NAŠE AUTOMOBILSKE 70-te Inovativni obrtnici osiguravali mobilnost

Sedamdesetih se mnogima u nas napokon ostvarila dugogodišnja želja da se dokopaju automobila. Novog ili starog, uopće nije bilo važno. Kao ni je li kupljen potrošačkim kreditom, štednjom, uz pomoć gastarbajtera ili uspješnim posjetom furdama u Austriji i Italiji. Važno je bilo da je auto pred kućom, tik pred zavidnim pogledima susjeda. Tad se u samo nekoliko godina broj automobila povećao za 100 posto, a u prosjeku je nove registarske pločice dobivalo njih 60.000.Premda se na isporuku nekih automobila čekalo i više od godine dana... No, ako se ranije nije mogao dobiti Fićo iz Kragujevca, pokušalo su preko uvoznika doći do čeških Škoda, ruskih Lada, ili preko veze dohvatiti koji Golf iz Vogošća, a možda i Citroën ili Renault preko Slovenije.

No, kad je neka od svih tih kombinacija uspjela, a auto krenuo u vožnju, često je nastala strka. Rezervnih dijelova nije bilo ni za lijek. A tadašnji auti kvarili su se barem desetak puta više nego današnji pa su im trebali dobri serviseri i dijelovi. Problema je bilo na pretek. Hrđa je izbijala na sve strane, voda je prodirala u unutrašnjost, a nedugo zatim ponestalo je i benzina. Za redovnu vožnju nisu bili dostatni bonovi za gorivo, a cijelu priču nije spašavao niti sustav par-nepar. Mnogi vozači tek su se tad suočili sa stvarnošću: Imaš auto, a kao da nemaš. Nisu baš računali da će im metalni ljubimac više biti u garaži nego na cesti, malo zbog nedostatka dijelova, a malo zbog nedostatka benzina. Međutim, u nevolji se rađaju najbolje ideje, pa je tako tako u nas bilo i s automobilima.

Ono što nisu uspjeli riješiti proizvođači i trgovci, napravili su sami građani! U kratkom vremenu mali obrtnici su otvorili brojne radionice za proizvodnju limarije - podova, pragova, blatobrana... Isto tako, u radionicama za strojnu obradu mogli su se naručiti dijelovi motora, u pohabana vozila ugrađivale su se nove karike, cilindri... Jedna je zagrebačka kovinotokarska radionica, ona na Bukovačkoj 19. postala čak i toliko kvalitetna da je pod imenom švedskog proizvođača radila na veliko lagere i neke druge dijelove. Nažalost, danas je ta radiona u derutnom stanju, a njezin vlasnik Mate Gibe u odavno zasluženoj mirovini... Ručno napravljeni ispušni sustavi za sve marke vozila, istina nešto teži od tvorničkih, bili su otporniji na koroziju i vibracije. Neki od dvadesetak proizvođača iz Zagreba, kao što su, primjerice, Moto ispuh, Peter Hubak, DIG, Perički i Ing. Durlen svojim su proizvodima opskrbljivali cijelo tadašnje jugoslavensko tržište.

Da bi lisnate opruge doveli u prvobitno stanje zagrebački su ih kovači teškim čekićima dodatno savijali, a tek su kasnije za to primijenjeni i strojevi. Ipak je to bila kratkotrajna mjera. Samo u Zagrebu bila je u to vrijeme specijalizirana radionica za popravak amortizera i hidraulike, pod vodstvom Radojke Prihić u Hondlovoj ulici. U međuvremenu je otvoreno desetak radionica za popravak spiralnih opruga. U radionici Prikratki u Varaždinu su čak počeli proizvoditi metalne pločice kojima su se od tla podizale preniski auto i tako pomogli mnogima, pogotovo u vrijeme dok se na tržištu još nisu kao opcija mogli naručiti takozvani tvrđi amortizeri. Nesavršeni rasplinjači, loše svjećice i gorivo s manama utjecali su na teško jutarnje pokretanje motora, pa je proradila mašta stručnjaka. Prvi uređaj za elektronsko paljenje, koji se ugrađivao u predjelu motora, na hrvatsko tržište plasirao je Slovenac Boris Noč, a ugrađivao ga je mehaničar Luka Laktić iz Zagreba. Prilog poboljšanju paljenja dao je i pronalazač Stjepan Poslek iz Zagreba, koji je plasirao pod imenom ISAP. Ono što nisu mogli riješiti domaći izumitelji, pokušavali su stranci.

Tako je iz Kanade u pomoć stigao ventil zvan Štedljivi Kanađanin, kojeg su mnogi hvalili. Njima su se svojim Fuel Saverom priključili i Amerikanci, a bilo je i drugih proizvoda koji su bili kratkotrajna utjeha. Kad su vozači automobila s pogonom na benzin donekle riješili svoje probleme, javili su se vlasnici dizela. Zimi je dolazilo do kristalizacije parafina u nafti, zbog čega su vozači često ostajali na cesti. Jedan zagrebački izumitelj izrađivao je grijače koji to nisu dopuštali, a kad je gorivo postalo kvalitetnije, bez vode, a motor prilagođen našem podneblju, ove su pojave nestale, a njegovo ime otišlo u zaborav... Oko problema s nesavršenim rasplinjačima uključivali su se pozvani i nepozvani stručnjaci. Mnogim su vozačima uzimali novac za ispiranje sapnica rasplinjača i to su činili godinama. Najpoznatiji stručnjak za rasplinjače u bivšoj državi bio je Božidar Biondić, koji je usvojoj radionici u Daničićevoj ulici (danas Andrije Žaje) imao i svu potrebnu tehničku opremu. Ni njegov sjajni karburator servis, nažalost, danas više ne postoji...

Vozači su tih godina znali da se rasplinjače dosta kvalitetno može servisirati u Opatiji, te da mehaničar Željko Martinović iz Nove Gradiške taj posao obavlja po najnižoj cijeni. Te su informacije vozači tih dana saznavali iz dnevnih novina i specijaliziranih magazina, ali i usmenom predajom u prostorijama autoklubova u kojima su se tad često okupljali. Dijelovi iz kućne radinosti bili su, dakako, puno jeftiniji od originalnih dijelova, no ne i pouzdaniji, pa se često događalo da su neki dijelovi karoserije bili i po nekoliko milimetara veći od originala, što je radilo velike probleme autolimarima... Na našem tržištu je godinama nedostajalo i guma.

Stare su se gume skupljale i lijepljenjem novog gazećeg sloja osposobljavale za daljnju vožnju. Vozači kamiona na istrošenim su gumama urezivali kanale, kako bi prošli na tehničkom pregledu, a u istrošene zimske gume, koje nisu više mogle poslužiti svrsi, pod visokim su se pritiskom upucavali čelični šiljci i radile takozvane čavlerice, u međuvremenu zakonom zabranjene. Samo u Zagrebu je tih godina bilo više od 300 raznih radionica koje su pružale razne usluge vozačima. Neke su svoj posao dovele do savršenstva, pa čak i proizvodili visoke serije. Mnoge su od njih, i one velike (poput Zastave auta,prvotne Autodubrave, Univerzala, Autosanitarija ili Bolčević taxi remonta), jednako kao i stotine bilo dobrih ili loših malih radionica, s po jednim ili tek nekoliko djelatnika, u međuvremenu nestale. Uništili su ih savršeni auti, ali i dostupni i jeftini rezervni dijelovi...