Vještačenje prometnih nesreća i rasvjetljavanje okolnosti i načina na koji se neki sudar dogodio može biti izuzetno zahtjevno, često je i nemoguće, pa tu moderna tehnologija i video kamere koje mogu snimiti što se zaista dogodilo mogu biti od velike pomoći. Snimka kamere iz automobila, naime, može itekako pomoći policiji, osiguravateljskim kućama i sucima prilikom utvrđivanja krivnje.
Ipak, treba imati na umu da po hrvatskom zakonu privatna video snimka sama po sebi nije dokaz, ali je suci, po svojoj osobnoj odluci, mogu tretirati kao dokaz i ocjenjivati njenu težinu o odnosu na ostali dokazni materijal, izjave svjedoka...
Izjava svjedoka se, pak, smatra dokazom, ali suci mogu suočiti svjedoka s takvom, premda neslužbenom, snimkom i onda prilikom suočenja cijeniti odnos svjedoka prema takvoj snimci, ocijeniti njenu dokaznu snagu i odlučiti čemu će pokloniti svoje povjerenje.
Kako gledaju na snimku sudara pitali smo i osiguravateljske kuće. Iz Allianza su nam odgovori da ne mogu dati odgovor na naš upit, a iz Unique da nikad nisu zabilježili takav zahtjev, no Croatia i Wiener osiguranje potvrdili su nam da prilikom obrade odštetnih zahtjeva u razmatranje uzimaju “sve što može pomoći da utvrde točnu dinamiku i okolnosti štetnog događaja, što uključuje i snimke kamera ugrađenih u vozila klijenata i oštećenika”.
A da ugradnja i korištenje kamere za vožnju nije nikakav bauk niti posao za IT-stručnjake uvjerili smo se testirajući pet auto kamera poznatog proizvođača GPS uređaja Garmin.
Bez obzira na model, sve je zapravo iznimno jednostavno. Kameru je potrebo pričvrstiti na vjetrobransko staklo za što služi samoljepljujuća pločica, no prije treba odrediti najprikladnije mjesto – poželjno je da kamera ne bude skrivena iza retrovizora tako da možete vidjeti njezin stražnji zaslon na kojem se prikazuju obavijesti i upozorenja.
Sve Garminove kamere napajaju se preko vozila putem USB priključka, a na taj način se i aktiviraju, pa vozač više ne mora ništa brinuti kada su jednom postavljene – uključuju se čim date kontakt i počinju sa snimanjem, a gašenjem motora se isključuju i ako su povezane šalju materijal u tzv. sigurni trezor.
Osim čuvanja u cloudu, snimke se, naravno, nalaze i na tvrdom memorijskom nosaču, micro SD kartici, koju uvijek možete izvaditi iz kamere i izravno skinuti snimljeni materijal. Kako se ne bi koristile kao akcijske kamere, snimaju isključivo u sekvencama po dvije minute što je više nego dovoljno da zabilježe okolnosti nesretnog događaja, i to u beskonačnoj petlji što znači da svježe snimke brišu stare, već odležane za koje više nema mjesta. I tako u krug.
Svaka kamera ima ugrađen žiroskop pa njeni senzori detektiraju svaki sudar i ta se sekvenca automatski pohranjuje u zaštićenu mapu i ostaje trajno pospremljena. I sam vozač može u svakom trenutku tijekom snimanja zaštiti neku sekvencu od brisanja pritiskom na gumb na kameri ili putem glasovne komande.
Ključno za kasnije dokazivanje jest kvaliteta snimke. Rezolucija od 1440p je zlatni standard, ali važno je i kako se senzor kamere nosi sa zahtjevnim svjetlosnim uvjetima - primjerice, kada sunce sije izravno u objektiv kamere ili, pak, u noćnim uvjetima vožnje.
Naime, osim što je bitno na snimci vidjeti što se zaista dogodilo, važno je i da se na njoj mogu razaznati detalji, poput broja registarske pločice. Također, kako bi bila upotrebljiva kao dokazni materijal, ključno je i da je na snimci - što je slučaj kod svih Garminovih kamera - zabilježeno točno vrijeme, datum i lokacija (GPS koordinate) snimljenog događaja.
Pritom treba znati da zbog GDPR uredbe nije dozvoljeno javno objavljivati takve snimke, barem ne bez zamućivanja lica, registarskih oznaka i drugih raspoznavajućih detalja, a kako države različito gledaju na uporabu kamera u autu - pa čak i unutar Europske unije - prije puta valja proučiti lokalne zakone i poštivati ih.
U nekim državama, primjerice u Austriji, Luksemburgu i Portugalu, korištenje kamera u automobilu je zabranjeno.