Oni zapravo nisu ništa posebno, no zato smo ih posebno kvalitetno napravili, podosta iskreno glasila je rečenica kojom je na autosalonu u Frankfurtu, u svibnju 1978. na konferenciji za novinare povodom tržišnog lansiranja modela Senator i Monza voditelj razvoja u Opelu Herbert Oberhaus obrazložio tvrtkinu strategiju pristupa projektu Monza/Senator! Oberhaus je tako zapravo u rukavicama naglasio da je tvrtka dizajn Opel Rekorda nadopunila luksuzom i modernom mehanikom. Dva u jedan - bio bi kratki zaključak priče kojom je Opel predstavio svoja dva nova top modela: Senator i Monzu. A sinteza udobnosti, snage i prostornosti u limuzini Senator, kod kupea Monza je još dodatno dopunjena i sportskim karakteristikama. I sve to uz povoljnu cijenu i osiguranu dozu prestiža.
Oba modela počivala na istoj mehanici i podvozju moderne koncepcije. Oba su i prvi Opeli sa straga ugrađenim pojedinačnim ovjesom, a uz kosa ramena na njima se pojavila i nova kompaktna miniblok spiralna opruga s konusnim krajevima, koja je znatnom štedjela prostor (bila je čak 30 posto kraća od uobičajenih opruga!).Opel je ovim modelima zapravo tadašnje kupce automobila želio staviti pred sljedeću dilemu: limuzina Mercedesa W123 ili Opel Senator, odnosno kupe BMW ili Opel Monza? Bio je to zapravo na neki način do danas posljednji izlet Opela u te prestižne, premium vode. Štoviše, iza Monze se zapravo krila ideja cijenom dostupnog Gran Turisma.
Da su Senator i Monza automobili koji vlasnicima nude puno za izdvojen novac bilo je jasno već i pri pogledu na opremljenost. Istovjetni paketi opreme sadržavali su raskošnu ponudu klima uređaja, ABS-a, automatskog reguliranja nivoa razmaka od tla, disk kočnice na svim kotačima, kromirane dijelove... U sjeni tadašnje naftne krize inženjerima Opela je bilo jasno da u Europi mogu zaboraviti američke V8 motore, koje je svojedobno koristio i Opel Diplomat. Za Senator i Monzu je stoga šest cilindara do najviše 3 litre obujma bio optimum koji je pomirio trendove štedljivosti i dovoljne mjere agresivnosti. Iskustva iz sportskih natjecanja pokazala su da se traženi optimum kod motora 2.0E, 2.2i, 2.5i, 2.5E, 3.0i te 3.0E može dobiti uz dodatak direktnog ubrizgavanja Bosch L-Jetronic, dok je kod preostalih motora u ponudi (2.8H i 3.0H) procijenjeno da je za traženi efekt ipak posve dovoljno zadržati dvostruki rasplinjač.
Raspon snage tih motora kretao se od 110 do 180 KS, uz sprint do stotke kod najjačeg za 8,5 sekundi. Bilo je to sasvim dovoljno da Monza dosegne brzinsku granicu preko 200 km/h, a pri tom ostane upola jeftinija od najpovoljnijeg BMW-a serije 6 (E24) i cijenom gotovo istovjetna Mercedesu C 123. A uza sve to, uz ručne mjenjače sa četiri i pet stupnjeva prijenosa, nudila se i s automatikom izrazito sportskih svojstava. Monza se zadržala u proizvodnom programu Opela punih devet godina, a u tom ih je periodu, u dvije generacije (seriji A1 proizvođena od 1978. do 1982. i seriji A2 sklapanoj od 1983. do 1986. godine) proizvedeno točno 46.008 primjeraka.
Tijekom proizvodnje dotjerivani su motori, a 1983. napravljena je i najznačajnija dizajnerska korekcija na karoseriji kojom je znatno poboljšana aerodinamika. Novi plastični branici, maska hladnjaka, stražnja signalizacija u američkom stilu, instrumentna ploča s pokazivačima s tekućim kristalima, sve to uspjelo je zadržati kupce još kratko vrijeme, no ime Opel Monza ipak je 1986. nestalo sa scene. No, čini se ne i zauvijek, jer ga je na ovogodišnjem autosalonu u Frankfurtu Opel uskrsnuo zanimljivim istoimenim konceptom s električnim pogonom i leptirovim vratima. Kojim tvrtka, čini se, na istom mjestu kao i 1977., ponovno želi najaviti svoju skorašnju bolju i prestižniju budućnost.