceste, tih 60 lipa po litri kojih od 2001. plaćaju svi kupci benzina i dizela, makar im gorivo trebalo za vožnju brodom. Tim više jer se godišnja naknada za uporabu javnih cesta naplaćuje već pri registraciji i za osobne aute stoji od 180 do 1201 kuna, ovisno o obujmu motora.

Znači, javne ceste cijelo vrijeme se financiraju iz dva izvora, što pokazuje da se smanjenjem naknade iz goriva, čak i za 30 lipa po litri, ne bi dogodila velika katastrofa. Posebno jer se ta razlika može i nadoknaditi povećanjem nameta pri registraciji – primjerice, vozač koji godišnje prevali 10.000 km i pritom troši 8 l/100 km, tada bi uplatio tek 240 kuna manje u proračun. A to nije iznos koji je nemoguće nadoknaditi, ako se pri plaćanju godišnje naknade znatnije opterete vozači s većim i skupljim autima, koji u pravilu imaju i motore većeg obujma.

Niti trošarina na naftne derivate, namet od kojega država ubire najveći prihod po svakoj litri benzina (2,95 kn) i dizela (2,05 kn) nije zadan, fiksan trošak, u kojega se nipošto ne smije dirati. Da je tako, dovoljno je vratiti u sjećanje posljednju, lanjsku izmjenu visine trošarina, kada je bivša Vlada velikodušno smanjila iznos za 15 lipa po litri (prije toga je trošarina na benzin bila 3,10 kuna, a na dizel 2,20 kn). Tada je ministrica financija Martina Dalić teško pregrizla takav potez, odmah izračunavši da će država zbog toga gubiti 25 milijuna kuna mjesečno.

I što se dogodilo? Sredinom ožujka 2012. Ministarstvo financija objavilo je rezultate prihoda od trošarina, koji pokazuju da je u prva dva i pol mjeseca ove godine prihod od trošarina veći za 55 milijuna kuna nego u istom razdoblju lani. Doduše, pritom je od prodaje naftnih derivata ubrano 78 milijuna kuna manje, ali je zato na ukupan rast utjecalo povećanje prihoda od trošarina na duhanske proizvode, za čak 135 milijuna kuna u odnosu na lani.

Država bi tako i dodatno spuštanje trošarina na naftne derivate mogla nadoknaditi većim nametima na duhan, ali i na kavu i alkohol, posebno jer potrošnja svega navedenog, koliko god skupo bilo, u krizi raste. A nije teško za pretpostaviti da bi ljudi više profitirali od jeftinijeg goriva, koje je sad cijenom na razini zemalja sa dva do tri puta većim prosjekom plaća, nego što sad profitiraju pušeći cigarete i 40 posto jeftinije nego u EU.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 21:49