Nakon tri i pol sata leta iz Pariza slijećemo u Marakesh (na berberskom - Božja zemlja), živopisan grad zemljano glinenih boja, našu polaznu postaju na vozačku avanturu središnjim kameno pustinjskim predjelima Kraljevine Maroko, nadomak Sahare.
Za volanom Mazde CX-60, naime, čeka nas 1250 kilometara vožnje uglavnom izvan standardnih ruta, u samo dva dana.
Oboružani uputama (temperature do 40 stupnjeva, lokalci slobodno tumače prometna pravila, čuvajte se škorpiona, paukova i zmija...) sjedamo u Mazdu s rednim 6-cilindarskim blagohibridnim dizelskim motorom 3.3 e-Skyactive-D od 254 KS i 550 Nm, automatskim mjenjačem s 8 brzina te pogonom 4x4 i luksuznom opremom Homura.
I terenskim gumama, jasnom naznakom da nas u 10 do 12 sati vožnje dnevno doista ne čekaju med i mlijeko.
Prvi cilj nam je prijevoj Tizi-n-Test na visini od 2100 metara, najviši cestovni prijevoj planinskog masiva Atlas. Na putu do prijevoja trasiranog prije 100 godina i koji se danas na kritičnim dijelovima proširuje i zapravo je gradilište, viđamo mučne posljedice potresa iz rujna 2023. - improvizirane nastambe od starih, prašnjavih najlona.
Asfalt je u početku izvrstan, a kako se penjemo postupno prestaje i miješa se s nasipanim šljunkom, posljedicom razbijanja uslijed pada granitnih crvenkastih gromada stijena u potresu. Duboke rupe oštrih bridova pozivaju na oprez, vozimo gotovo pa offroad i čuvamo gume i ovjes od lomova, dok zavojita trasa otvara panoramske vidike na klance, provalije i jezera.
Mazda stoički odvaljuje izazovne kilometre, motor pun snage i momenta savršeno je usklađen s automatikom, a robusno podvozje i varijabilni pogon 4x4 koji svakom kotaču zasebno daje potrebnu dozu trakcije, ulijevaju nam sigurnost.
S prijevoja puca divan pogled na južniju stranu Atlasa, kameno-pjeskovitu pustinju s naizmjeničnim brdovitim i ravnim predjelima, ali već nas čeka sljedeći cilj – grad Ouarzazate (na berberskom Vrata pustinje). Serpentinasti spust s prijevoja jednako je zahtjevan – uzak, razlokan i riskantan, ali - vrijedilo je muke.
Otvaraju nam se duge dionice odličnih asfaltnih cesta, pa uživamo u punokrvnom zvuku velikog dizelaša i limuzinskom komforu povišene Mazde, upijajući pritom prizore brdovitog i ravnog kameno-pješčano pustinjskog reljefa. Naselja ili nemaju oznaku na ulasku ili su na arapskom pismu, ali u jednom trenutku ne odolijevamo porivu i stajemo na okrijepu u mjestu čija je glavna ulica slika i prilika bučne Afrike.
Pojma nemamo gdje smo, jer i navigacija u ovim krajevima nije uvijek živa.
Auti su “parkirani” kao da ih je voda nanijela, živo je kao na tržnici, pješaci prelaze ulicu kako tko želi, vruće je i prži 38... Upijamo ležernu afričku atmosferu u hladovini terase improviziranog “kafića”, pijući fini i jaki lokalni čaj od mente, poslužen u tradicionalnom čajniku. Plaćamo 7 dirhama (70 centi), a jednako fina crna kava košta nas 10 dirhama (1 euro).
Higijena lokala? Preživjeli smo...
Dan završavamo u Ecolodge Ouednoujoum, tradicionalno građenom odmorištu urezanom u klanac, tihom pustinjskom raju za totalni odmor, bez signala za mobitel, bez televizora... Rano ujutro budi nas molitva hodže s obližnjeg minareta, krećemo u nedaleki Ouarzazate i točimo gorivo do vrha.
Trošak – litra dizela 13 dirhama (1,3 eura). Nije trebalo dugo da ugledamo spektakularni prizor - Dades Gorge, splet serpentina koje se strmo dižu iz dubokog klanca rijeke Dades i podsjećaju na talijanski Passo dello Stelvio. S vrha se pruža impresivan pogled na crvenkaste granitne klisure visoke 500 metara, koje ulijevaju strahopoštovanje i tvore prizor koji se pamti.
Ali - krećemo dalje, prema prijevoju u Visokom Atlasu, iznad 3000 metara nadmorske visine. Prebacit će nas na drugu stranu planine i rutu povratka za Marakesh. Krajolik postaje sve grandiozniji, sa zadivljujuće dubokim kanjonima, koji nas podsjećaju na američki Grand Canyon.
Inspirativna ruta vodi nas i kroz mala, zabačena sela koja se kupaju u pijesku i prašini, u kojima se i danas živi u nastambama od nabijene zemlje i gline, vapna i slame, a za prijevoz i rad koriste magarci. S vremenom asfalt postaje grub makadamsko kameni put, približavanjem prijevoju sve uži, a usponi strmiji.
Ruta, nekad nomadska, tek se trasira za vozila i puna je dubokih rupa i oštrog kamenja. Oprezno vozimo, jer i duboke provalije izgledaju, malo je reći, prijeteće. Osvajamo konačno prijevoj koji zasad nema naziv ni oznaku na vrhu, Mazda nam i dalje zdravo diše, a pogled s visine na obje strane Atlasa, unatoč posvemašnjoj pustoši, impresivan je.
Uživamo u trenutku, u kojemu se potpuna tišina savršeno stapa s prirodom.
A onda, spuštajući se niz planinu, totalna transformacija. Trave, drveća, cvijeća i plantaža maslina i datulja postupno ima sve više i nekoliko sati potom, kasno navečer, ulazimo u grad, ponovno smo u prometnom metežu i po dolasku uz hladno pivo Casablanca zbrajamo dojmove.
Što se Mazde tiče, vrućinu, velike visine i ceste koje se često ne zaslužuju zvati takvima izdržala je kao da se ništa nije dogodilo.
Snažan motor s hrpom momenta i automatski mjenjač radili su u perfektnoj simbiozi, besprijekorno je svoje odradilo i podvozje kojemu je možda bilo i najteže, a profinjena unutrašnjost bila nam je ugodan dom na kotačima.
Potrošnja? S obzirom na okolnosti mizerna – 6,5 litara.
Palac gore za Mazdu!
