LEGENDE: BMW M535i e12 je udario temelj karizmi najnovijeg BMW-a M5

Bila su to neka sasvim drukčija vremena. BMW je i tada, potkraj 1970-ih, bio jedna od najpopularnijih i najcjenjenijih automobilskih marki u svijetu, no automobila na kakvima se danas temelji dobar dio njegove tradicije, ali i ponude, zapravo još nije imao. Barem ne u obliku u kakvom ga poznajemo danas. Budući da su utrke turističkih automobila baš negdje to doba bile iznimno popularne, u BMW-u su ispravno pretpostavili da bi se kupci tradicionalnih limuzina iz Münchena mogli zainteresirati i za njihovu posebnu, sportski orijentiranu verziju, kad bi takva postojala u njihovoj ponudi. Ciljana skupina kupaca bili su, dakle, vozači koji se ne žele odreći sigurnosti, udobnosti i elegantnog, ali diskretnog izgleda klasične poslovne limuzine, ali s druge strane žele znati da se, kada to požele, mogu prepustiti pravoj sportskoj vožnji.

Rezultat je bio M535i, tada najsnažniji BMW Serije 5, ali i automobil na čijim će temeljima biti stvorena cijela jedna legenda. Da nije bilo njega, sasvim je izgledno da nikada ne bilo ni BMW-a M5, a takvo što iz današnje perspektive ne samo da zvuči nezamislivo, nego i doista tužno za svakoga tko imalo voli automobile. Premijerno predstavljen na salonu automobila u Frankfurtu 1979., M535i proizvodio se tako da se klasičan primjerak Serije 5 E12 (525, 528 ili 528i) iz pogona u Dingolfingu, gdje se i inače sklapao, u poluzavršenom stanju prebacivao u münchensku Preußenstrasse. Ondje bi ga se dohvatili majstori iz čuvenog sportskog odjela BMW Motorsporta, koji su na sličan način potiho i neslužbeno nadograđivali Serije 5 još od 1974. i, kako se to zna reći, nakon toga više ništa nije bilo isto...

Za pogon tog jedinstvenog automobila najboljim se pokazao 3,5-litreni redni šestak M30 kakav je pokretao i E23 735i i E24 635CSi, a s 218 KS pri 5200 o/min bio je najjači na BMW-ovim policama i kudikamo najzaslužniji za sportski karakter koji je od početka postao zaštitni znak modela M535i. Zahvaljujući njemu do 100 km/h stizao je za 7,5 sekundi, što ni danas nije loš rezultat, a u ono doba, i to u limuzini, bio je apsolutno spektakularan. A takva je bila i vožnja: ovjes je u osnovi bio klasični kao E12, ali posebno ugođen, s drukčijim oprugama i Bilstein amortizerima. Svaki je bio opremljen ventiliranim disk-kočnicama sprijeda (za koje je zanimljivo da s 280 mm nisu bili veći od onih na bilo kojem drugom E12, ali su bili deblji za 3 mm) i punim diskovima straga (272 mm), dok ABS nije bio dostupan. Ojačana stražnja osovina i špera su se podrazumijevali, gume 195/70 R14 bile su na prepoznatljivim BBS naplacima, a na popisu opcija bile su maglenke, brisači i brizgaljke za prednje farove, vanjski retrovizor sa suvozačke strane, krovni otvor, električni podizači prozora…

Usporedo s klasičnom verzijom s lijevim volanom, kakvih je sklopljeno 960, praktički u cijelom vijeku europske verzije automobila proizvodila se i ona s desnim (450, sve do svibnja 1981.), ali zanimljivo je da obustava proizvodnje na Starom kontinentu nije bila i definitivni kraj za E12 M535i. Negdje početkom te godine u Rosslynu je započelo njegovo sklapanje po južnoafričkoj specifikaciji, a radilo se zapravo o kompletiranju knock-down kitovima koji su dopremani iz Njemačke, za sklapanje ukupno 240 komada. Na neki način automobil je nastavio živjeti još gotovo tri godine, jer se od rujna 1981. do kraja 1984. ondje proizvodila posebna hibridna verzija istog vozila koja je u sebi sadržavala i određene dijelove iz novopridošle Serije 5 druge generacije (E28), a bilo ih je sklopljeno 1416.

Za razliku od Afrike, međutim, prvi M535i nikada nije stigao do SAD-a, premda bi ondje zacijelo postigao zapaženu karijeru. Razlog je to što njegov 3,5-litreni M30 nije imao katalizator pa nije zadovoljavao stroge američke standarde o ispuhu. Uostalom, da ga je i imao, motor bi se toliko zagušio da bi mu performanse bile usporedive s onima modela 528i za tamošnje tržište.