ZABAVA

Test vozačkih igrica: Virtualni svijet sve je bliže stvarnom!

Juraj Šebalj, Siniša Crnojević i Ivan Pokos, prekaljeni domaći trkači, zaključili su kako je napredak vozačkih simulacija fascinantan te da nude gotovo jednako uzbuđenje kao pravi asfalt

U posljednjih godinu dana na tržištu se pojavilo mnoštvo novih igara s protagonistima na četiri kotača , a pitanje sličnosti prave stvari i virtualne simulacije aktualnije je no ikada. Tehnologija napreduje, grafika računalnih i konzolaških igara poboljšava se iz mjeseca u mjesec, upravljački sustavi simuliraju sile koje se mogu iskustiti i u pravom autu, na izradi igara sudjeluju proslavljena vozačka imena i pravi mehaničari koji se trude svaki audio-vizualni detalj dotjerati do savršenstva, no ono što i vozači i igrači zapravo žele znati jest – koliko se simulacija približila pravoj stvari?

Najbolji način provjere bio je vozačke aseve staviti za konzolaške upravljače i omogućiti im da iz prve ruke upoznaju najnovije simulacije i arkadne vozačke igre. Upravo to smo i učinili – na jednom mjestu okupili smo Juraja Šebalja, Sinišu Crnojevića i Ivana Pokosa i suprotstavili njihove vozačke vještine opasnim zavojima virtualnih staza. Zanimalo nas je hoće li im vozačko iskustvo biti od pomoći? Koliko će im trebati da ovladaju vještinama potrebnima za vrhunske rezultate na virtualnim stazama? U čemu se sve zapravo razlikuju stvarnost i simulacija?

Testirali smo pet igara – Gran Turismo 5, WRC FIA World Rally Championship, F1 2010, Need for Speed Hot Pursuit i Split/Second Velocity . Prve tri igre su simulacije, naslovi koji se ponose realističnim prikazom situacija, dok su NFS Hot Pursuit i Split/Second arkade, dakle igre koje realističnost u nekim aspektima podređuju akciji, uzbuđenju i čistom osjećaju brzine. Vozači su igrali na konzoli PlayStation 3 i pomoću klasičnih PS3 kontrolera. Naime, htjeli smo vidjeti kako će se snaći u standardnim igračkim uvjetima. Volani, pedale i vozački stolci ipak već zadiru u kategoriju pravih vozačkih simulatora. No, kako većina igrača i dalje uglavnom koristi kontrolere, zanimalo nas je kako će se naša tri vozačka profesionalca snaći bez uobičajenih vozačkih pomagala.

I tako se naš neustrašivi trojac otisnuo u digitalna bespuća virtualnih automobila, umjetnih konjskih snaga i pikseliziranih staza. U igri Gran Turismo 5 su čak i odabrali staze na kojima su vozili u stvarnom životu, budući da GT5 nudi širok spektar stvarnih staza, kao što su Nürburgring, Tsukuba i Suzuka. Vozači su pohvalili detaljnost staza, ali i primjetili da je zapravo nemoguće točno pogoditi sve odnose, udaljenosti i širinu staze, jer se stvarne dimenzije ne mogu uvijek uspješno prenijeti u svijet igre. Nešto što u milimetar odgovara stvarnim dimenzijama u samoj igri ponekad ne izgleda dobro, tako da određene ustupke uvijek treba napraviti, ali su se složili da staze dobro oponašaju pravu stvar.

Zanimljivo, i Šebalj i Crnojević i Pokos odmah su primjetili da im virtualna vožnja puno bolje leži ako kut kamere prebace na pogled “iz kabine“. Stare navike teško umiru, tako da su momci instinktivno odabrali pogled najbliži stvarnom načinu vožnje, dok im pogled na automobil iz zraka baš i nije legao. Šebalj je istaknuo kako je za uspjeh u virtualnoj vožnji, kao i u onoj stvarnoj, presudna koncentracija, želi li vozač zabilježiti hvalevrijedan rezultat. Igre su se tako redale, staze izmjenjivale, virtualni kilometri jurili pod bolidima, gume su vrištale, a naši vozači prikupljali dojmove. Teško je reći tko je bio najbolji, ali dojam je da dečki uopće nisu loši ni u virtualnoj vožnji – dapače. Neke stvari koje su dotjerali do savršenstva pomagale su im i u kroćenju konzolaških jurilica. Refleksi su i ovdje bitni, pa su dečki već nakon nekoliko vožnji već postizali dobre rezultate.

Iskustva naših automobilističkih aseva bila su podosta slična. Pokos je napomenuo da mu je najviše nedostajala sila koja djeluje na stražnji dio automobila. U virtualnim simulacijama u pravilu nema zanošenja, a ako i ima, to je aspekt koji se zasad još ne može mjeriti sa pravom stvari. Također, kao ljudi koji su prošli mnoge opasne staze i potencijalno pogibeljne situacije, složili su se kako adrenalin ipak neusporedivo jače pumpa u stvarnim situacijama. Osim toga, uvjeti na stazi se mijenjaju na način na koji će simulacija to teško moći dočarati. S druge strane, ima i sličnosti – kao i u vožnjama, matematika je slična i u igrama, kako to kaže Šebalj. Unutranje računalo, osjećaj svakog vozača za optimalni trenutak u kojem treba izvesti neku akciju, gotovo je identično. Računanje točne točke ulaska u zavoj i izlaska iz njega, ubrzanja ili usporavanja mnogih drugih presudnih odluka istovjetno je u obje vrste vožnje, i simulacije tu mogu biti odličan trening za prava vozačka uzbuđenja. No, naš testni trojac napomenuo je i da su simulacije, usprkos napretku, još uvijek zabava...

Pogledajte test!

Tko su test vozači?



Ivan Pokos

Prvi službeni nastup odradio je 1983. sa samo osam godina, u karting prvenstvu bivše države. Nastupao je i na Europskom prvenstvu, a ogromno iskustvo pretočio je u naslov prvaka Hrvatske. Prirodni slijed odveo ga je na kružne utrke gdje 1998. osvaja prvo mjesto u klasi N1 i naslov viceprvaka u N. Nakon dvije godine prelazi u Ford kup u kojem osvaja prvo mjesto, a dvije titule prvaka osvaja i u VW Polo kupu. Svoje vozačko umijeće potvrdio je i na brdski stazama gdje 2000. osvoja prvo mjesto grupi N i klasi N1.

Siniša Crnojević

Tek u 21. sjeda za upravljač, nakon što kao suvozač dvije godine uči od ponajboljih hrvatskih asova relija. S puno entuzijazma 1996. sezonu završava na 4. mjestu u klasi N1. Nakon kraće pauze na scenu se vraća 1999., a dvije godine kasnije pobjeđuje u ukupnom poretku iste klase. Bio je to dovoljan motiv za prelazak u jači auto, a dobri rezultati odvode ga u prestižni INA team. Prelaskom 2007. u klasu N4 stiže i prva pobjeda u generalnom poretku prvenstva Hrvatske, no bila je to samo najava trijumfa u 2008. kada se okitio naslovom prvaka Hrvatske.

Juraj Šebalj

Najbolji hrvatski reli vozač karijeru je započeo 1995. u Clio kupu. No, već iduće okreće se reliju i u klasi N1 osvaja prvo mjesto. Ipak, ne odustaje od kruga na kojem uzastopno osvaja Škoda Felicija kup (1998. i 1999.), a potom bilježi uspjehe i Octavia kupu. Pravu vozačku afirmaciju ostvaruje u reliju - dovoljno je spomenuti pet naslova prvaka Hrvatske, tri pobjede na Delti te dva nastupa na Monte Carlu, gdje je 2003. postao prvi osvajač bodova iz Hrvatske, završivši na šestom mjestu u konkurenciju Junior WRC klase.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 23:50