MALBEC, FORD FALCON I RUTA 60 KROZ ANDE Naša pustolovka na putu od Mendoze u Argentini do Santiaga u Čileu punih se 9 sati vozila vrtoglavim zavojima

Ford Falcon, auto legenda koja nama možda više zvuči kao neki tajni agent ili filmski detektiv nego dobar oldtimer, danas je u Argentini još veća faca nego 60-tih.

Fordova kockasta zvijezda imala je argentinsku verziju, koja se u Argentini proizvodila od 1962 do 1991., a danas u gradu Mendoza postoji klub vlasnika i obožavatelja i to je grad u kojem ćete Ford Falcon toliko često sresti na cesti u voznom stanju, da imate osjećaj da ste zalutali u 1960-te.

svi, čak i oni čiji su se roditelji tek rodili 60-ih, znaju da je biti vlasnik jednog Falcona značilo da ste jako uspješni.

E sad, kako sam ja od svih gradova u Argentini završila u Mendozi i zašto?

Svi zaljubljenici u poznato Argentinsko vino Malbec, nikad ne propuštaju Menodzu i Uco Valley odakle to vino, ali i ostala vina u Argentini dolaze. Zato ne iznenađuje da se posjet gradu svodi najviše na obližnje vinograde i dobre degustacije vina uz ukusne empanade.

Osim toga sama Mendoza nije ludo turističko mjesto, ali je lud, u najboljem smislu riječi, prelazak Andi da bi se iz glavnog grada Čilea, Santiaga u Mendozu stiglo rutom 60.

Ta dva grada dijele Ande i luda cesta preko njih, ali iako na karti izgleda kao nešto jako blizu, osim što su dobrih 9 sati vožnje udaljeni, ta su dva grada udaljena i nekoliko svjetlosnih godina po svemu drugome.

Mendoza, Argentina

Santiago je što se tiče ljudi bio samo malo manje razočaranje od dotadašnjih gradova u Čileu, no i dalje su to nimalo simpatični domaćini, visoke cijene i grad koji ni po čemu ne spada u one koje za života eto baš morate posjetiti. Ne morate, uopće.

Jedina lijepa stvar bio je park na brdu Svete Lucije i pogled s njega. Neredi u Santiagu, koji traju još od devetog mjeseca bili su mi dobar uvod u kućni zatvor uzrokovan Cronom, čim sunce zađe hoteli se ne napuštaju, a centar grada postaje ratna zona i sve se zatvara.

Riana Petanjek

Pueblo del Rio

Nije mi palo na pamet oglušiti se na zabrane, jer samo bi mi trebao zalutali metak lokalnih nemira, kojima oni koji se trude osvijetliti obraz Čileanaca opravdavaju loše ponašanje lokalaca.

Potpuno suprotno od toga, cesta preko Andi na putu do Mendoze jedna od onih stvari kojoj se svi žele vratiti, barem jednom. Ako uz to imate priliku prenoćiti u Pueblo del Rio, na Argentinskoj strani, ispod Andi, usred ničeg uz rijeku u drvenoj kolibi, znajte da ste dobili najbolje od tog prijelaza

RN 60 u Andama

Za razliku od Santiaga, Mendoza nema suvremeni centar prepun nebodera, više je kao uspavani veći grad, koji osim po Fordu Falconu, po svemu izgleda kao da ste ušli u vremeplov, pa se našli tamo kad su brojni Hrvati doselili iz poslijeratne Europe.

Upravo zbog njih grad se danas može pohvaliti velikom i jako povezanom zajednicom Hrvata, koja je moja ostanak učinila najugodnijim na putovanju po Južnoj Americi.

Riana Petanjek

Santiago Plaza

Osim nevjerojatnih “naših” ljudi, ionako predivni i simpatični Argentinci u ovom su gradu bili još opušteniji i pristupačniji, pa je zato i cijeli grad imao tu energiju: loše je, kriza je, pesos nikad nije bio niže, ali mi se nismo zaboravili smijati, veseliti i biti divni prema svakome tko dođe.

Svakako su zacementirali ono s čim sam se vratila doma, ne samo da su najljepši narod Južne Amerike, nego i meni osobno najsimpatičniji od svih koje sam do sad imala priliku doživjeti, jednostavno su s druge planete. Nakon Mendoze, bilo je vrijeme za Peru, no o tome u idućoj priči.