Slovenci s upola manje autocesta zarađuju 500 milijuna kuna više nego HAC i ARZ!

Nikakva koncesija, trebamo vinjete. Da je bilo zdravog razuma, to je rečenica kojom se na sjednici Vlade trebala prekinuti bilo kakva rasprava o „monetizaciji domaćih autocesta“, posebno po smiješnoj cijeni od 22,5 milijardi kuna. Barem tako pokazuje naša analiza, u kojoj smo koristili poslovne podatke dvaju naših državnih koncesionara (HAC i ARZ), zajedno odgovornih za ukupno 1054 kilometra autocesta, slovenske tvrtke DARS, koja upravlja sa 582 kilometara autocesta, te statistike Ministarstva unutarnjih poslova i Centra za vozila Hrvatske. Znači, dali smo si truda, kako nas nitko ne bi mogao prozvati da zaključke donosimo napamet, iz glave...

A što nam je, zapravo, privuklo pažnju? Kako to već biva, ono što se događa kod susjeda – kako je poznato, u Sloveniji se vožnja po autocesti naplaćuje vinjetama (za vozila do 3500 kg) te klasičnom naplatom (iznad 3500 kg). Pod naplatom je 582 kilometara, DARS ukupno ima 1226 zaposlenih, a u 2012. su od cestarina zaradili 298 milijuna eura. Ili 2,24 milijarde kuna. A kakav je slučaj u Hrvatskoj? Država naplaćuje 1054 kilometara autocesta, u dvije tvrtke zaposleno je 3514 ljudi, a u 2012. su od cestarina zaradile tek 1,76 milijardi kuna. Odnosno, gotovo pola milijarde kuna manje od susjeda, s upola manjom cestovnom mrežom pod naplatom. I s tri puta manje zaposlenih... Pritom ne prolazi niti isprika da u domaći prihod nije uračunat PDV, jer nije niti slovenski. A kad bi i bilo drukčije, Slovenci ponovno imaju veću zaradu.

Iz toga se može izvući nekoliko zaključaka, no prvi i jedini bitan je da su Hrvati smušenjaci koji ne znaju upravljati vlastitom imovinom. A posljedica toga u ovom slučaju je gubitak nevjerojatnog novca, i to, što je još žalosnije, ponuđenog kao na pladnju. I što država čini? Umjesto da postave HAC i ARZ na zdrave noge, što zapravo nije nikakva znanstvena fantastika, te uvođenjem vinjeta omogući vozačima da konačno bezbolnije koriste autoceste koje su samo od 60 lipa iz svake litre goriva u posljednjih 12 godina platili gotovo 16 milijardi kuna, oni odlučuju monetizirati autoceste za smiješan novac. Razlog? Kako je rekao Siniša Hajdaš Dončić, ministar pomorstva, prometa i infrastrukture, „Iduće godine na naplatu dolazi 6,6 milijardi kuna kredita, a kad ne bi monetizirali autoceste, taj trošak bi pao na leđa građana“.

Kao da svi potezi države, tko god bio na vlasti, ne padaju na leđe građana, a posebno vozača, koji su već navikli biti ovce za šišanje. Istina, rata koja sljedeće godine dolazi na naplatu je iznimno velika, no zamrznuti zlatnu koku na 50 godina zbog toga nema smisla. Znatno mudrije bi bilo uštedjeti na plaćama zaposlenih u državnim službama, na što se godišnje izdvaja gotovo 36 milijardi kuna. Za početak, s uštedama bi trebalo krenuti upravo u Hrvatskim autocestama i Autocesti Rijeka-Zagreb, gdje od 3514 zaposlenih, s prosječnom plaćom od 7500 kuna i nizom dodatnih benificija (božićnice, uskrsnice...), trećina radi na poslovima naplate cestarina. U slučaju uvođenja vinjeta, dio bi ostao raditi sadašnji posao, dio bi kontrolirao vinjete, a dio bi postao suvišan...

Što bi razumna država trebala učiniti? Jednostavno, većim dijelom tek preslikati slovenski model naplate cestarina, pa čak i cijene vinjeta – vjerojatno se nitko ne bi bunio da plaća 115 kuna za sedmodnevnu, 225 za mjesečnu i 710 kuna za godišnju vinjetu, posebno ne oni koji, primjerice, imaju iskustvo povratnog putovanja autocestom između Osijeka i Splita, što se sada naplaćuje 596 kuna. Bili se to isplatilo državi? Sasvim sigurno, čemu u prilog govore i podaci Ministarstva unutarnjih poslova o prometu vozila na državnoj granici. Naime, u 2012. je u Hrvatsku ušlo čak 13,5 milijuna osobnih automobila stranih registarskih oznaka, a kako su najprometniji granični prijelazi naslonjeni na autoceste u državnom vlasništvu (Rupa, Bregana, Goričan, Bajakovo), državna blagajna fino bi živnula samo od njihovog novca. Primjerice, da su svi kupili tjednu vinjetu od 115 kuna, državi bi to donijelo zaradu od 1,55 milijardi kuna.

Znači, uprihodila bi veći dio sadašnjeg iznosa, dobivenog cestarinama od cjelokupnog godišnjeg prometa motocikala, auta, kamiona, autobusa..., samo na račun vinjeta koje su kupili stranci, i to isključivo oni s osobnim vozilima. A da se, primjerice, na 3 milijuna vozila nalijepi godišnja vinjeta po 710 kuna, što bi itekako imalo smisla ako stranac poslom ili privatno često putuje kroz Hrvatsku, samo ta zarada bi iznosila čak 2,13 milijardi kuna. Znači, država bi u tom slučaju godišnje profitirala više nego sada, čak i da niti jedan domaći vozač ne kupi vinjetu, da ostali milijuni stranaca ne plate niti kunu cestarine, i da autocestom ne prođe niti jedan motocikl, kamion, autobus... A sudeći prema primjeru Slovenije, pravi novac upravo se krije u cestarinama za vozila iznad 3500 kg, koje bi i kod nas trebalo nastaviti plaćati na klasičan način. DARS je tako u 2012. od spomenutih 298 milijuna eura prihoda od vinjeta zaradio tek 131 milijun, odnosno od auta su prihodovali tek 44 posto novca.

Koliki je onda, zapravo, financijski potencijal domaćih autocesta, koje je Vlada odlučila dati u koncesiju za smiješnih 22,5 milijardi kuna? Nevjerojatan. Ako DARS godišnje zaradi 300 milijuna eura od cestarina, naši državni koncesionari trebali bi zaradili barem 600 milijuna eura ili 4,5 milijarde kuna, što nam itekako omogućuje znatno veći domaći vozni park (lani je tehničkom pristupilo 1,4 milijuna automobila i 56.000 motocikala) te pocizija turističke, ali i tranzitne zemlje (2012. je u Hrvatsku ušlo 1,1 milijun stranih teretnih vozila, 194.000 stranih autobusa...). Osim toga, zadržavanjem klasične naplate za vozila iznad 3500 kg nastavili bi koristiti prednosti naša velike mreže autocesta, gotovo dvostruko veće nego u Sloveniji.

Uvođenjem vinjeta za vozila do 3500 kg, HAC i ARZ bi ostvarili barem trostruko veći godišnji prihod od cestarina nego sada, čime bi država cjelokupan iznos od zamišljene koncesije mogla vratiti za četiri, pet godina. Doduše, davanjem autocesta u koncesiju ne bi imali trošak redovnog i izvanrednog održavanja (trenutno iznosi oko 300 milijuna kuna godišnje), kao niti trošak plaća i ostalih benificija zaposlenih (oko 458 milijuna kuna godišnje), no potpuno je iluzorno očekivati da bi privatni koncesionar toliko revno održavao autoceste, pa poput naših tri puta bojom osvježavao tunele, ili zadržavao vojsku zaposlenih, samo da kupi socijalni mir.Racionalizirati poslovanje trebala bi tako sama država, na pošten i pravedan način, jer riješiti se autocesta na 50 godina, i to više zbog promašenog upravljanja nego zbog velikih rata kredita, nema baš nikakvog smisla. Rješenje su vinjete, a ne koncesija. Ako je razuma...

Autoceste puste, a plaćamo ih i iz goriva za kosilicu

Sadašnji model naplate cestarina država smatra poštenijim od vinjeta, zato jer vozači plaćaju koliko se i voze. No, je li zbilja tako? Nije. Domaći vozači izdvajaju velik novac za ceste, neovisno o tome koliko ih koriste. Primjerice, imate li automobil s kojim godišnje prosječno prelazite 10.000 kilometara, uz prosječnu potrošnju od 8 litara, autoceste ste darovali sa čak 480 kuna samo iz naknade od 60 lipa iz svake litre kupljenog goriva. Iako pritom možda niste naparavili niti kilometra po autocesti. A naknadu plaćate i ako se uopće ne vozite, nego gorivo koristite za motornu pilu ili kosilicu... Kupnjom vinjeta zbilja bi cestarinu plaćali unaprijed, no u tom slučaju bi sigurno i koristili ono za što dajemo novac.