U Hrvatskoj je čak 30.309 auta starije od 30 godina, no samo njih 1084 ima PV pločice namijenjene starodobnim vozilima. Mršavo. Tek je nešto bolja situacija s motociklima – od njih 4269 starijih od tri desetljeća, 194 ima oznaku za povijesno vozilo na registarskim pločicama.
Šteta, jer postupak procjene i vrednovanja vozila potreban da bi se dobila identifikacijska isprava za starodobno vozilo, a potom se mogle zatražiti i PV pločice, nije posebno zahtjevan.
Pa niti skup, posebice kad se vidi kakve beneficije taj postupak donosi vlasniku. Za početak se potrebno obratiti Hrvatskom oldtimer savezu (HROS), prema Pravilniku o starodobnim vozilima, jedinom tijelu u Hrvatskoj ovlaštenom za postupak vrednovanja starodobnih vozila.
Dobro je pritom i što je većina potrebnih informacija dostupna na njihovoj internetskoj stranici hros.hr pa svaka informatički pismena osoba može saznati sve što je zanima iz kućnog naslonjača.
Prvi korak je ispunjavanje prijave za vrednovanje vozila, a uz ispunjeni obrazac treba dostaviti posljednju prometnu dozvolu, ugovor ili račun kojim se dokazuje vlasništvo te potvrdu o članstvu u nekom oldtimer klubu. Ovo posljednje nije neophodno, ali je posebno važno, jer izravno utječe na cijenu postupka.
Dok će vlasnici vrednovanje i identifikacijsku ispravu za starodobno vozilo platiti 1860 kn, članovi oldtimer klubova koji su članovi Hrvatskog oldtimer saveza (ima ih, naime, i onih koji to nisu) mogu računati na izdašan popust i istu stvar će platiti osjetno manjih 700 kn.
Ništa manje bitno, prilikom prijave treba dostaviti i presliku prometne dozvole vozila koje se svakodnevno koristi. Onaj, naime, tko želi do identifikacijske isprave za starodobno vozilo time dokazuje da mu ono ne služi za svakodnevnu vožnju, što je jedan od uvjeta za kategorizaciju propisanih već spomenutim Pravilnikom o starodobnim vozilima.
Prema njemu, starodobna vozila su motorna vozila proizvedena prije više od 30 godina, radi njegovanja povijesnog nasljeđa ili tehničke kulture sačuvana ili ponovno sastavljena u izvornom obliku, razvrstana u kategoriju oldtimera i koja se ne koriste u svakodnevnom prometu.
Iako je teško vjerovati da bi se itko vozilo starije od 30 godina koristio kao jedino prometalo u obitelji, tražena preslika drugog vozila registriranog na vlasnika ili bliskog člana obitelji smatra se dokazom da se starodobno vozilo nalazi na cesti samo povremeno, u posebnim zgodama.
Za to postoji i dobar razlog. Oldtimeri su, naime, skoro potpuno oslobođeni od naknade za ceste koja se plaća prilikom produljenja registracije. I to upravo zato što se smatra da godišnje prelaze izuzetno manje kilometara, osjetno manje od 11.016 km koliko su prema podacima CVH lani u prosjeku prelazila vozila M1 kategorije, odnosno automobili.
Važno je pritom znati da za kategorizaciju uopće nije važno koliko vlasnici starodobnih vozila prelaze kilometara.
Iako postoje priče da bi se mogao ugroziti status vozila pokaže li se na tehničkom pregledu da je u godini prevalilo više od 5000 km, to nije točno. Osim gore navedenih uvjeta za starodobna vozila, niti jedan drugi nije predviđen Pravilnikom.
Nakon ispunjavanja prijave i slanja tražene dokumentacije, slijedi postupak vrednovanja vozila koje u Hrvatskoj obavlja dvadesetak povjerenika ovlaštenih od Hrvatskog oldtimer saveza. U Zagrebu taj posao trenutačno, gotovo isključivo obavlja Boris Gorup, pa će vlasnici oldtimera koji se odluče na ovaj postupak u metropoli s njim trebati stupiti u kontakt i dogovoriti termin u kojemu će im vrednovati vozilo.
Sam postupak relativno je brz i ne traje duže od 40 minuta, a uz detaljan pregled vozila povjerenik ispunjava tablicu bodovanja vozila Hrvatskog oldtimer saveza. Pritom je važno da je vozilo koje se prijavljuje za vrednovanje u voznom stanju, odnosno gotovo spremno za tehnički pregled, i da su brojevi šasije i motora potrebni za identifikaciju vozila čitljivi, objašnjava Gorup, i sam vlasnik nekoliko vrijednih starodobnih vozila od kojih većina ima i PV pločice.
Dobra vijest za sve koji se odluče za ovaj postupak jest da on nije pretjerano strog, pa gotovo da nema slučajeva da vozila starija od 30 godina u konačnici ne dobe identifikacijsku ispravu za starodobna vozila. To se može dogoditi, govori nam Gorup, isključivo u slučaju ako su poduzeti značajniji zahvati na šasiji, motoru, mjenjaču i ovjesu, i to tako da su pritom korišteni dijelovi koji ne datiraju iz vremena proizvodnje automobila ili drugog vozila koje se ocjenjuje.
Samim time, ispada da su dozvoljene i intervencije i na tim dijelovima, pa čak i zamjene motor ili mjenjača, ako one datiraju iz vremena kad je vozilo bilo napravljeno. Kod ocjenjivanja drugih dijelova automobila sustav je još liberalniji. Volan, felge, pa čak niti, primjerice, sjedala ne moraju biti originalni kako bi vozilo zadovoljilo na provjeri i u konačnici dobilo identifikacijsku ispravu za starodobna vozila. Što je, naravno, dobra vijest za vlasnika u postupku.
Nakon vrednovanja, tumači Gorup, zapisnik se šalje u Hrvatski oldtimer savez gdje povjerenstvo još jednom prolazi kroz zabilježeno i potom vlasniku dostavlja identifikacijsku ispravu koja je uvjet za registraciju i dobivanje PV pločica koje je prethodno potrebno naručiti u stanici za tehnički pregled i platiti 286 kuna.
Sama identifikacijska isprava za starodobna vozila, važno je znati, pritom vrijedi četiri godine, nakon čega ju treba obnoviti. Tada je, međutim, cijeli postupak osjetno jeftiniji i plaća se 500 kn.
Zašto se isplati imati PV pločice na oldtimeru?
Razloga je više, no među njima nije i povoljnije obvezno osiguranje, jer osiguravatelji imaju praksu davati popust od 50 posto svim vlasnicima vozila starijih od 30 godina, a ne samo onima koji su prošli postupak vrednovanje i dobili PV pločice.
No, zato je tehnički pregled povoljniji, jer vozila čiji vlasnici imaju identifikacijsku ispravu na starodobna vozila ne plaćaju eko test, a naknada za ceste je simbolična. Izračun na primjeru prekrasnog Porschea 912 iz 1968. koji nam je Gorup ustupio za fotografiranje pokazuje da bi produljenje registracije bez PV pločica plaćao 1042 kune, dok ga ovako stoji 666 kuna. Odnosno, gotovo 400 kuna manje.
Naravno, uštede za vozila s većim i snažnijim motorima su osjetno veće. Ipak, najveća vrijednost PV pločica jest što vlasniku donose sigurnost u slučaju oštećenja ili krađe, što je nažalost uvijek moguć scenarij. U slučaju da osiguravatelj krene osporavati vrijednost vozila, odvjetnici imaju dobar alat u rukama.
Tko može do PV pločica?
Prolaze i Fićeki, Stojadini i Lade
Kako PV pločice nisu namijenjene isključivo za egzotična, maloserijska vozila starima barem 100 godina pokazuje i statistika Centra za vozila Hrvatske. Najviše automobila s registarskom oznakom za starodobno vozilo ima značku Mercedesa (239), a potom slijede Volkswageni (103) i Fiati (74).
Zanimljivo je da solidno četvrto mjesto tu drži Zastava (69), što upravo potvrđuje rečeno u uvodu. Kao i podatak da se PV pločice mogu vidjeti i na Ladama (3), pa čak i na dva Wartburga. Svatko tko nije izvršio drastične preinake na svom automobilu starijem od 30 godina tako se itekako može nadati PV pločicama, pa tako i brojnim pogodnostima koje one donose.
Nije da se do njih dolazi besplatno, no ulaganje se svakako isplati.