PUTOPIS BOSNOM I HERCEGOVINOM: kuturno bogatstvo razjedinjene zemlje jedinstveno je u svijetu

Nakon dva tjedna i pređenih gotovo 3500 kilometara, balkansku avanturu s našom neumornom Dacijom Lodgy Stepway lagano privodimo kraju u susjednoj nam Bosni i Hercegovini. Nakon ugodnog cjelodnevnog druženja sa starim prijateljima, obilaska grada te obaveznih ćevapa kod Želje na Baščaršiji, budimo se u živopisnom Sarajevu i spremamo na posljednju dionicu putovanja: Mostar - Međugorje - Stolac. Dosadašnji dojmovi s puta kroz Bosnu, prekrasnu zemlju često netaknute prirode, ali tužne i ratovima napaćene povijesti, pogotovo ove novije, još su pomalo kaotični, jer smo u državi tri naroda i tri vjere na svakom koraku svjedočili da je ona danas ekonomska i etnički raslojenija no ikad prije.

Foto: Ivan Lacković

Svatko ističe svoje zastave, pismo i kulturu, ukrašava samo svoje bogomolje i živi svoj život za sebe, bez obzira bio on u Republici Srpskoj ili Federaciji BiH, odnosno županijama Središnjoj Bosni ili Hercegovačko-neretvanskoj, u koju smo ušli vozeći iz Sarajeva. No, isto tako, bilo gdje da smo došli, ljudi su se pokazali vrlo pristupačnim i gostoljubivim, očito se ravnajući po principu da žive tu gdje žive, u državi takva kakva jest, pa umjesto da samo kukaju radije gledaju optimistično na budućnost i nadaju se napokon nekim boljim vremenima...

Dio puta uz prekrasnu, nebrojeno puta opjevanu rijeku Neretvu pokazao se iznimno atraktivnim. Cesta je magistralna, a uz nju se doista ima što za vidjeti i posjetiti. Za početak, primjerice, famozni Titov bunker u neposrednoj blizini Konjica, u brdu podno planine Zlatar. Riječ je vojnom objektu bivše zajedničke države zvanom ARK (Armijska rezervna komanda), 6500 četvornih metara velikom betonskom kompleksu ukopanom 300 metara ispod površine zemlje, građenom u tajnosti od 1953. do 1979. godine. Napravljen je s namjerom da, u slučaju eventualnog nuklearnog rata posluži kao sklonište za predsjednika Tita, njegovu porodicu i tristotinjak najbližih suradnika te kao operativni centar štaba vrhovne državne vojne komande.

Njegovo postojanje do kraja devedesetih bilo je najstrože čuvana vojna tajna, potom je od strane Ministarstva odbrane BIH proglašen neperspektivnim objektom Oružanih snage BiH, da bi početkom ove godine prešao u nadležnost i vlasništvo Vlade Federacije BiH. Preko turističke agencije Visit Konjic može ga se i posjetiti, a obilazak s vodičem stoji 8 eura. Nama je zanimljiv bio i odlazak do Jablanice, gdje smo razgledali Muzej bitke za ranjenike na Neretvi, nakon čega smo se spustili i do obale velikog akumulacijskog Jablaničkog jezera, koji ovdašnjem svijetu služi kao vikend odmaralište.

Tamo smo se družili s lokalnom ribičima, a umirovljenik Tomislav požalio nam se da mu baš taj dan ribe slabo grizu, premda je jezero krcato pastrvama, šaranima, pijuricama, strugačama... Promatrajući kupače i sami smo dobili želju da se osvježimo, pa nije trebalo puno da se svučemo i zaplivamo bistrim jezerom. Potom se srdačno pozdravljamo s Tomislavom i ekipom i nastavljamo put. Od Sarajeva do Mostara prešli smo lagodnih 130 kilometara, a potrošnja od točno šest litara, koja je dugo stajala na putnom računalu naše Dacije Lodgy, uspijevamo spustiti na 5,9 litara.

Mostar nas u predvečerje dočekuje u svoj svojoj ljepoti. Doista, Mostar je grad koji nas se najviše dojmio i koji ima dušu kao ni jedan od gradova na ovom putovanju. Kao i u Sarajevu i tu susreću dvije kulture, zapadna i istočna sa svim svojim različitostima i suprotnostima, no na jedan posebniji, intimniji način. Od ratnih razaranja prošli je više od dvadeset godina, no i sad ćete u gradu naići na brojne jezive polusrušene zgrade s ožiljcima od gelera i granata. Ljudi na dvije strane obala hladne Neretve žive gotovo isključivo u svojim etničkim zajednicama. No, bar ih od 2004. ponovno spaja veličanstveni Stari most, jedna od najljepših građevina u Bosni i Hercegovini uopće, izvorno izgrađena 1566. po nalogu Sulejmana Veličanstvenog.

U rano ljeto, u turistima solidno popunjenom gradu, za 100 smo konvertibilnih maraka našli vrlo pristojan smještaj s parkingom u privatnom hotelčiću Anri, na zapadnoj obali, tek sto metara od Starog mosta. Šetnja preko mosta i po starom gradu bila je potom vrlo opuštajuće iskustvo. Laganim korakom obišli smo sve važnije gradske znamenitosti - Karađozbegovu džamiju, Bišćevića sokak, Krivu ćupriju, Kujundžiluk, franjevački samostan i crkvu sa 107 metara visokim zvonikom, obližnji gradski park Zrinjevac te staru gimnaziju sagrađenu 1893. u pseudomaurskom stilu i još dokraja nezgotovljeno Hrvatsko narodno kazalište u samom središtu grada, na lijepom Španjolskom trgu.

Nakon toga vraćamo se prema Starom mostu, još jednom prolazimo između šarmantnih kamenih kućica, hodajući po riječnim kamenjem popločenim ulicama punih malih trgovina sa šarenim suvenirima koji prizivaju otomansko doba. U tradicionalnom, sjajno uređenom restoranu Šadrvan, uz pogled na Neretvu potom smo uživali u begovoj čorbi, japraku i hadžijskim ćevapima s paprikom i gljivama. Sve to zalili smo sjajnim hercegovačkim vinom Žilavka, zasladili tufahijama i hurmašicama i sve zajedno platili tek dvjestotinjak kuna, još jednom se oduševivši što se svugdje u Bosni sjajno jede za malo novca.

Mostar i Mostarce, koji se usprkos generalno lošim životnim uvjetima ipak nekako snalaze, ostavljamo iza sebe i vozimo dalje kroz sve škrtiji teren sa zasadama vinograda i zastavama Herceg-Bosne, koje se vijore u svakom, pa i najmanjem mjestašcu. Ubrzo stižemo i u nedaleko Međugorje, koje je, nakon što se tamo vidilicama 1981. počela ukazivati Djevica Marija, postalo jedno od najpoznatijih rimokatoličkih svetišta u svijetu i uz Sarajevo jedna od najposjećenijih turističkih destinacija u BiH.

Pravi je to komercijalni raj za domaće ugostitelje i iznajmljivače, a apartmani i sobe tu još i dan-danas niču kao gljive poslije kiše. Posebno su nas, pak, dojmile brojne suvenirnice uz crkvu sv. Jakova u središtu mjesta, koje nude krunice, križeve i ostale katoličke simbole, kao i samu Gospu, od njezina lika na magnetima za frižider pa gotovo do kipa u prirodnoj veličini. No, tu, u središtu mjesta, sve djeluje vrlo uredno i dotjerano, a posebnu atmosferu i ugođaj mira koja tu vlada narušava tek brundanje motora brojnih autobusa koji hodočasnike dovoze sa svih strana Europe. No, tek koji dan prije no što smo posjetili to svetište, u kojem se i posjetitelji i zarade broje u milijunima, papa Franjo se u propovijedi sa skepsom govorio o ukazanjima, tako neizravno dotaknuvši i Međugorje, pa su se među hodočasnicima našle i brojne televizijske ekipe iz BiH i regije... No, kako službenog stajalište Vatikana o ukazanju i dalje nema, mještani su najčešće na sve to odmahivali rukom i govorili - krivo ste ga razumjeli.

– Poštivat ćemo, naravno, svaku odluku, no ovo mjesto ljudima daje nadu, to sigurno nitko neće dovoditi u pitanje, pa ni sam Papa, govori nam jedan Međugorac u kafiću u koji smo sjeli na kavu i pritom psuje nekog taksista koji, kako je rekao, priča gluposti za televiziju jer je lud. Sve to, ipak, čini se, nimalo ne utiče na raspoloženje hodočasnika, koji zrače vjerom i nadom dok zajednički mole na Križnom putu prema Križevcu i Brdu Ukazanja.

A da je mnogima baš vjera jako pomogla u životu uvjerili smo se posjetivši i obližnju Zajednicu Cenacolo, u kojoj su mnogi zabludjeli mladići i djevojke iz raznih dijelova svijeta potražili spas u molitvi i otrgli se robijanju drogi, kocki, pornografiji... Tamo smo ostali nekoliko sati, a na samom kraju našeg putovanja, vozeći prema Trebinju, stali smo u blizini Stoca da u Nekropoli Radimlja razgledamo stećke, kamene nadgrobne spomenike koji predstavljaju najupečatljiviji materijalni simbole srednjovjekovne Bosne. No, u mislima nam je već bilo sljedeće putovanje, Balkanu posve suprotna, krajnje hladna, uređena i disciplinirana Norveška. Koju ćemo, dakako, uskoro temeljito opisati i na ovime stranicama...