Oda šumama, kulisi koja svaku vožnju čini ljepšom

Šuma je odmah iza posljednje stanice gradskog autobusa. Tako je na tri od četiri strane svijeta, ako gledamo od zagrebačkoga glavnog trga. Šuma je, obično hrastova, naročito tamo prema Turopolju i Vukomeričkim goricama, pa prema savskim nizinama. Dokle oko seže, i još dalje, iza onih brežuljaka prema istoku, prostiru se do u beskraj, do Papuka i Krndije, i sve dalje, tamo do pred granicu za Srbijom, kada već usporavamo na autoputu, po džepovima tražimo novac za cestarinu, gledamo gdje su nam osobne iskaznice i pasoši, a okolo se, slijeva i zdesna rasprostru moćne spačvanske šume, drevne i dobro održavane, starije od svega drugog što se naokolo može vidjeti.

A dolje skroz na jugu, iza Dubrovnika pa u Konavlima, na gornjoj bandi, visoko iznad magistrale, odmah ispod stijenja koje čini prirodnu granicu s Hercegovinom, šire se dubrave. Uglavnom neprohodne i zadivljale, upisane u vlasništvo nekim odavno pokojnim pradjedovima i šukunbabama, trebale bi se u ostavinskoj raspravi koja vjerojatno nikada neće biti održana, podijeliti između pedesetak poznatih i nepoznatih nasljednika, od kojih neki žive u Australiji, Pittsburghu i Vancouveru, većina ih je u Zagrebu i Dubrovniku, barem jedan je u Beogradu – ali ni njega se nikako ne može zaobići, a dubravom se koristi samo ono dvoje-troje preostalih staraca, jedinih koji su među njih pedeset ostali u Konavlima, u Pridvorju, na Mrcinama, u Dunavama. Koriste se tako što svake zime sruše barem po jedan dub, da ga ispilaju i iscijepaju, i da ih grije sve do proljeća, koje u ovim krajevima dolazi brzo, pa onda drva ostane i za potrebe kuhanja, i još da se kome da i pokloni, bude li velika potreba i sevap. A kada pređu osamdesetu i više ne budu u snazi da sami obore, išegaju, prepilaju, iscijepaju cijeli jedan stoljetni konavoski dub, onda će naći nekoga u selu s kojim će se dogovoriti ovako: neka za njih u njihovoj dubravi obori jedno stablo i neka ga izreže, priredi za loženje i složi pod strehu – a streha je iza zida od kužine, pa ne treba daleko do njega ići – a za plaću neka sebi obore isto takvo stablo, i još ljeski i divljega drveća pride, i neka ga sebi za zimu uzmu. Valja li ovakav dogovor? Je li pošteno plaćeno?

A je li grešan onaj svijet koji obara stoljetno hrašće po svojim dolovima da bi se na njemu zimus grijao?

Tamo se, gdje dubove ruše za zimu, do danas u živome govornom jeziku održao taj stari slavenski naziv za hrast, iz kojega, pak, izvire prva naša riječ za šumu: dobrava, dobrova, dubrava. Rusi kažu dubrova, Poljaci dabrowa. U svim dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine su se u nazivima mjesta, u toponimima i u prezimenima sačuvala sjećanja na dubove i dubrave. A tamo gdje je stari govor još uvijek živ, i gdje se hrast još zove dubom, a šuma dubravom, nalazi se najveličanstveniji od svih: Dubrovnik.

Dubrovnik je ustvari šumski grad, Dubrovnik je Šumograd.

Premda je podignut na mitskoj stijeni Laus, a oko njega već odavno nema hrašća ni hrastovih šuma, u imenu Dubrovnika krije se njegovo mitsko podrijetlo.

Ali prebrzo misli nam odletješe dolje na jug. O ovim je šumama, tu iza posljednje stanice gradskog autobusa, ustvari trebalo biti riječi.

Na četrdesetak minuta vožnje od glavnoga kolodvora, nakon desetak usputnih stanica, malo iza Donje Lomnice i Lukavca – koji se spominje u „Baladama Petrice Kerempuha“, počinju hrastove šume. A sa šumama i prva lovišta, predana na staranje i upravljanje mjesnim lovačkim društvima, tako da je svaka šuma po jedan mali, lijepo uređeni i održavani posjed, u koji se, međutim, sasvim slobodno ulazi, ograđen s dviju strana metalnom brkljom, i s dobro temeljenim kolskim putem, da kamioni i auti mogu ući u šumu i u lovište.

Ove šume su, vjerojatno, najbolje održavani, pripitomljeni, čovjekovoj mjeri i potrebi prilagođeni dijelovi prirode u Hrvatskoj. Fragmenti romantične divljine u koje se može ući, boraviti tu neko vrijeme, a onda izaći na drugu stranu. Cesta koja vodi kroz šumu obično nije duža od četiri-pet kilometara, u pravilu je do kraja prohodna, i spaja dvije asfaltirane ceste, ili se poput zategnutog luka svija oko jedne iste.

Hrašće koje tu raste, i koje se sezonski razređuje, kultivira, siječe i odvlači, prevozi na kamionskim prikolicama i prerađuje tko zna gdje, ali vjerojatno daleko izvan Hrvatske, u pravilu je starije od nas koji tom šumom šetamo, a onda, naravno, i od najstarijih stanovnika šume. A u njoj, u hrastovoj šumi po brežuljcima koji se uzdižu iznad presahlog Panonskog mora, živi kojekakva zvjerad, od vjeverica, lisica, srna i divljih svinja, do mušica i komaraca što se uzmuvaju i razlete, spopadne ih hiperaktivnost njihova kratkog životnog vijeka naročito kada su dani topli, a zrak vlažan, od travnja sve do rujna i listopada, i prvih jačih mrazeva koji namah potuku i pomrznu sve što leti, a sitnije je od vrapca.

Ali, ipak, najbrojnija je u tim hrastovim šumama, kao i, pretpostavljamo, u svim drugim šumama, ona pernata zvjerad: djetlići, kosovi, ptice pjevice, sove, ptice grabljivice i notorni, stotinu puta spomenuti vrapci, koji se pojave i probiju iz obližnjih sela, dolete iz velikog grada, da vide kako je tu, u šumi. Nama koji o njima ne znamo ništa, kao što ništa ne znamo o svim drugim pticama, i kao što ništa ne znamo o svom tom šumskom življu, nego i sve njih, i zvjerčice i ptičice, kao i visoke snažne hrastove, o kojima također nemamo pojma, promatramo onako u prolazu, kada barem jednom tjedno pješačimo njihovom šumom, ponašanje šumskoga svijeta isključivo služi za okrjepu duše i za život mašte. Pa onda lako kliznemo u nešto što sa zbiljom nema previše veze, nego lažemo i izmišljamo, a da nismo pravo ni svjesni svojih lagarija i izmišljaja.

Ova šuma, a ustvari zaštićeno lovište, s kolnim putem, razmakom između stabala, kultiviranim tlom i bez šiblja, trnja i korova, i s hrašćem koje se vrlo visoko diže iznad naših glava, i nadmašuje visinu zgrada pored kojih smo se još do maloprije vrzmali, djeluje kao jedinstven i cjelovit prostor. Kao prostrana, široka dvorana, koja se, međutim, dala sva u visinu. Takva hrastova šuma podsjeća na unutrašnjost gotske katedrale.

Tu se šapuće ili se vrišti, ovisno o raspoloženju.

Ali prirodno je i slobodno, jedno i drugo.

Ljudi koje bi vrištanje uznemirilo obično nema. Osim u doba od lova i u doba od gljiva. Rijetko kad sretnemo dvije, najviše tri gospođe. One, kao i mi, šetaju šumom. Pa nas ljubazno pozdrave. Nekoliko puta sreli smo i usamljenu djevojku. Uvijek drugu. Ona samo što nije, poput srne, odskočila u stranu. Strah. Ali kako se netko tko je u takvom strahu uopće i odvaži da uđe u šumu? Zar ne misli da bi pored dobrohotnih šumskih zvijeri mogla sresti i ljude? Uvijek opasne i zle ljude. A jednom smo sreli lovočuvara, jednom mladića na motoru, jednom dječarca na brdskom biciklu i jednom trkača rekreativca, što je trčao s kraja na kraj šume. I opet s kraja na kraj šume.

Ali u većini slučajeva nije bilo nikoga.

Ni jučer i danas nije bilo nikoga. Ni sutra, vjerojatno, neće biti nikoga, samo ako dovoljno rano krenemo s posla i stignemo u šumu. Jer ako bude prekasno, onda nećemo ići. U šumu se uvijek mora na vrijeme.ž

Iako, tom smo šumom išli u raznolika doba dana i godine.

Od jutarnjih sati, negdje oko deset, jer se bez velikog moranja ranije ne budimo, preko podneva, naročito u dane vikenda, ranih i kasnih popodnevnih sati, sve do predvečerja i akšama – kako se to govori u mojim zavičajnim svjetovima, do prave večeri, koja nas je dva-triput uhvatila u toj šumi po povratku iz lutanja po vukomeričkim i turopoljskim selima, i to u ona kasnoljetna doba godine, kada zna biti veoma toplo, sunčano, bez ijednog oblačka, ali dan neprimjetno okraća, naročito u šumi, gdje je već oko devet mrkla noć. Ljudi toga nisu svjesni, ali u šumi se ranije smrkava, a kada se smrkne, onda je noć kakve izvan šume nikad i nigdje nema. Zeleni šumski svod, hrastove guste krošnje zaklanjaju nebo i zvijezde, nigdje svjetla koje se širi od grada, niti svjetlosnog zagađenja s kojim je čovjek već zagadio i vasionu, samo mrkli šumski mrak kroz koji se naslućuje još samo bjelina kolskoga puta, koji danju i nije bijel, ali se noću upravo takav naslućuje i vodi nas prema izlazu i prema civilizaciji, tamo gdje su kuće i ljudi i uobičajena ljudska vjerovanja. Šumska su vjerovanja i kultovi mimo nas i našega svijeta. U šumi je čovjek sam, sa svojim vlastitim, sasvim osobenim, vjerovanjima, sa svojom ludom i uplašenom glavom, s onim što je u njoj, čega se plaši i što pamti. Šuma je, naročito noću, čovjekova psihologije, koja se izokrenula kao izokrenuta čarapa, izašla van iz njega, okružila ga i postala sve. Šuma je unutrašnjost njegove glave. Svašta se unutra zbiva. Ono strašno, ali i ono što ga vuče da ide tamo gdje je strašno, da noću ide kroz šumu, i da tako bude sam sa sobom i sa svojim ludilom.

Najljepša je, međutim, kada se sunce nisko spusti, i kada svjetlost u šumu ulazi sa strane. Tada se jasno razabiru stvari. Svako je stablo za sebe stablo, i svaki je list na zemlji za sebe list. To više nije šuma – velika zajednica hrašća, dubrava svih dubrava i naš šumski dubrovnik – nego je skup bezbrojnih samoća, hrastovih, mušjih, mišjih, ptičjih, koje se nadovezuju na tvoju samoću. Ona je ravna njihovim samoćama, ne izuzima se od njih, ni od jedne nije veća, ali ni manja. U tim trenucima, dok sunce jasno svijetli sa zapada, i dok šuma njegovo svjetlo lomi u nizove sablji, koplja i mačeva, šuma je najbliža Bogu. Ona je tad zajednica svih samoća u šumi, svih Božjih stvorova koji se tu sami sa sobom nađu, i svih duhova koji im se pričinjaju i koji okolo lebde i bivaju kao aveti njihovih sjećanja.

Ranim jutrom doživljaj je, vjerojatno, još intenzivniji. Pola sata nakon izlaska sunca, to ovisi o dobu godine i kalendaru, nekad je to u pet, pola šest ujutro, a nekad i kasnije. Ali da bi se to vidjelo, mora se rano ustati iz kreveta. A mi nismo takvi ljudi, i vjerojatno našu šumu nikada nećemo vidjeti oko tih ranih doba. Šteta, jer je sumrak tek preokrenuta imitacija zore, sumrak je zora za lijenčine.

To je hrast lužnjak. Europsko stablo. Njegov se isprekidani imperij prostire od juga Europe prema sjeveru, zaprema sav prostor nekadašnje Austro-Ugarske imperije, čije su šumarije učile narod životu i razumijevanju sa šumom učeći ga, između ostaloga, i razlici između šume i prašume. Hrast lužnjak je srednjoeuropsko stablo, stablo mnoštva jezika, manjinstva, drukčijosti i vječite samoće, koji svoje veličanstvene, tisućljetne vrhunce ostvaruje negdje gore pri baltičkome sjeveru, u zavičajima Güntera Grassa i istrijebljenih istočnoeuropskih Židova, na sjeveru Poljske i u Litvi. U Hrvatskoj, pak, njegove velike šume su u Spačvi, kod već spomenute granice sa Srbijom, a onda i malo preko te granice, jer hrašće ne zna za granice među ljudima i državama, nego se prostire dokle ga ima, dokle nije posječeno.

Od njega su se, od lužnjaka, rezali željeznički pragovi. Premazivali bi ih karbolineumom i polagali duž svih europskih pruga. Preko njih, preko tih pragova, proputovao je naš vijek, naše dvadeseto stoljeća, a s njim, na putu prema koncentracijskim logorima, i šest milijuna europskih Židova. Neki bi u stočnim vagonima prošli cijelu Europu, tako i solunski Židovi na putu do Auschwitza, a drugi bi se u istim tim vagonima provezli samo nekoliko stanica, ali svi su, svih šest milijuna, prešli preko hrastovih željezničkih pragova, preko hrastovih tijela, kao što ćemo mi danas udisati njihova, židovska, tijela udišući naš europski zrak.

Prorjeđujući hrastove šume Europljani su gradili Europu, i u njoj svoje dobro i svoje zlo. I sve drugo je, kao i ti željeznički pragovi, bivalo i dobro i zlo.

On je, za razliku od hrasta kitnjaka, svoga moćnijeg i osjetljivijeg rođaka, otporan na vlagu i sjenu. Civilizacija ga nije iskorijenila, jer joj se on znao dobro prilagoditi. Povlačio se za leđa ljudima, nakon što bi ga oni posjekli tražeći prostor za svoja polja i oranice, a onda i za svoje gradove. Većina drvne građe u građevinarstvu, općenito većina dasaka koje oko sebe vidimo, načinjeni su od hrasta lužnjaka. Pa drveni podovi, grublji dijelovi namještaja, grede nad našim glavama i pod nogama. Od kitnjaka je onaj fini namještaj od hrastovine, masivni stolovi oko kojih se pregovara o miru i ratu. Hrast kitnjak osjetljiv je na vlagu. Njegove su šume suhe i prozračne.

Ali tu gdje smo mi, na šetnju iza posljednje stanice gradskog autobusa, gdje su naše hrastove šume, tamo između dvije brklje mjesnoga lovišta, u imperiju hrasta lužnjaka, koji nas povezuje s Europom, uvijek je, osim kad stisne ona najgora zima, pomalo vlažno. Pod nogama nam diše zemlja, kreće se i živi, i svako malo nešto šušne kroz suho prošlojesenje lišće, koje prekriva ono lanjsko i preklanjsko lišće, koje, pak, prekriva ono prethodno lišće što se negdje duboko na dnu, pedalj pod našim stopama, zajedno s tijelima mrtvih životinja pretvara u zemlju i prah.

Ta živa, dišuća tla po kojim hodamo, po kojim žurno pješačimo i veselo pred sobom šutiramo lišće kvareći tako šumski red, ta su tla, zapravo, pod i podnica jedne neobične žive katedrale. Šuma je gotska katedrala u kojoj sve uvis teži. I onda i mi visinama težimo, pa iz šume izlazimo viši i uspravniji nego što smo u šumu ušli. Tu je sve hrastovo i od hrasta, i kad iz šume izađemo, pa idemo po selima koja se pružaju izvan šume, kao jurodivi, prosjaci, pelivani s istoka, lupeži, glumci i turisti, sve plašeći mirni domaći svijet, opet se krećemo hrastovim svijetom. Prolazimo pokraj kuća sagrađenih od hrastova drveta, prije pedeset, sedamdeset ili dvjesto godina, nailazimo na osamljene crkvice i kapele, opet od hrastovine, jednostavne i tople, tako da se i usred zime ogriješ kada na njih položiš dlanove. U toj narodnoj arhitekturi, koja još uvijek neiskorijenjena živi, sadržana je povijest velikog dijela Hrvatske, koji se od Turopolja pruža prema istoku i jugu, pa od Korduna i Banije nastavlja se savskim nizinama prema Slavoniji i Slavonijom ide sve dok se ne izgubi negdje u obilju Srijema. Sve je tu, u svojoj biti i pretpovijesti, hrastovo i od hrasta. A svi živi i mrtvi neki su dalji i bliži hrastov rod.

Onda su rušili te kuće, napuštene ih kupovali u bescjenje, i onda ih rastavljali, pilali i prodavali, e da bi se od njih načinili oni golemi teški stolovi s klupama, za pizzerije po Dalmaciji. Bio je to u svakom pogledu jeftin način opremanja ugostiteljskih interiera. I jeftin način zaborava. Hrast prestaje biti hrast kada prestane biti kuća i postane stol u pizzeriji.

A sve je manje i hrastovih pragova na željezničkim prugama. Zamjenjuju ih jeftiniji pragovi od betona. Oni neće imati svoju priču ni povijest, niti će pamtiti svijet koji je prešao preko njih. Ostaju, međutim, šume. Žive i traju sve naše dubrave, koje su upisane i koje su neupisane u vlasničke knjige, kroz koje smo prolazili, koje smo s visina i iz aviona gledali, i u kojima smo najpreciznije razabirali doba dana i godine. Ostaje to hrašće, koje se uvuklo u riječi i u jezik tako da mu ponekad više ne razaznajemo smisla ni značenja. Ostaje ono drveće koje čini šumu, a istovremeno je, kao i sav ljudski rod, jasno razabrano i razvrstano u niz pojedinih samoća.