Svakakvih smo se čudesa nagledali šest se dana vozeći cestama kroz morske rukavce koji ponekad prodiru i do 200 kilometara u kopno najsjevernije zemlje Europe, i to što prirodnih, što načinjenih ljudskom rukom. A kad smo već stigli tako daleko, do naj norveških fjordova, moj suputnik, fotograf Ivan Lacković i ja, prije povratka u Oslo, za kraj smo odlučili posjetiti Alesund, grad od kojih pedesetak tisuća žitelja, čiji su nam obilazak u Norveškoj baš svi preporučili kao nezaobilaznu destinaciju.
Dakle, u Alesund ili Veneciji Norveške, kako ga još nazivaju u turističkim brošurama, odlučili smo se tamo odmoriti nakon uzbuđenja koja su nas dočekala u divljini fantastičnog ambijenta fjordova, na vrtoglavoj planinskoj cesti Trolove ljestve, koju mnogi nazivaju najdramatičnijom cestom Europe i uspoređuju s poznatim talijanskim Passo dello Stelviom i rumunjskim Transfagarasanom, a potom i na prekrasnoj Atlantskoj oceanskoj autocesti, po uglednom britanskom Guardianu najljepšoj cesti za vožnju u cijeloj Europi te, na koncu, i kroz zastrašujući Atlantski tunel koji nas je odveo ispod oceana. Sve redom istinskim remek-djelima norveške cestogradnje.
Foto: Ivan Lacković
Do Alesunda nas je od Kristiansunda, gdje smo prenoćili, djelilo tek oko 150 kilometara ceste i jedna trajektna linija iz Moldea na skupinu otočića gdje je smješten, pa smo naš pouzdan Renault Kadjar prvi put točili do vrha za, preračunato u naš novac svega 10 kuna i 40 lipa po litri dizelaškog goriva, a vožnja do Alesunda prometnula se, ponovno, u ležerno krstarenje po lokalnoj dvotračnoj magistrali, koja je tako uobičajena tamo u nordijskoj divljini. Vožnja se tamo uvijek odvija u sporom ritmu, prema ograničenjima, kojih se svi striktno drže kao pijani plota, premda policije nema baš nigdje, barem ne one u uniformama. Ali zato ima policijskih kamera, na svakih pedesetak kilometara.
Užitak je bio i ploviti trajektom (koji smo platili 120 kuna za relaciju pet puta dulju od linije Prizna - Žigljen, koja ljeti toliko stoji za auto s vozačem), a kojem smo uživati i u super atraktivnom ambijentu fjordova, veličanstvenih morskih rukavaca okružnih visokim planinama. Sve do Alesunda imali smo stoga osjećaj kao da se vozimo kroz neki prirodoslovni muzej na otvorenom, a već i prvi susret s gradom smještenom na otočićima dao je naslutiti da smo došli na doista posebno mjesto. Toga dana vrlo užurban, s velikim prometom i brojnim pješacima u centru i luci, dao nam je do znanja da su do njega upravo stigla dva golema kruzera i iz svojih utroba pustili vojsku turista, uglavnom Azijata, koja se razmiljela savršeno čistim u urednim središtem grada, krcatim trgovinama, kafićima i restoranima.
Usto, brojni kanali u centru (gdje lokalci parkiraju svoje brodice ili plove njima) doista podsjećaju na talijanski grad na vodi, premda znatno manji, pa je i posve razumijemo zašto je baš on nazivan jednim od najljepših gradova Norveške i Venecijom sjevera. Taj grad odlikuje i veličanstvena arhitektura, kakva se ne može vidjeti ni u jednom drugom norveškom gradu, a razlog tome je činjenica da je krajem 19. stoljeća grad izgorio do temelja, pa je potom nanovo izgrađen u modernom secesijskom stilu, s građevinama bogato ukrašenim raznoraznim tornjićima i raznobojnim ornamentima na fasadama, što ostavlja vrlo šik dojam, posebno u odnosu na inače strogu nordijsku arhitekturu u drugim mjestima.
A osim što je nezaobilazna točka za turiste sa kruzera i sve one koji putuju u Norvešku u drugim aranžmanima, Alesund je i važno ekonomsko središte, točnije najvažnije ribarsko središte cijele Norveške, pa smo i mi tako tamo na preporuku lokalaca pojeli ukusan i ne preskup riblji zalogaj u lokalnoj gostionici u luci, a Karađorđevu šniclu, ćevapčiće i pljeskavice koje je u ponudi imao maleni obližnji restoran, očigledno u vlasništvu nekog "iz regiona", ipak smo odlučili ostaviti za neku drugu priliku, premda su nam zazvučalo vrlo zanimljivo.
Kasnije smo posjetili i atraktivan Atlantic Sea Park u obližnjem Tuenesetu, koji je ujedno i najveći slani akvarij u svim zemalja sjeverne Europe, koji nam je ponudio izravnu mogućnost promatranja morskog života sjevernog Atlantika. Što možete činiti kroz staklo, ali isto tako možete i navući i ronilačko odijelo pa roniti u društvu raznih morskim životinjama. To smo ovaj put propustili i radije u samo predvečerje dana odgulili 418 stepenica koje vode od centra do vidikovca iznad grada gdje se s točke Fjellstua pruža čudesan panoramski pogled na cijeli arhipelag, prelijep centar grada i Sunnmøre Alpe u pozadini.
Vide se odlično i rukavac Brosundet i most Hellebroa, koji usred grada spaja dva otoka na kojima se rasprostro, Aspøy i Nørvøy. Taj most je ujedno i glavna turistička točka grada s najvećom gužvom, pa smo se i mi spustili na ulice gdje se upravo održavao neki međunarodni sajam gastronomije, gdje se na brojnim štandovima mogao kušati svašta, od grčke, meksičke pa sve do talijanske i tajlandske hrane Kasnije se masa raštrkala po brojnim kafićima i pubovima, a mi završili u popularnom trendovskom lokalu Hoffmann grill & Coffee-house, gdje smo svjedočili nama neobičnoj zabavi mladih Norvežana, kvizu koji je vodio pomaknuti voditelji i DJ u istoj osobi, u kojem ekipe uz obilje alkohola zajednički odgovaraju na postavljena pitanja, a ona s najboljim znanjem na kraju večeri sve što je popila - ne plaća.
S obzirom na cijene alkohola u kafićima i restoranima, koje su čak i za norveški standard dosta visoke, nismo se čudili dok smo sa šanka promatrali koliko se svi trude da da budu najbolji… A vjerojatno i sami možete samo zamisliti kako su ti mladi Norvežani i Norvežanke izgledali kad su iza ponoći milili već opustjelim ulicama. Nas su još jednom podsjetili kako je upravo alkoholizam uz depresiju označen kao najveći problem društva u toj zemlji iznimno visokog standard, s malo više od pet milijuna stanovnika na podruju veličine pet Hrvatski, gdje su zimi dani izrazito kratki i depresivni.
Idućeg dana još smo se malo zadržali u ovom biseru smještenom među fjordovima, pa se potom uputili prema početnoj točku našoj putovanja, 560 kilometara udaljenom glavnom gradu Oslu. A i ta je vožnja potrajala, jer smo odlučili da vožnja kroz ovu prekrasnu zemlju netaknute prirode, domovinu slavnog slikara Edvarda Muncha, potraje što dulje, da što više uživamo u vožnji krivudavom cestom, koja kroz morske zaljeve do jednog od najpoznatijih i najljepših fjordova, 16 kilometara dugog Geirangera.
Na koncu nam je u malenoj sobici aerodromskog hotela bilo je vrlo teško zbrojiti sve dojmove sedmodnevnog putovanja, no jedno je sigurno - svakom tko voli prirodu, netaknutu i divlju u fjordovima te nestvarne svakako preporučujemo da barem jednom u životu u tijekom ljeta posjeti Norvešku. Nama je to uvelike olakšao novi Renault Kadjar 1.6 dCi sa 130 konjskih snaga i pogonom na sve kotače, koji se dokazao okretan i spretan u svim situacijama, ali i pravi štedljivac, jer smo na kraju avanture u kojoj smo prešli 2500 kilometara utvrdili da nam je prosječno trošio svega 5,8 litara goriva...
Ukratko Zbog kanala i mostova u centru grada, ali i arhitekture bitno raskošnije i veselije no u svim ostalim norveškim gradovima, Alesund doista podsjeća na Veneciju. Na most Hellebroa, koji u centru Alesunda spaja dva otoka na kojima se grad smjestio, mnogi zaljubljeni parovi, kako strani tako i domaći, stavljaju lokote za sreću u ljubavi. Premda je riba udarno jelo većine restorana ovog ribarskog središta, u Alesundu su prisutne i druge svjetske kuhinje... U brojnim kafićima i barovima koji su uvečer krcati turistima i domaćim ljubiteljima kapljice, pije se jako puno bez obzira što je zbog posebnih poreza na luksuz alkohol vrlo skup. Norveška divljina nudi netaknutu prirodu, a laki obilazak fjordova, često po lošem makadamu, da ne propustimo ni jednu prirodnu atrakciju, osigurao nam je novi Kadjar s pogonom na sve kotače. Na norveškim, premda često pravim vozačkim i pustim cestama nema jurcanja, jer postoji velika opasnost od divljači koja luta cestama, u što smo se i sami uvjerili... Golema zemlja premrežena je radarskim sustavima koji bilježe brzinu, pa tako vrlo skupe “čestitke” od policije obavezno stižu na kućne adrese svih prebrzih vozača. Koliko u Oslu vole voziti na struju, toliko su u pasivnim krajevima popularna golema rastrošna američka vozila. Golemi pickupovi ili muscle cars ovdje imaju brojne poklonike. Gdje nema ceste postoji tunel, most ili, pak, trajektna linija, koja osim što je praktična pruža i priliku za uživanje u prekrasnim fjordovima iz sasvim nove perspektive. Vožnja trajektom nije skupa, stoji oko 100 kuna za 20 minuta vožnje, a naplaćuje se na samom trajektu nakon ulaza, a tu se može pojesti i kakva ukusna kobasica. Mostovi koji spajaju otočiće ili pak cijele arhipelage, brojni su u fjordovima, a premda skupa investicija, bogatoj Norveškoj nisu nikakav problem. Policija je doista rijetkost na cestama, pa ako vas tamo zaustave momci ili djevojke u plavom, vjerojatno imaju jak razlog, a vozači neki teži prekršaj na duši... |
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....