VREMEPLOV: 50 GODINA Toyote Corolle, ili kako je auto s akutnim nedostatkom osobnosti pronašao 43 milijuna kupaca

Jedna stvar zasigurno je istinita - Toyota Corolla doista jest fenomen. Najprodavaniji je, pa samim time valjda u očima vozača diljem svijeta i najpopularniji, najcjenjeniji i najvoljeniji auto svih vremena. Tu je tvrdnju teško osporiti, no još je teže odgovoriti na pitanje zašto je i kako baš Corolla to i uspjela postati. Jer, ruku na srce, teško da je u posljednjih pola stoljeća, koliko taj model postoji, ijedan tinejdžer ikad preklinjao svog oca da mu kao prvi auto kupi baš Corollu. Ili na zid svoje sobe nalijepio poster s njezinom slikom.

FOTO: Toyota, Getty Images, Profimedia

Unatoč svojoj ogromnoj popularnosti, Corolla zapravo nema, i nikad nije imala, mnogo osobnosti. Nikad, tako, neki pljačkaši, poput primjerice onih u Dobrom poslu u Italiji, ne bi u pljačku krenuli u tri Corolle, nikad Jamesu Bondu i inspektoru Bullittu ne bi palo ni na kraj pameti da sjednu u bilo kakvu Corollu, nisu u njoj u bijeg krenule Thelma i Louise, nijedan diplomac nije u njoj krenuo zaustaviti vjenčanje svoje ljubljene, nitko se u njoj nije ni vratio u budućnost ni nestao u 60 sekundi, a nikad nije dobila ni neki zanimljivi nadimak kao što su Herbie, General Lee, KITT, Shaguar, pa čak ni Devil Z ili Christine...

Corolla zapravo, ne samo da nije ni cool ni inspirativna nego je čak i dosadna. I to ne samo filmašima. Posebno u doba kad je stvorena i posebno u odnosu na brojne zanimljive strojeve koji su bili na raspolaganju u vrijeme kad je lansirana, poput Citroëna DS, Jaguara S-Type, Volkswagena Karmann Ghia ili BMW-a 1800 TI... Za početak, u odnosu na njih Corollu je krasio konvencionalni, anonimni izgled. Bila je potpuno neambicioznog dizajna i to je, zapravo, uglavnom ostala i do dan-danas. Čak i najveći poznavatelji automobila imat će podosta poteškoća da iz sjećanja prizovu više od jedne ili dvije od njezinih brojnih inkarnacija nastalih u posljednjih pola stoljeća, u čak 11 generacija. Ni unutrašnjost joj nikad nije bila poslastica za osjetila. Rane verzije imale su, doduše, određeni šarm, ali se zbog velike količine krajnje nefascinantne i uspavljujuće krhke sive plastike, a kasnije i običnog sivog velura bilo doista teško zaljubiti u nju. Nije Corolla imala ni slatko dječje lice poput Minija ili Fiata 500, nije nikad prednjačila ni tehnologijom, nije iskakala ni snagom i brzinom, a nije bila ni najjeftinija ni najštedljivija, a posebno ne najzabavnija za vožnju. Nije ju, doduše, bilo teško voziti, ali nije ni nudila gušt vožnje kakav su pružali primjerice tadašnji Porsche 911 ili Alfa Romeo Giulija. Dakle, ne samo da je bila svojevrsna automobilska siva kaša, nego je i za brojne oktanske ovisnike čak predstavljala i svojevrsni prvi pravi primjer anti-automobila.

Pa kako je onda uopće postala tako uspješna i popularna? Premda neki kažu da se naprosto pojavila u pravo vrijeme na pravom mjestu, ključ njezinog komercijalnog uspjeha mogao bi se zapravo sažeti u jednoj jedinoj riječi. A to je je, dakako, pouzdanost. Više od svega, Corollina jednostavnost i visoka posvećenost njezinih autora izdržljivosti svih dijelova mehanike, doveli su do kreiranja izrazito pouzdanog vozila, pravog prvaka pouzdanosti. I tako zauvijek i nepovratno radikalno promijenili automobilistički svijet. Prije Corolle, mnogi će ustvrditi, automobil je bio predmet snova, temperamentna i glamurozna kreacija u kojoj je svako putovanje trebalo biti neka vrsta avanture, za koju se nikad nije posve pouzdano znalo može li se izvesti do kraja (čak i ako ste sjedili u navodno neuništivim autima kao što su Citroën Traction Avant ili Volkswagenova Buba). A onda je stigla Corolla i automobil pretvorila u tek još jedan običan kućanski aparat, nešto funkcionalno uz što se sentimentalno ne vežemo. U prilog tome ide čak i Toyotina priča o Corollinom stvaranju, u kojoj je navedeno kako je nastala kad je “ukupan broj stanovnika u Japanu skočio iznad 100 milijuna, investiranje u TV reklame premašilo ono u novinske oglase, gospodarstvo bujalo, a svatko vjerovao da mora posjedovati veliko trojstvo modernih uređaja za kućanstvo: klima-uređaj, televizor u boji i automobil”.

Prema Tatsuu Hasegawi, glavnom inženjeru prve i druge generacije Corolle, ljudi su tad umjesto u golemim, višegeneracijskim počeli živjeti u manjim, nuklearnim obiteljima, koje su masovno naseljavale predgrađa, pa im je doista bio nužan obiteljskih auto. Smatrao je da baš stoga Japanu slijedi pravi motorizacijski bum, pa je Toyota, koja je tad mjesečno proizvodila 50.000 automobila, za svoj novi udarni projekt, obiteljsku Corollu, krajem šezdesetih odlučila sagraditi posve novu tvornicu površine jednog četvornog kilometra. I šokirala svijet najavom da će tamo mjesečno proizvoditi najmanje 30.000 Corolla. Koje će se, kako je to Hasegawi zapisao dvije godine prije premijere Corolle, “u budućnosti kako u Japanu tako i u inozemstvu, natjecati s europskim automobilima iste klase, a njezinu nadmoć nad konkurencijom Toyota će osigurati kroz kvalitetu izvedbe i ekonomsku učinkovitost.”

Hasegawi je Corollu zapravo počeo razvijati već 1962., a njezinu konačnu verzija predstavio je javnosti u listopadu 1966. Automobil koji je u startu bio dostupan kao dvovratna limuzina s 1,1-litarskim motorom sa 60 KS u prodaju je krenuo već mjesec dana kasnije i odmah postao veliki hit. Stajao je 525.000 jena, koliko je otprilike u to doba iznosila i prosječna godišnja plaća zaposlenika u privatnom sektoru. Već u prvom mjesecu prodaje započeo je i međunarodnu karijeru, doduše tek sa simboličnih 15 primjeraka koji su izvezeni u Australiju.

No, od tad do danas Corolla se probila na više od 150 svjetskih tržišta i postala najprodavaniji automobil svih vremena. Kad su 2013. probili i gotovo nevjerojatnu granicu od 40 milijuna prodanih primjeraka, u Toyoti su izračunali da bi, kad bi jednu iza druge parkirali sve proizvedene Corolline limuzinskih, karavanskih i drugih oblika, da bi one Zemlju oko Ekvatora okružile čak četiri puta. Te da bi vožnja uz njih pri brzini od 100 km/h bez pauze trajala gotovo punih 67 dana. Tad je Toyota objavila i podatak da je od svih od 1966. godine dotad proizvedenih 40 milijuna Corolla na svjetskim cestama još posve operativno njih najmanje 26 milijuna. Što je doista veliki pokazatelj njihove kvalitete i pouzdanosti. A to je, priznat ćete, doista cool podatak, za navodni neprimjetni i ne-cool auto koji je, na koncu konca, ipak prilično coolerski u svih svojih pedeset godina postojanja uspijevao sjajno prepoznavati što baš u to vrijeme najviše odgovara prohtjevima svjetskog kupca...