Pao sam u ruke zakona, a još nisam ni krenuo na Žumberak. Policija me zaustavila tako reći na kućnom pragu. Tu na Bregani, odmah iza ugla. Znam, to im je omiljeno mjesto za sačekušu. Lijevo od ceste nalazi se izvor gdje ljudi stanu i tankiraju mušku vodu. Oni koji ne stanu zbog vode stanu zbog policije.
Treće ne postoji. Uglavnom, nema šanse proći tom cestom i izbjeći kontrolu. Propisno dajem žmigavac već i prije nego je zakon podigao svoju palicu na kojoj piše stop. Nečujno se zaustavljam pred policajcem koji drži kuhaču, a vidim da iz kombija izlazi još jedan policajac. Ovaj koji me zaustavio znatiželjno obilazi Twizy sa svih strana.
– Je l’ to taj čuveni mališan na struja? Baš je zgodan... Prilazi sad i onaj policajac iz kombija i vidim da je smrknut kao žene u reklami kad jedna kaže društvu da je oduševljena svojom bankom. Svog oduševljenog kolegu koji se divi našem vozilu gleda jako sumnjičavo, a onda s nepovjerenjem motri i mene i Twizy te glasno pita: – Koliko kilometara može ta igračka napraviti s jednim punjenjem?
‘Oće li to čudo doći do Grdanjaca? A da se zna - otamo do Grdanjaca ima tek 3,6 kilometara, pa policajac postaje još sumnjičaviji kad mu krećem objašnjavati da upravo radim neku vrstu maratonskog testa, odnosno da sam se okladio da mogu s Twizyjem doći od Samobora do Žumberačkog raja u Žamariji, odnosno da s njim mogu proći cijeli Žumberak.
- Možemo se kladiti da ću doći do Žumberačkog raja. Ako ne, plaćam piće. – Mog’o bi, mog’o..., kaže prvi policajac, sklon struji. – Ma nema šanse, govori mrgud i pita: – A kol’ko para dođu ta invalidska kolica? – Sto tisuća kuna, govorim ja.
– Za taj jednosjed dati toliko love… Moraš biti jako lud. – Auto možda nije vrijedan tolike love, al’ vrijeđati ga ne dam. Uostalom, to je dvosjed, a ne jednosjed. – Molim? Meni je došlo da sad kažem onu prostu rimu koja tu paše, ali s obzirom na to da znam kako prolaze oni koji pjevaju bećarce policiji šutio sam kao zaliven. I baš se tad sa zadnjeg sjedala javlja Grga Šojer, koji pita zakaj smo stali.
Taj Grga stvarno ima tajming. Često putuje sa mnom, ali obično zaspi čim krenemo i ne budi se dok ne stignemo. Prvi se policajac nasmijao, drugi gleda razrogačenim očima kako sa zadnjeg sjedala izlazi čovjek od netto 127 kila, u što nije ubrojena ni odjeća ni obuća, a bogme ni njegov težak karakter. Vidim da vrag uzima šalu, a policajac sad traži prometnu, osobnu, vozačku, ime oca, majke i uz glasno mrmljanje kako mu je tu nešto čudno odlazi u svoju putujuću kancelariju.
Mi smo u međuvremenu s onim prvim organom već dogovorili testnu vožnju do malog graničnog prijelaza, a onda je onaj iz kombija došao i pitao stanujem li ja stvarno u Čudomerščaku. – Baš čudno, rekao je i opet otišao u kombi. I oteglo se sve skupa na lijepih pola sata stajanja na zimi. Nakon čega nam je prvi policajac poželio sretan put, a drugi vratio dokumente i dodao da će nam to trebati. I sreća i dokumenti.
Odvozio sam tad u miru 24 kilometra do Stojdrage, sve same puste uzbrdice, putem nismo sreli nikoga. Možda sam mogao proći uz ekoselo, dolje je sve ravnica, pa preko Šimraka do Dana, to je i bliže i življe... No, htio sam Grgi pokazati muzej koji vodi velečasni Mile Vranešić, žumberački biskupski vikar protojerej stavrofor. Sam sebe često naziva županom opće prakse, a kaže i da je velik dio njegovog poslanja na Zemlji da gladnog nahrani i žednog napoji.
I zbilja, još nikad nisam prošao tim krajem, a da Mile nije odradio ta djela milosrdna. A ja sam, hvala Bogu, uvijek gladan i žedan. Inače, Mile je svećenik već 42 godine, a najveći dio tog vremena proveo je baš na Žumberku, među potomcima uskoka koji su davne 1530. i nakon nje tu stigli što milom, što silom. Neki iz Bosne i Hercegovine, neki iz Cetinske krajine, a gotovo stoljeće kasnije navodno i iz Senja...
Većina tih uskoka bili su bizantsko-slavenskog obreda, pa su nekoć bili poznati kao unijati ili grkosjedinjeni, a danas kao grkokatolici, jer su u međuvremenu prihvatili papu za vrhovnog poglavara, ali bez da napuste svoje stare obredne običaje. Pojednostavljeno rečeno, njihov obred je istočni, a pravila zapadna. Križaju se sa tri prsta, što je neukima glavni razlog da ih zovu “trofazni”. Mile tom neukom puku zna katkad u šali reći i da je trofazna struja jača od dvofazne i jednofazne.
Meni u ovom slučaju nije bilo bitno kakve je struja voltaže, sve dok mi Mile čita misli i vuče produžni kabel iz garaže. Pa je potom Twizy pohlepno srkao grkokatoličku struju, Grga razgledavao zanimljivi muzej, dok sam se ja ispovjedio i prigodno umjereno pričestio. Protresli smo župnik i ja što se sve dogodilo od našeg zadnjeg susreta i eto, samo tako prođu dva sata. Pa još jedan. Na friškom zraku odmah mi je bilo sve u redu s tlakom. Mogli bismo mi tako do večere ćakulati, ali oklada je u pitanju.
Treba još danas stići do Pere koji u svom Žumberačkom raju sigurno trlja ruke što nas još nema. Zapravo Pero se baš tad sjetio nazvati i u nadi da je Twizy ostao bez struje negdje u bespućima Žumberka ljubazno pita treba li paliti traktor i kačiti prikolicu. No, na njegovu nesreću Twizy pokazuje da je potrošio skoro pola svoje baterije, ali i da mu je i takvom ostalo još dosta struje za dobra 23 kilometra brdske vožnje. No, ne brzamo, jer tko zna koliko je još pred nama te spetljane uzbrdice.
Ručnu dižemo tek u Gornjoj Vasi. Nema šanse da bez stajanja prođemo kraj kuće Vlade Cvitkovića. I to ne zato što je on vlasnik najpoznatijeg autoservisa u Zagrebu, nego zato što se u njegovom žumberačkom domu jedu najbolje kobasice u kvartu. – Ajde unutra, gura nas njegova zakonita s vrata, a Vlado nudi produžni kabel. Kažemo da ne treba, dalje je sve nizbrdo. Pita nas i je li nam hladno u tom vozilu bez grijanja, pa odgovaramo: – Ma jok, Mile nam je natočio litru svete vode...
– Onda ste bez brige,kaže Vlado i dodaje tom setu za prvu pomoć i jedno pakiranje svoje vatrene vode. Pričamo mu o okladi, a on nam otkriva da oko Griča još ima snijega. – Tamo ga ima i u 6. mjesecu. A do gore imate 12 kilometara. I tako, nakon reda kuhanih kobasica, reda slanine, reda domaće šunke, reda..., krećemo na snijeg. Twizy ima zimske gume i kao koza se penje prema Griču. A tamo, sva su tri preostala stanovnika sjela kad su vidjela čudnovato vozilo. Čuli ga nisu, vidjeli jesu. Nikada takav auto nije bio na Griču, ući će Twizy, čini se, i u narodnu priču...
Pa smo tamo lijepo snijeg uslikali, selo pozdravili i na glavnu cestu sretno se vratili. No, osjećam da popušta utjecaj onih 0,5 promila od pričesti. i razmišljam kako bi trebalo uvesti zakon po kojem, poput kapetana na brodu, i vozači Twizyja dobivaju pravo na pokoju čašicu alkohola. Naravno, samo na Žumberku zimi i samo za modele bez prozora. Molim stoga da se takav prijedlog zakona dostavi žurno na prvu sljedeću sjednicu Vlade. Tamo su svi ionako enolozi, Bože mi prosti, htio sam reći ekolozi.
A Renault bi, pak, kao dodatnu opremu mogao uvesti kakve tople vunene kape, šalove, rukavice i nakurnjake... No, i bez svega toga Twizy po nizbrdicama iza Griča klizi kao po loju, sve do Sošica u kojima ipak moramo stati jer je tu navodno i prava, službena punionica za električna vozila. Čudno, što bi rekao onaj policajac s početka priče, jer se na Žumberku u krugu od 50 kilometara ne može pronaći nijedna benzinska pumpa, ali mogu tri elektropunionice. Što zapravo znači da se na toj lijepoj i ljudima sve pustijoj gori bez frke može tankirati Twizyja i Teslu, ali ne i traktor. Pa si ti misli... Svašta sam ja pomislio i kad sam stojeći ispred uputa za upotrebu te javne utičnice vidio da prema meni trči neki čovjek, i to s nožem u jednoj i nečim još čudnijim u drugoj ruci.
Ukratko, taman kad sam pročitao da se kartica za pogon tog žumberačkog štekera pmože podići radnim danom od 8 do 16 sati, ali samo u općinskom uredu koji se nalazi u 12 kilometara udaljenom Kostanjevcu, eto ti kraj mene ni manje ni više no načelnika općine Zdenka Šiljka, glavom, bradom i s karticom. Nisam ga prepoznao tako oboružanog, a on ljubazno kaže da ima kolinje i da silno žuri. Daje mi karticu za džabe struju, pa on i nož nastavljaju svojim putem.
No kako je znao da dolazim, kakav je to tajming? Mile kaže da su ponekad tajanstveni puti Gospodnji, pa u ponestatku boljeg objašnjenja odlučujem da je najbolje da se i ja s tim u potpunosti složim. I gurnem karticu u šteker, pa vidim da tu stvarno struja radi, da za Twizyja na Žumberku nema gladi. Sve dalje bila je dječja igra. Deset kilometara nizbrdice. Sjećam se iz osnovne škole, ima neka formula koja govori da masa koja se kotrlja nizbrdo dobiva na brzini.
A mase u Twizyju, hvala na pitanju, imamo, jer moj suputnik Grga, ja i moja fotografska torba zajedno važemo debelo preko dvjesto kila. Pa i brzina stiže, a sve smo niže, a i cajger na tanku se diže, piše da sad možemo i do Jastrebarskog. Stišćem gas do daske, pa smo zamalo prošišali i tablu na kojoj jasno piše Žumberački raj. Što znači i da je našem putu kraj.
Parkiram ispred restorana i zadovoljno hodam prema njegovom vlasniku Peri Miljenoviću: – Eto mene Pero, nisi mi se, srećo, nadao, je li? Znam da ti ideja nije draga, ali sjedi sad na biciklo i pravac Stojdraga! Naime, takva je oklada bila: ako ja Twizyjem dođem ovamo, on će bogme biciklom onamo. Pero se žalio da se samo šalio, da ga je osjećaj preplavio, a i da biciklo nije na struju još prepravio.
A onda je Twizy nahvalio i odmah smo okladu malo doradili. Pa je pala i fina meza. Krcati stol, a u glavnoj ulozi janjetina i cviček. Naravno, na njegov račun. Za sve sudionike i svjedoke oklade. Iz opravdanih razloga kući sam zato došao tek sutradan. Vozio sam preko Jaske, a činilo mi se da cijelo jutro u Twizyju nešto zuji i bruji, pa sam potom svratio i do radionice majstora Cvitkovića da dijagnosticira kvar. A on je odmah dijagnosticirao da ne zuji ništa u autu nego samo u mojoj mamurnoj glavi. Rekao mi je da Twizyju nije ništa, da je zdrav kao čelik, ali i da sam ja sad izgleda već teški ovisnik. O struji, dakako...
UKRATKO
U naselju Stojdraga, na 519 metara nadmorske visine, nalazi se i Žumberački uskočki muzej, u okviru grkokatoličkog župnog ureda Sv. Juraj otvoren 2006., i to baš na sam Uskrs i blagdan sv. Jurja
Velečasni Mile Vranešić, dobri duh Žumberka, u svojoj župi brine i o muzeju koji u autohtonom žumberačkom prostoru čuva bogati fundus predmeta koji sjajno svjedoče kako se tu nekad živjelo
Sa same Žumberačke gore lako je odlutati i u ostale dijelove Parka prirode Žumberak - Samoborsko gorje, pa i na neku od vinskih cesta Plešivice, no tamo nećete naći na tragove “trofaznih” uskoka koji su Hrvatsku hrabro branili od najezde Turaka
Turističkih atrakcija i zanimacija je na Žumberačkoj gori, čini se, svakim danom sve više, no nažalost istodobno je tu i sve manje stanovnika - u cijeloj ih je općini po zadnjem popisu iz 2011. bilo tek 883, što je velikih 302 manje no 2001. i čak 4855 manje no 1931. godine...
Hrvatski sabor proglasio je 333 četvorna kilometara Žumberka i Samoborskog gorja 28. svibnja 1999. zaštićenim parkom prirode, a prvi motorizirani turisti tu su stigli puno prije našeg Twizyja - u Stojdragu se prvi autoturist, Samoborac Viktor Almoch, dovezao već 1926...
Sa zadnje postaje turneje po Žumberačkoj gori, slikovitog sela Žamarija, Twizy se ležerno spustio do nedalekog Jastrebarskog, grada nazvanog po na tim prostorima još uvijek čestom jastrebu kokošaru, odnosno po njegovim srednjovjekovnim uzgajivačima
Najugodniji parking na Žumberku ipak je bio onaj ispred restorana Žumberački raj, nadaleko poznatom po vrhunskim pastrvama iz vlastitog ribnjaka, ali i peki, prasetini i janjetini koja se tamo neumorno okreće na ražnju te finoj domaćoj rakiji i cvičeku...
Twizyju na žumberskim bregima nije trebala asistencija traktora, uostalom francuski gradski mališan tamo laše nađe pipu za tankanje svojih baterija nego oni za svoje rezervoare
Renault Twizy nema grijanje, ali za njegove urbane putnike iz samoborske eko udruge Zelene stope nema zime baš nigdje, pa ni u nedirnutim prirodnim divljinama Žumberka...
Nakon javnih utičnica postavljenih za posjetitelje Parka prirode Žumberak - Samoborsko gorje pokraj Eko centara u Slanom dolu i na Budinjaku, elektropunionica je stigla i u središnji dio Žumberka, u Sošice
Na strujnom izletu po Žumberku svako su malo putokazi pokušavali Twizy navesti i prema nekom od tamošnjih brojnih ostataka kasnosrednjovjekovnih utvrđenih gradova, dvoraca i crkava...
Žumberak je svakim danom sve “zelenije” orijentiran, a putnicima namjernicima nudi i tri e-punionice koje rade od 0-24.
Struja koju piju elektroauti se sad i tamo, baš kao i u ostatku Hrvatske, hvala na pitanju, i dalje dijeli džabe
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....