Bundeve, tikve i tikvice: Od hrane za domaće životinje do kraljice stola

Konzumira se na brojne načine, ali se može koristiti i nakon nekoliko mjeseci. Osim što je ukusan, vrlo je zdrav, a možete ga i sami uzgojiti.

Buče odnosno bundeve, tikve i tikvice, kao omiljena povrtna kultura, gotovo su neizbježne u svakom iole ozbiljnijem vrtu. Osnovna značajka im je mesnat plod koji se može ubrati i kao vrlo mlad, ali se može i ostaviti da ostari te se koristiti nakon nekoliko tjedana ili čak mjeseci.

POVIJEST I SADAŠNJOST

Povijesno gledajući, bundeve i tikve koriste se već tisućama godina, a u današnje se vrijeme vrlo popularne tikvice koriste zadnjih nekoliko stotina godina.

Jedna od najranijih udomaćenih vrsta biljaka jest podvrsta tikve Lagenaria siceraria i koristila se širom svijeta, a otkrivena je na arheološkim nalazištima koja datiraju još iz 13.000 p.n.e. Nije se koristila samo za hranu već i kao alat, glazbeni instrument, umjetnički predmet i kao posuda za čuvanje hrane i vode. Ta i druge vrste tikvi su zbog tvrde kore i šuplje unutrašnjosti nakon sušenja tisućama godina korištene kao prijenosni spremnici za vodu i hranu, odnosno bile su ono što nam danas predstavljaju plastične boce ili spremnici za sendviče. Ta metoda primjene bila je naširoko rasprostranjena sve do prošlog stoljeća. Ovako prosušene tikve štitile su ujedno i od glodavaca i ostalih štetočina što je bilo izuzetno važno u doba kada je hrane bilo malo, a i teško se čuvala. Tikve su u brojnim kulturama korištene i kao glazbeni instrumenti, i to kao puhački, udarački ili kao perkusije. Egipćani su od tikvi izrađivali zdjele i tanjure. U nekim drugim kulturama od sušenih komada bundeve tkanjem su se izrađivali tepisi. Stari Kinezi smatrali su bundeve simbolom zdravlja te su stoga nerijetko bile predmet raznih umjetničkih djela. Bundeva, vrsta koju danas koristimo kako za ishranu ljudi tako i za ishranu domaćih životinja, razvila se iz divlje bundeve s područja između Gvatemale i Meksika. Toliko je bila cijenjena da su je ondašnji starosjedioci iz poštovanja pokapali s umrlima, kao posljednju hranu na putu prema svijetu mrtvih.

U prošlosti se obična bundeva više uzgajala za ishranu domaćih životinja, a kasnije je značajnije ušla i u prehranu. U početku je zauzimala mjesto na stolovima siromašnijih slojeva, a posljednjih godina na velika vrata ulazi i u najelitnije svjetske restorane. Razlog tome je što bundeva nosi titulu jedne od najzdravijih namirnica na svijetu.

FESTIVALI I OBIČAJI

Ovako važna biljka zaslužuje i svoj festival. Postoje brojni festivali na svijetu, a kao najveći slovi onaj u Ludwigsburgu, njemačkom gradu koji se nalazi u saveznoj državi Baden-Württemberg. Osim natjecanja za najveću bundevu, tradicionalni događaji ovog festivala su maštovito rezbarenje bundevi, kuhanje juhe od bundeve, regata u bundevama. Rekorder u težini je registriran upravo na ovom festivalu, a radi se o bundevi teškoj čak 1054 kg i ponosni vlasnik dolazi iz Neftenbacha u Švicarskoj.

Do tada je rekord držala bundeva iz SAD-a teška 991 kg, koja je s trona skinula bundevu također iz SAD-a tešku impozantna 922 kg. U Hrvatskoj je, na izložbi bundeva u Tovarniku, titulu najveće ponijela bundeva teška 630 kg, a godinu prije bila je teška 540 kg. Obje titule potječu od istog vlasnika iz Viškovaca.

Kada spominjemo bundevu neizostavna asocijacija je i noć vještica, odnosno Halloween koji se obilježava 31. studenoga. Ovaj običaj dolazi iz SAD-a gdje se bundeva izrezuje u obliku strašnog lica, unutrašnjost se izdubi i u nju se postavi svijeća. Vrlo je popularan i u Irskoj, Kanadi, Portoriku, Australiji i Novom Zelandu, a posljednjih godina s procvatom globalizacije u svom je komercijalnom obliku prisutan i na našim prostorima. Ipak, ovaj običaj originalno nije uključivao bundevu. Potječe iz Irske prema legendi koja kazuje da je davno živio škrt i domišljat kovač Jack. U dva navrata prevario je i samoga Vraga, a kada je na kraju krenuo na “onaj svijet”, naišao je na zatvorena vrata raja. Na vratima Pakla dočeka ga prevareni Vrag i za osvetu pošalje ga u mrak da nađe put kući, a kako bi mu se i narugao, dao mu je žeravicu misleći da je neće moći nositi u dlanovima. Ali Jack je u džepu imao repu te ju je izdubio, a žeravicu smjestio u nju. Tako je nastao Jack O’Lantern, odnosno u prijevodu Jack Fenjer, kako se i u Americi naziva izdubljena bundeva, i predstavlja simbol duše koja luta između svjetova.

VRSTE I SPECIFIČNOSTI

Tema ovog članka široka je paleta tikvi, tikvica i bundeva. U gotovo svim slučajevima pripadaju porodicama Lagenaria i Cucurbita. Za tikvice se na engleskom kaže summer squash, i tu se podrazumijevaju sve vrste koje se konzumiraju mlade, bez koštica i s cijelom korom, a najčešće rastu u grmovima. Za tikve se na engleskom kaže winter squash i najčešće rastu kao puzačice ili povijuše. Najčešće su tvrde kore, mogu se dugo čuvati i konzumira se meso bez koštica. Buče bi se mogle svrstati u posebnu kategoriju, a na engleskom se koristi zajednički naziv pumpkin. Ovdje se podrazumijevaju pripadnice porodice Cucurbita koje rastu na puzavoj stabljici, imaju prilično veliku masu i opseg, vrlo tvrdu koru i najčešće su narančaste ili crvene boje. Posebnom skupinom mogle bi se smatrati korisne i ukrasne tikve. Osim onih šarenih i zanimljivih oblika, onih koje se suše i imaju ulogu svirala ili spremnika za hranu, ovdje se uključuju i specifične tikve poput lufe koja prosušena ima končastu strukturu i služi kao spužva za pranje posuđa.

U svijetu postoji oko 150 vrsta bundeva, tikvi i tikvica uz mnogo više varijeteta svih oblika, boja i veličina. Nabrojat ćemo neke od najpoznatijih.

Butternut tikva izgledom podsjeća na golemi žuti kikiriki. Meso joj je tvrdo, narančaste boje i vrlo aromatično. Vjerojatno je zato nazivaju i mošusnom tikvom. Ta je vrsta vrlo raširena u komercijalnoj upotrebi. Razlog tome je što je meso izvrsnog okusa, pogodno za juhe i pečenje, a sama tikva može u pravilnim uvjetima stajati mjesecima.

Hokaido tikva dolazi iz Japana s istoimenog otoka, gdje je i nazivaju kraljicom tikvi. Plodovi su teški od jednog do četiri kilograma i izvrsni su za slana i slatka jela. Kada plod sazri, kora mu postane glatka i dobiva jarkonarančastu ili crvenu boju.

Sweet fall tikva je suzolikog ili bademastog oblika, a kada sazri, dobiva blago narančastu boju. Po karakteristikama je slična hokaido tikvi, ali po mom iskustvu okus joj je mnogo bolji, a to posebice vrijedi za guste juhe. Dozrijeva tijekom ljeta i u pravim uvjetima se može čuvati i nekoliko mjeseci.

Obična bundeva u nekim se krajevima zove i misirača. To je vrlo velika bundeva narebranog ploda i narančaste boje koja se uzgaja za prehranu (najčešće bučnice i variva), kao ishrana za stoku i kao sirovina za bučino ulje ili koštice. U našim je krajevima ova vrsta udomaćena već stoljećima.

Zelena tikvica najpopularniji je oblik ljetne tikvice. Može se naći u apsolutno svakoj trgovini. Karakterizira je tamnozelena boja i tvrdo meso. Kada je mlada, uopće nema koštica. Za razliku od tikvi raste iz grma i ne širi se vriježama.

Tikvica Striato di Napoli varijetet je obične tikvice. Tijelo joj je izduženo, iako možda mrvicu deblje nego kod zelene tikvice. Ima karakteristične uzdužne pruge svjetlozelene i tamnozelene boje. Baš poput zelene tikvice raste iz grma, a meso joj je čvrsto i pogodno za pripremu raznih jela.

Patišon tikvica se tijekom rasta proteže u dužinu. Plodovi su joj spljošteni i narebrani, možda malo podsjećaju i na “svemirski brod” kakav se prikazivao u starim filmovima. Najčešće je bijele ili svjetlozelene boje. Dok su plodovi mladi, kora im je vrlo mekana pa je nije potrebno uopće guliti. U toj fazi tikvica je izvrsna čak i za kiseljenje.

Spaghetti tikva interesantna je vrsta tikve. Ovalnog je oblika, a boja joj varira od svjetložute do narančaste. Osnovna je značajka da zrela tikva ima meso koje se samo po sebi dijeli baš poput kuhanih špageta. Ovakvo meso može se odmah pripremati ili sušiti. Od nje se rade izvrsna niskokalorična jela.

ZNAČAJKE I UZGOJ

Za uzgoj bundeve, tikvi i tikvica idealno je rahlo i lako tlo koje je bogato humusom i ostalim hranjivim tvarima. Kiselost odnosno pH-vrijednost tla trebala bi iznositi od 6,5 do 7,5. Mogu se saditi i u teža tla, ali prije toga ga je potrebno pognojiti stajskim ili drugim organskim gnojivom kako bi se poboljšala njegova prozračnost i propusnost za vodu. Poslije sadnje je poželjno obaviti još jednu ili dvije prihrane dušikom odnosno laganim gnojivom budući da ove vrste zahtijevaju jako puno hranjiva.

Upravo zbog “gladi” za hranjivima najbolji predusjev je neka od leguminoza. Postoji još jedan “trik” koji se tradicionalno primjenjuje na našim prostorima. Radi se o tome da se bundeve posade na hrpi gnoja stajnjaka ili pak na kompostnoj hrpi. Bundeve su svojim gustim rastom u isto vrijeme i pokrivale gnojivo i time ga štitile od isušivanja. Ove godine napravio sam eksperiment s tikvama, i to s vrstama Hokaido i Sweet Fall i rezultati su bili odlični, odnosno dobio sam iste rezultate kao i s bundevama.

Iako je stajnjak, a to se posebno odnosi na onaj relativno mlad ispod godine dana starosti, prilično “agresivna” sredina za rast bilo kakvih povrtnica, tikve i bundeve ga dobro podnose i mogu narasti do značajne veličine.

Sve vrste bundeva i tikvi mogu se uzgajati kao presadnice ili sijati direktno u zemlju. U obje varijante vrijedi pravilo da se sjemenka položi u vlažni supstrat na otprilike dvije-tri svoje visine. Krajem svibnja se presadnice sade na otvoreno, a ako sijemo direktno u zemlju, to se obavlja u lipnju, kada prestane opasnost od mraza. Na otvorenom sve vrste izvrsno klijaju na temperaturi od 20 do 30 stupnjeva, a u tim uvjetima sjeme proklija za osam dana. Klijanje počinje kada temperatura tla na dubini od 10 cm dosegne 15 stupnjeva. Prilikom sadnje se ostavlja barem metar prostora oko svake sadnice kako bi se bundeva i tikva bolje razvijala, s obzirom na to da se ubrajaju u puzavice. U slučaju tikvica odnosno grmastih tikvica razmak može varirati od 70 do 100 cm. Nakon sadnje presadnica oko njih se radi udubljenje kako bi se voda nakon zalijevanja zadržavala i kako bi biljka mogla primati onoliko vlage koliko joj treba. Iako su presadnice male, obvezno računajte na to da će se biljke prilično raširiti, i to već nakon mjesec dana. Ovo se posebice odnosi na bundeve i tikve koje se mogu pružati u dužinu i po nekoliko metara. Po mom iskustvu, idealno mjesto za sadnju je negdje u prikrajku vrta gdje se mogu pružati po travi ili penjati uz ogradu koja služi kao potporanj. Ove vrste nisu klasične penjačice pa svakako računajte na to da ih morate malo “navesti” na potporanj, ali i na to da su plodovi prilično teški pa mogu pokidati stabljiku ako vise. U tom slučaju dobro je plod pridržati nekakvom mrežom kako bi se umanjio pritisak.

Za vrijeme ljetnih suša najbolje ih je zalijevati kišenjem, a kod uzgoja na foliji kapanjem. Svakako treba obratiti pažnju na to da se zalijevanje obavlja uvečer ili vrlo rano ujutro, kako se ne bi spalili listovi na ljetnim vrućinama. S obzirom na to da će zemlju oko sebe vrlo brzo prekriti svojom puzećom stabljikom i velikim listovima, prije toga je potrebno očistiti zemlju od korova. Pri vađenju korova treba biti oprezan zato što tikve i bundeve imaju plitko korijenje. Nakon što lišće prekrije zemlju korov će mnogo slabije rasti pa neće trebati toliko zalijevanja. U slučaju da imate malčirane gredice, korov se gotovo i neće pojaviti. Upravo zbog dobrog prekrivanja tla bundeva se upotrebljavala u metodi “tri sestre” gdje su se sijali grah, kukuruz i tikva. Tikva ili bundeva bila je pokrivač tla koji je štitio ostale kulture od korova, a primala je koristi od leguminoznih svojstava graha u obliku povećane koncentracije dušika.

Za zaštitu od bolesti i nametnika oko biljaka možete postaviti aluminijsku foliju. Stabljike umotajte u tuljke napravljene od aluminijske folije koje ćete ukopati u tlo od 2 do 3 cm duboko. Folija pojačava svjetlost pa će zbuniti štetnike. Od štetnika, tikve mogu napasti gusjenice sovice, lisne uši, tripsi i slične napasti.

Kod bundeve i tikve rast plodova moguće je potaknuti trganjem vrhova glavnih izdanaka nakon što narastu do 45 cm. Ako primijetite da se plodovi ne razvijaju dovoljno, možete potpomoći oprašivanje biljke tako da je oprašite ručno i pelud muških cvjetova prenesete na ženske. Ženski cvijet možete razlikovati od muškog po ispupčenju iznad cvata. Razvoj ploda se također može potaknuti uklanjanjem viška listova sa stabljike na kojoj plod raste. Potrebno je samo ostaviti nekoliko listova iznad ploda.

Kod tikvica, a posebice grmastih, vrijedi pravilo da plodove treba ubirati dok su mladi kako bi se potaknulo novo cvjetanje i rast novih plodova. Za razliku od tikvica koje se mahom beru mlade, berba bundeva i tikvi obavlja se kada im kora sasvim otvrdne i kada poprime karakterističnu boju. Najlakši način da provjerite je li plod spreman za berbu jest da lagano kucnete i, ako zvuči “šuplje”, plod je dovoljno zreo. Zrelost pokazuje i smeđa boja lišća. Berba se obavlja odsijecanjem peteljke. Ako nam u sezoni ponestane mladih tikvica, mogu poslužiti i vrlo mlade tikve ili bundeve, još dok su veličine šake. Meso im je nešto tvrđe, ali su sasvim dobre za pohanje ili jela u woku.

ČUVANJE NAKON BERBE

Preporučljivo je zrele bundeve nakon berbe ostaviti nekoliko dana na osunčanom mjestu kako bi se osušile i kako bi im koža otvrdnula. U slučaju lošeg vremena možete ih ostaviti u stakleniku, zimskom vrtu ili sličnoj zatvorenoj prostoriji. Ako postoji opasnost od mraza, obavezno ih treba unijeti u zatvoren prostor i tada se čuvaju na kartonu, slojevima novinskog papira ili drvu. Nije dobro čuvati ih na betonu, kamenu i drugim hladnijim površinama. Tikve i buče je nakon ubiranja i inicijalnog sušenja poželjno čuvati u tamnom prostoru s temperaturom od 10-15 0C, a čuvati se mogu na polici, u kartonskim kutijama ili kutijama letvaricama. Po mom iskustvu, tikve mogu na taj način ostati u dobrom stanju od mjesec dana pa do čak tri mjeseca. Upravo u ovoj činjenici vidim najveću prednosti tikvi i bundeva. U razdoblju kada se većine sezonskih povrtnica možemo samo prisjećati one su još uvijek “svježe” i spremne za konzumaciju.

NUTRITIVNE VRIJEDNOSTI

Budući da pripadaju istoj porodici biljaka, bundeve i tikve su i nutritivno vrlo slične. Najistaknutija su im antioksidativna svojstva koja mogu zahvaliti visokom udjelu karotenoida. Imaju šest puta više pektinskih tvari nego jabuka i cikla, bogate su vitaminom A, sadrže i vitamine C, E i skupinu vitamina B. Od minerala sadrže fosfor, kalijeve soli, kalcij, cink, magnezij, selen, mangan i željezo. Sadrže i folnu kiselinu, triptofan te linolnu i oleinsku kiselinu.

Zbog značajnih količina cinka i selena tikvu bi trebale konzumirati osobe koje imaju problema s prostatom. Plodovi tikve i bundeve također smanjuju štetni kolesterol, stimuliraju rad štitnjače i gušterače te općenito čuvaju imunitet i štite od bolesti srca i krvnih žila. S obzirom na veliku količinu vlakana i vode to su odlične dijetetske namirnice. Mogu ih jesti čak i ljudi s probavnim tegobama jer su vrlo lako probavljive. Vlakna vežu masnoće i pomažu izbaciti ih iz organizma.

Buče odnosno bundeve uljarice predviđene su za preradu. Osim za pravljenje ulja meso uljarica može se koristiti kao odlična stočna hrana. Naravno, najpoznatiji proizvod je crno bućino ulje koje se dobiva iz prešanih sjemenki. U kulinarstvu je uporaba bundeva, tikvi i tikvica izrazito šarolika.

Prije svega, tu su pečeni plodovi, juhe, variva, pite, kolači te razne kombinacije navedenih. Na našim prostorima sjever Hrvatske je poznat po jelima od bundeve gdje se najviše ističe tradicionalna “bućnica”. Bilo bi potrebno napisati nekoliko knjiga o pripremi tikvi, bundeva i tikvica pa se za ovu priliku može samo napomenuti da prvi recept pripreme bundeve seže u daleku povijest. Pripremala se tako da se bundevi odrezao vrh, zatim su se uklonile sve sjemenke, a potom bi se punila mlijekom, medom i začinima. Nakon toga pekla se u vrućem pepelu.