Kao studentica na Institutu za waldorfsku pedagogiju imala sam priliku upoznati mnoge divne odgajatelje. Među njima su me posebno inspirirale Sofija Maleković i Kristina Stančin koje su, uz veliku volju, trud i ljubav, zajedno sa svojom vrtićkom grupom i roditeljima od ilegalnog odlagališta smeća stvorile tajni vrt pun obilja. Odlučila sam ih posjetiti i vidjeti koliko djeca uživaju u vrtlarstvu. Ali počnimo od početka - što je to waldorfski vrtić i zašto je toliko poseban?
Waldorfska pedagogija, poznata i kao Steinerova pedagogija, obrazovni je pristup koji je austrijski filozof Rudolf Steiner razvio početkom 20. stoljeća. Osnovne karakteristike waldorfske pedagogije uključuju holistički razvoj, fokusirajući se na intelektualni, emocionalni i fizički aspekt svakog djeteta. Cilj je njegovanje djeteta kao individualne, kreativne i sposobne osobe. Umjetnički segment je naglašen i uključuje širok spektar aktivnosti kao što su crtanje, slikanje, glazba, dramske umjetnosti i praktične vještine. Naglasak je na kreativnom izražavanju i ručnom radu, a i vrtlarstvo je nezaobilazan segment. U radu i igri s djecom koriste se samo prirodni materijali kao što su drvo, vuna i pamuk, da bi se stvorila topla i ugodna atmosfera. Ovo okruženje dizajnirano je da potiče maštu i kreativnost. Dva najvažnija načela waldorfske pedagogije su uzor i oponašanje te ritam i ponavljanje. Nastava se organizira u ritmičkim ciklusima s dnevnim, tjednim i godišnjim ritmovima. Ovi ciklusi pomažu djeci da razviju osjećaj za vrijeme i strukturu. Waldorfski vrtići teže stvoriti zajednicu u kojoj se djeca osjećaju sigurno, voljeno i podržano, omogućujući im da razviju svoje talente i vještine na prirodan i inspirativan način. Ova pedagogija rasprostranjena je širom svijeta i poznata je po svom jedinstvenom pristupu obrazovanju.
Tako sam se sunčanog petka našla ispred vrtića gdje su me dočekali trinaestoro uzbuđene djece te njihove tete Sofija i Kristina. Odgojna skupina zove se Studen vila i dio je gradskog vrtića Poletarac u Dubravi. Tete Sofija i Kristina su dvije entuzijastice koje su se upoznale na waldorfskom studiju, odmah se povezale, stvorile viziju i osmislile waldorfsku grupu u svom vrtiću. Kažu da su studij upisale zbog traženja dubljeg smisla u odgoju djece.
Nakon lagane šetnje od 15-ak minuta uz žubor potoka stigli smo u Tajni vrt Studen vila. Upitala sam tetu Sofiju kako su se odlučile za ovu lokaciju. "Srećom, živimo u prekrasnom kvartu (Studentski grad u Dubravi) koji je prepun zelenila uz potok pokraj kojeg se nalaze vrtovi. Jedan bivši roditelj pomogao nam je u traženju slobodne parcele. Pronašle smo ovu parcelu od 300 kvadrata, ali je bila u izrazito lošem stanju, sva obrasla te prepuna smeća. Dugo smo čekale na odvoz, no čim se to sredilo, punom parom krenule smo s daljnjim radovima."
Ravnateljica vrtića podupire njihov rad, a vrijedan domar uskoči kada su ženske ruke preslabe. No najveću podršku pružaju im roditelji djece koji su samovoljno uključeni u stvaranje vrta. "Zajedničkim smo snagama štihali vrt, stvarali gredice, plijevili, sadili biljke. Najveće iznenađenje dočekalo nas je oko Nove godine kada nam je otac jednog djeteta po najvećoj hladnoći napravio drvenu sjenicu, a jedne nam je nedjelje jedna obitelj postavila pod od cigle u sjenicu bez da su nam išta rekli", priča Kristina, vidno dirnuta tim gestama. Bilo je baš upečatljivo prolistati njihov dnevnik, koji vode od kada su čistili parcelu do danas. U njemu su fotografije najbitnijih događaja, a naišla sam i na pozivnicu na "Štihača party", na kojem su roditelji s djecom pripremali vrt za sadnju, no pritom su se dobro zabavili.
Akcije s roditeljima su vesele i česte te ih međusobno zbližavaju, tako da im ni prljava odjeća djece ne smeta. Naprotiv, drago im je da djeca puno vremena provode na zraku, objašnjavaju mi tete. Odnedavno su u vrtu počeli slaviti rođendane, a u planu su ljetne večeri s pričaonicama oko vatre, pečenjem kukuruza i možda kampiranjem.
Djeca tri puta tjedno odlaze u vrt te u njemu provode dva sata, dok ga tete Sofija i Kristina održavaju svaki dan nakon smjene i vikendima. Najveći problem im rade puževi koji se vole "počastiti" njihovim mladicama, a jednom su se pojavili i lopovi te su im ukrali alat. Nasreću, više je onih koji ih podržavaju, poput starijih iskusnih susjeda koje im čuvaju vrt, daju pokoji savjet i sadnice. Surađivale su i s Agronomskim fakultetom, kada su ih posjetili studenti i profesorice te im donirali razne presadnice i sjeme povrća.
Upitala sam tetu Sofiju kako uspijevaju s toliko djece imati ovako skladan i uredan vrt. Bez suzdržavanja mi je odgovorila: "Djeca su u vrtu slobodna. Oponašaju nas, sade i siju biljke, zalijevaju, kopaju, zbližavaju se s biljnim i životinjskim svijetom, promatraju promjene u prirodi, skupljaju plodove koje i degustiraju, slobodno se igraju uz potok. Svim poslovima pristupamo s ljubavlju jer na taj način u djeci budimo volju, tako da i oni s velikom radošću dolaze u vrt. Vrtlarske aktivnosti važne su za dijete jer je u njima sadržana sva mudrost života." Od sljedeće vrtlarske sezone planiraju se više pozabaviti biodinamičkom poljoprivredom, pošto je Steiner njezin utemeljitelj.
Pri kraju posjeta, dok smo grickale jagode iz vrta, priupitala sam tetu Sofiju o tome kako se ona osjeća radeći svoj posao na ovakav način. "Za nas je priroda u punom smislu terapija, učitelj i lijek. Također je jedan vid meditacije jer smo tada u potpunosti prisutne, a rad na zemlji nas uzemljuje, što je također bitno za waldorfski odgoj. Dječji vrtić i roditeljski dom su vrt, djeca u njemu cvijeće, a mi roditelji i odgojitelji vrtlari koji njeguju i čuvaju biljke. Za to su potrebni strpljivost, blagost i ljubav."
Dojam koji sam kući ponijela nakon ovakvog dana, a što je i osnovni smisao waldorfske pedagogije, jest taj kako je čovjek slobodan jedino ondje gdje radi iz ljubavi.
*Članak je objavljen u tiskanom izdanju časopisa Dom&Dizajn ljeto 2024.
