PRVI HRVATSKI Auto na solarni pogon

Nemamo tajni, sve možete slikati i objaviti. Ionako stalno šaljemo slike u ostale škole koje sudjeluju u projektu, objašnjava prof. Ante Ivanac, mentor učenika zadarske Strukovne škole Vice Vlatkovića koji su javnosti ovih dana pokazali svoj automobil na solarni pogon. Izrađen je u sklopu projekta SOELA (SOlarni ELektrični Automobil), u kojemu sudjeluje pet hrvatskih strukovnih i tehničkih srednjih škola, a s nešto manje od 190.000 eura ga kroz IPA program financira Europska Unija.

Cijeli bi projekt trebao biti okončan do rujna, do kad će biti otkriveni i drugi solarni automobili hrvatskih srednjoškolaca. No dotad je u prvom planu svakako ovaj zadarski: dug 3,20 i širok 2,20 metra, uživo izgleda vrlo ozbiljno, a na jakom proljetnom suncu ubrzava čak i bolje nego što bi se moglo očekivati. I to, naravno, posve nečujno.

A još samo dva mjeseca ranije, taj osebujni automobil nije postojao praktički niti na papiru. Nositelj spomenutog projekta SOELA, Tehnička škola Sisak i njezin profesor Stevče Arsoski sa suradnicima, pokrenuli su priču u rujnu prošle godine i s raspoloživim sredstvima nabavili opremu potrebnu za izradu automobila te ju potom raspodijelili na pet jednakih dijelova - za pet škola iz Kutine, Osijeka, Siska, Velike Gorice i Zadra.

Nastavnik praktične nastave ing. Filip Torbarina, u čijoj je radionici obavljena većina posla, objašnjava postupak gradnje. Počeli su od postolja, odnosno okvira od aluminijskih profila, koji su spajani varenjem. Uz pomoć ovlaštenog varioca, budući da je riječ o specifičnom zahtjevnom postupku. Potom su krenuli prema gore. Pritom su, kaže, dosta mozgali nad prednjom vilicom, jer ih je bilo strah može li ona podnijeti sva opterećenja.

Na pitanje što im je bio najteži dio posla i gdje su se krile moguće zamke u gradnji, graditelji se slažu: kod upravljanja i prednjih kotača. Naprijed su, naime, prvo montirali dosta šire gume od sadašnjih (jednake onoj na stražnjem kotaču), koje su se pokazale lošima, jer su se suviše gnječile, pa je auto “plivao” kao na želeu.

– Zbog težine baterija one bi se jako raširile na ovoj tankoj felgi i plesale na sve strane, pa smo ih zamijenili tanjim, objašnjavaju Ivanac i Torbarina, premda su te mesnate gume možda dijelom mogle zamijeniti nepostojeće amortizere. Uz to, kažu, malo im je pobjegao kut, špur lijevog kotača, što upravo planiraju ispraviti.

Inače, početna ideja bila je da svi akumulatori budu postavljeni naprijed, ali se pokazalo da su preteški. Zbog toga su ih premještali, pa je vozilo straga sad dosta visoko: prvo je, naime, bilo zamišljeno da vozač sjedi skroz nisko, da mu viri samo glava... Što se, pak, najveće brzine tiče, profesor Ivanac kaže da je još nisu pokušavali izmjeriti, iako se limitator u sklopu elektromotora, koji je postavljen na 25 km/h, može i isključiti.

Motor je smješten u stražnjem kotaču, a sve što o njemu graditelji trenutno znaju jest da mu snaga iznosi 1,5 kW. Dizajn vozila prepušten je svakom timu zasebno, no omeđen je činjenicom da su svi sudionici u projektu dobili isti motor, baš kao i baterije, ploče i istu količinu aluminijskih profila... Svakom timu rečeno je da sami odluče koliko će ih koristiti, jer o tome ovisi koliko će biti težak. Zadarski s vozačem teži oko 250 kilograma: po pedesetak otpada na okvir i vozača, a uz to svaki od četiri akumulatora ima 26 kg, a svaki od šest panela po osam.

Energija se putem ploča dimenzija 85 puta 85 cm puni u baterije od po 100 ampersati, a za vrijeme vožnje ona se koristi istovremeno i s ploča i iz akumulatora. Ako je sunca manje, više se energije povlači iz akumulatora, o čemu odlučuje središnji regulator. O točnom vremenu za punjenje i pražnjenje baterija još je prerano govoriti, više će se znati nakon što se obave razna testiranja na poligonu, zaključuju Ivanac i Torbarina, gledajući zadovoljno kako njihov solarni auto nastavlja nizati krugove.