Karmann Ghia: VW Buba u svečanom odijelu s potpisom

Filigranski potpis na ugovoru još se nije ni osušio, kad je na njega pala suza Minne Klages. Razumljivo, jer tim se potpisom odrekla tvrtke koja je bila životno djelo njezina netom preminula supruga Christiana. No, taj ugovor, sklopljen 1. kolovoza 1901. u Osnabrücku, označio je ujedno i ostvarenje životnog cilja kolara Wilhelma Karmanna, koji je njime dobio vlastitu radionicu karoserija i položio temelje priči koja je potrajala više od stoljeća.

Foto: Karmann,Volkswagen, Getty Images

Nakon Drugog svjetskog rata priliku za spas tvrtke u ratom poharanoj zemlji našao je u VW Bubi, kojoj po narudžbi prvog civilnog šefa koncerna Volkswagen, Heinricha Nordhoffa, od 1949. radi cabrio verziju. Wilhelma Karmanna mučio je, međutim, san o izradi vlastitog auta u maniri Porschea. Godine 1951. njegova je smrt umalo zaustavila ostvarenje te vizije, no ubrzo se pokazalo da je i nasljednik, Wilhelm Karmann Jr., također imao dobar nos za uspješne projekte.

O izradi coupea na bazi VW Bube imao je više rasprava s Karlom Feuereissenom, tadašnjim predsjednikom uprave Volkswagena i Ludwigom Boehnerom, šefom razvoja u koncernu iz Wolfsburga. Obojica nisu imala ništa protiv te elegantnije i sportskije vizije na bazi VW Bube, ali njihova nije bila zadnja. Karmann je morao naći prikladno rješenje za sumnjičavost velikog šefa Nordhoffa, autoritativnog i konzervativnog čovjeka, kojem je priča o VW Bubi u svečanom odijelu zazvučala preskupo. Karmann je brzo shvatio da će, ako želi da projekt uspije, morati Nordhoffa dovesti pred gotov čin, pa stoga 1952. u vlastitoj radionici sam započinje s razvojem auta. No, ubrzo uviđa da je to čisti gubitak vremena, jer od njega postoje i bolji kreativci, i to u talijanskoj regiji Piemonte. U proljeće 1953. na salonu u Ženevi stoga se prvi puta službeno susreće s Luigijem Segreom, direktorom glasovite torinske karoserijske radionice Ghia. Ukratko mu iznosi svoje vizije i probleme, nakon čega se rastaju bez ikakvog konkretnog zaključka ili dogovora.

No, u jesen 1953. Segre je nazvao Karmanna i predložio sastanak u Parizu, na salonu automobila. Nakon prijateljske kavice i kurtoazne razmjene žalopojki o teškim vremenima, Segre je odveo Karmanna u prostore Charlesa Ladouchea, pariškog trgovca Chryslera i Volkswagena. U njegovoj garaži čekalo je iznenađenje - ljepuškasti coupe čistih i skladnih linija u prirodnoj veličini. Karmann je ostao bez riječi.

Segre je potom prototip vratio na doradu u Torino, a u listopadu 1953. dorađenu verziju u najvećoj tajnosti prevezao u Osnabrück. Sredinom studenog Nordhoff je došao na ogled.

– Prekrasno, ali zasigurno preskupo, zajedljivo je prokomentirao veliki šef. Na to Karmann nije imao pravi odgovor, ali Nordhoff je srećom već bio osvojen - odlučio je da auto krene u proizvodnju, kao i prodaju putem Volkswagenove mreže trgovaca. Wolfsburg je ubrzo počeo isporučivati šasije, a Karmann raditi karoserije i završno sklapanje. I već 14. srpnja 1955. u Kasino Hotelu u Osnabrücku Luigi Segre i Wilhelm Karmann Jr. gostima i novinarima predstavili su novitet koji je zapravo još bio bez imena! Tad je Karmann, na samoj prezentaciji, odlučio da novitet nazove Karmann Ghia, u počast uspješne internacionalne suradnje.

U kolovozu 1955. kreće i serijska proizvodnja, koja je za Karmann bila problematična, jer su, kao i svi ostali tradicionalni karoseristi, bili bez velikih preša. Dijelovi karoserije morali su se izrađivati ručno, a nakon toga je varenjem nastajala cjelina. To je bilo komplicirano za slaganje, a još veći problem bio je popravak eventualnih kasnijih oštećenja. Naposljetku je cijela karoserija učvršćivana vijcima na platformu, s gumenim ulošcima između karoserije i šasije. Karmann je do kraja 1956. ipak uspio proizvesti 10.000 primjeraka Karmann Ghije, uz koju je paralelno proizvodio i VW Bubu Cabrio. Prva Karmann Ghia (Type 14) nastala je na bazi podvozja VW Bube Export, ali zahvaljujući širokoj karoseriji Karmannov coupe bio je prostraniji od VW Bube. Stražnja klupa zbog skučenosti prostora i spuštanja krovne konstrukcije tek se uvjetno mogla zvati sjedištima, a i prtljažnik je također bila riječ simboličnog značenja. Sprijeda je nudio 80, a iza stražnje klupe još tek 180 litara. I točka.

Ništa suvišno i preluksuzno, bile su upute Nordhoffa, koji je tako sugerirao prioritet niske cijene. Motor je s početnih 30, s vremenom ipak dogurao i do prihvatljivih 50 KS. Nisu to bile brojke vrijedne divljenja, ali ipak se Ghia i po pitanju brzine distancirala od VW Bube.

Karmann Ghia po pitanju mehanike mijenjala se paralelno s unapređenjima koje je iz Wolfsburga donosila VW Buba. U Osnabrücku bi se povremeno pobrinuli za modernizaciju detalja interijera i karoserije. Godine 1957. lansiraju i Cabrio. Za dizajn se ponovno pobrinuo Luigi Segre, a bio je to idealni spoj talijanskog šarma i njemačke kvalitete, odmah nakon premijere prozvan i najljepšim automobilom njemačke proizvodnje. Stoga ni ne čudi da su, u srpnju 1974., kad je s proizvodne trake sišla posljednja Karmann Ghia, radnici na njoj sa sjetom napisali - Bila si tako lijepa!