Posljednjih nekoliko godina fasciniraju me pčele. Proučavam ih, čitam o njima i često se družim s lokalnim pčelarima. Ove jeseni planiram upisati tečaj pčelarstva i uskoro početi s dvije vlastite košnice. Budući da pčele i pčelarstvo smatram izuzetno važnim, želim to raditi ispravno, u korist njih i sebe. Počela sam se pitati što točno znači urbano pčelarstvo, koje je postalo izuzetno trendi u europskim gradovima, a sve se češće koristi i kao alat za "greenwashing" korporacija.
Pretražujući internet, naišla sam na članak u New York Timesu pod naslovom "The Beekeepers Who Don‘t Want You to Buy More Bees" u kojem Gorazd Trušnovec iz Ljubljane objašnjava stvarne izazove urbanog pčelarstva i razbija mit o ugroženosti pčela medarica. Gorazd je diplomirani inženjer arhitekture, scenarist i filmski kritičar, koji je u svojim tridesetim godinama odlučio pčelariti na vlastitom balkonu. Danas ima brojne košnice, njih 50 raspoređenih na 14 gradskih lokacija.
Pčelarstvom se bavi od 2010. godine, a s obzirom na nedostatak znanja o specifičnostima urbanog pčelarstva, 2014. s istomišljenicima je osnovao udrugu Urbani čebelar. Djeluje kao mentor pčelarskog kruga, privatni instruktor i predavač, uključujući i na međunarodnoj razini. Njegov urbani med osvojio je brojne nagrade, uključujući i najviše ocjene na relevantnim natjecanjima. Aktivno surađuje s tvrtkama i institucijama te je uključen u nekoliko međunarodnih pčelarskih projekata.
Moram priznati da me rijetko tko uspije fascinirati, ali Gorazdu je to uspjelo. Njegov uvid u dublje probleme pčela i urbanog pčelarstva inspirirao me da se još više posvetim ovoj temi. Brzo sam stupila u kontakt s njim i dogovorila intervju.
Našli smo se na krovu zgrade bivše tvornice Rog, nekadašnjeg proizvođača kultnih bicikala Rog u Ljubljani, a danas multifunkcionalnog kulturnog centra. Ove je godine iz ovih košnica proizveden prvi ekološki certificirani urbani med u Ljubljani. Gorazd mi je pokazao kako izgleda jedan dan na terenu i strpljivo odgovorio na bezbroj pitanja. Izdvojila sam nekoliko ključnih tema o kojima smo razgovarali.
Kako odgovarate na tvrdnje da su kampanje za spas pčela ne samo pretjerane, nego i usmjerene u pogrešnom smjeru te da na svijetu zapravo imamo više nego dovoljno medonosnih pčela? Mislite li da promašujemo stvarni problem?
- U jednom razdoblju medonosne pčele suočavale su se s velikim problemima preživljavanja, osobito na područjima s intenzivnom poljoprivredom kao što je SAD. Zbog brojnih čimbenika, prvenstveno pesticida i insekticida, pčelinje zajednice su masovno propadale, što je dovelo do stava da pčele izumiru. Međutim, ovaj alarmantni stav često je pretjeran i temelji se na lažnim vijestima koje se brzo šire. U stvarnosti, broj medonosnih pčela u svijetu stalno raste: od 1960. godine broj pčelinjih zajednica se udvostručio.
S druge strane, smanjuje se raznolikost insekata, posebno divljih oprašivača kao što su bumbari, solitarne pčele i moljci, koji su ključni za bioraznolikost. Prema novijim studijama, ubrzano povećanje broja medonosnih pčela može zapravo pogoršati problem s oprašivačima jer stvara veću konkurenciju za dostupnu hranu. Ako ozbiljno želimo slijediti slogan "Spasimo pčele", trebali bismo se fokusirati na sve vrste oprašivača i njihovu ravnotežu u prirodi. Bolji slogan bio bi "Sačuvajmo oprašivače", što bolje odražava stvarne izazove s kojima se suočavamo.
Koja je vaša vizija za budućnost pčelarstva i pčelinjih zajednica u vašoj regiji?
- U zemljama EU prosječan udio ekoloških pčelara prelazi 30 posto, a u Sloveniji samo jedan posto pčelara posjeduje certifikat za ekološku proizvodnju. To ukazuje na značajan potencijal za rast, a osobno vjerujem da je budućnost europskog poljoprivrednog sektora u ekološkoj proizvodnji hrane. S obzirom na naš teren i prirodne uvjete, nikad nećemo moći konkurirati količinom, ali možemo se istaknuti vrhunskom kvalitetom prehrambenih proizvoda. Također smatram da trebamo usporiti trend povećanja broja pčelinjih zajednica i usmjeriti se na širi kontekst svih oprašivača - ustvari, trebamo manje medonosnih pčela, ali bolje pčelare. Što se tiče urbanog pčelarstva, ono ima prvenstveno simboličku vrijednost kao poruka brige za zeleno okruženje u Europi, gdje oko tri četvrtine stanovništva živi u gradovima, i za tu poruku nije potrebno imati velik broj košnica.
Kako klima i promjene u okolišu utječu na populaciju pčela i njihov rad?
- Mi pčelari smo na prvoj crti obrane od klimatskih promjena. Osobno primjećujem koliko su se uvjeti radikalno promijenili u posljednjih deset godina: mjeseci više ne slijede uobičajeni redoslijed, a sve smo češće svjedoci ekstremnih vremenskih uvjeta poput dugotrajnih kišnih razdoblja ili suša i vrućina. Ti uvjeti stvaraju značajan stres za pčele i njihov normalni biološki razvoj jer ih, primjerice, mraz u travnju, kada se intenzivno razvijaju, može zaustaviti na nekoliko mjeseci. Naša sezona je vrlo kratka i intenzivna, traje samo od travnja do srpnja.
Pčelinje paše postaju sve ograničenije, broj medonosnih pčela u okolini raste i dolazi do borbe za prirodne resurse kako među pčelama tako i s drugim oprašivačima. Kao nedavno certificirani ekološki pčelar u okruženju konvencionalnih pčelara, sada se suočavam i s brigom o mogućem unosu nepoželjnih tvari iz drugih košnica, primjerice kroz pljačku drugih košnica koje pčele mogu izvršiti, što se može detaljno otkriti preciznijim analizama.
Koji su glavni izazovi u održavanju zdravlja pčelinjih zajednica?
- Nažalost, pčele su također podložne različitim bolestima, a najveći problem predstavlja parazitska grinja varoa (Varroa destructor) koja može uništiti cijelu zajednicu u samo nekoliko tjedana i prenijeti se na susjedne košnice. Uz to, postoje brojni drugi virusi, bolesti i infekcije, koji su za ljude bezopasni. Glavni zadatak pčelara postaje prepoznavanje simptoma tih bolesti i poduzimanje odgovarajućih mjera za njihovu prevenciju ili liječenje.
Najboljim pristupom smatram osiguravanje optimalnog razvoja pčelinje zajednice tijekom cijele sezone kako bi se ona sama kao superorganizam mogla obraniti od većine tih bolesti. Naravno, za to su potrebni odgovarajući prirodni uvjeti, prvenstveno dovoljni izvori peludi i dobra prehrana za pčele, što, nažalost, postaje sve rjeđe. Također preporučujem uspostavljanje dobrih odnosa s veterinarima i regionalnim stručnjacima za pčele jer sami nikada nemamo dovoljno znanja.
Tko su najveći neprijatelji pčela, a kome su pčele neprijatelji I zašto?
- Najveći neprijatelji pčela često su pčelari koji nemaju dovoljno znanja ili su nemarni prema svojim pčelama. Takvi pčelari mogu nenamjerno uzrokovati štetu svojim i pčelama drugih pčelara. Klimatske promjene čine da pčele zahtijevaju sve više znanja, rada i pažnje te stalno obrazovanje i nove pristupe. Tko nije spreman u potpunosti se posvetiti pčelarstvu ili uložiti odgovarajuće vrijeme, bolje je da se ne upušta u ovaj posao jer nemar može štetiti i njemu samom, pčelama i okolini. Umjesto nepromišljene popularizacije pčelarstva, važnije je naglasiti koliko je brige i odricanja potrebno za odgovoran odnos prema pčelama i okolišu u kojem djelujemo. Pčelarstvo može biti prekrasna aktivnost, ali pčele nisu kućni ljubimci; treba promijeniti tu perspektivu kako bi se uvjeti za sve poboljšali. Pčele nisu poput domaćih životinja, na primjer koza koje možete držati u ograničenom prostoru, jer dolaze u kontakt s drugim pčelama i mogu prenijeti bolesti.
Također, pčele mogu biti opasne za ljude alergične na ubode. Stoga je važno da ne pretrpavamo okoliš s previše košnica jer to povećava rizik od incidenata i nesreća. Uz to, neki ljudi imaju strah od pčela i zbog toga je važno održavati određenu udaljenost - na primjer, postavljanje košnica na krovove zgrada može biti učinkovit način da se u gradovima postigne potreban razmak od ljudi koji bi se mogli nenamjerno približiti.
Koje su glavne razlike između pčelarstva u urbanim i ruralnim sredinama?
- Velikih razlika u osnovi nema: svi radimo s istom vrstom pčela, kranjskom sivkom (Apis mellifera carnica), i moramo poštovati njezine biološke potrebe te zakone i propise nadležnog ministarstva. Međutim, urbano pčelarstvo se razlikuje time što nikada ne može postati gospodarska djelatnost jer u gradskim sredinama nije moguće imati velik broj košnica koje bi proizvele značajne količine meda i drugih pčelinjih proizvoda. Urbano pčelarstvo zahtijeva dodatnu odgovornost i nije preporučljivo za početnike. Potrebno je osigurati da iskustvo bude ugodno za sve stanovnike grada i pristupiti ovom hobiju s dovoljno znanja i pažnje kako bi se izbjegli incidenti i neugodne situacije, kao što je rojenje u proljeće, što može biti zastrašujuće za prolaznike.
Kako razlikovati kvalitetan med od onoga lošije kvalitete? Kakav je urbani med koji nudite i koliko je siguran za konzumaciju?
- Nažalost, ne postoji jednostavna formula ili čudotvorni test za to. Međutim, ako med ostaje trajno tekući, sigurno je prošao određenu obradu, poput zagrijavanja ili filtriranja, i takav bih osobno izbjegavao. Najbolje je kupiti med izravno od pčelara odmah nakon završetka sezone. Također bih preporučio kupnju meda i drugih pčelinjih proizvoda s ekološkim certifikatom jer iz osobnog iskustva znam da su svi ti proizvodi strogo kontrolirani i ni u jednom koraku proizvodnje nisu korištene štetne kemikalije.
Od početka smo se suočavali s predrasudama da će urbani med biti crn od smoga, otrovan i pun teških metala. Zbog toga surađujemo sa znanstvenim institucijama i redovito šaljemo naše proizvode na analize, koje su svih ovih godina pokazale da u našem medu nema štetnih primjesa, što je pravo iznenađenje. Surađujem i s Karen Kölzer iz Beča (Österreichische Agentur für Gesundheit und Ernährungssicherheit GmbH), koja radi doktorat o europskim urbanim medovima. Svake godine provodi peludne analize više uzoraka, a u medu iz Ljubljane redovito se nalaze tragovi 60 do 80 različitih vrsta biljaka. To svjedoči o velikoj biološkoj raznolikosti našeg okruženja i manjoj zagađenosti nego u ruralnim sredinama gdje se često koriste pesticidi, a u gradskim sredinama takve primjese nisu prisutne. Što se tiče sadržaja meda, on ovisi o prirodnim uvjetima i načinu rada. U ekološkom pčelarstvu svojim pristupom rada jamčimo da je naš med potpuno siguran!
Koji vam je dio pčelarskog posla najdraži, a koji najteži?
- Najdraže mi je vrijeme koje provodim na terenu s pčelama. Iako to možda zvuči smiješno, ali toga ima vrlo malo. To je zato što izbjegavam prečesto otvaranje košnica - pčele trebaju mir za svoj rad, a svaki zahvat može biti stresan, pogotovo ako je nepotreban. Da bih smanjio taj stres, potrebno je puno priprema kod kuće, što oduzima više vremena nego sam rad na terenu.
Osim toga, značajan dio mog vremena odlazi na drugo poslovanje povezano s pčelarstvom, kao što su vođenje udruge, koordiniranje projekata i usklađivanje sa suradnicima i partnerima. To ne radim s velikim oduševljenjem, ali netko to mora obaviti. Najmanje volim birokraciju, vođenje dokumentacije i evidencija, iako razumijem da su ti zadaci dio odgovornosti u proizvodnji hrane i da kazne za zanemarivanje tih obveza nisu male.
Možda će zvučati nevjerojatno, ali kod konkretnih pčelarskih poslova najmanje volim vrcanje meda. Kad sam to prvi put radio, činilo mi se kao neki kozmički čudesan trenutak - da sam usred grada proizveo vlastiti med! No, sada je to samo naporan "posao" na kraju sezone, od kojeg me najviše bole leđa. Stvarno mi je drago kad je sve to gotovo. Iako sam i dalje ponosan na "svoj" med, s godinama mi je postala mnogo važnija dobrobit samih pčela.
Koje su zanimljivije ili manje poznate činjenice o pčelarstvu koje biste voljeli podijeliti s nama?
- Pčele nam često predstavljaju kao najbolji primjer suradnje, marljivosti, učinkovitosti i povezanosti zajednice, ali bih osobno bio vrlo oprezan s povlačenjem paralela i usporedbi s ljudima jer pčele ne poznaju individualizam. Iako takav način života može zvučati pozitivno, ne bih volio živjeti u društvu organiziranom po principu pčelinje zajednice.
Jedan često zanemarivan aspekt pčelarstva jest da može biti izuzetno skup hobi. Mnogi ljudi nisu svjesni da troškovi i ulaganja nikad ne prestaju, da ova djelatnost zahtijeva puno vremena i prostora te da vrhunski proizvodi zahtijevaju stalnu brigu i poboljšanje. Kada sam počinjao, nitko mi to nije tako predstavio.
Ispričajte nam neku anegdotu koju ste imali s pčelama?
- Jednom sam se našao u situaciji u kojoj sam morao "ukrasti" vlastite košnice. Naime, biznismen kod kojeg sam imao postavljene košnice pokraj njegove tvornice nije mi platio za proizvedeni i isporučeni med te je pokušao onemogućiti da preuzmem pčel, koje su mi bile izuzetno važne, a koje bi propale prije nego što bih ih mogao vratiti pravnim putem. Bio sam prilično zabrinut kako ću riješiti situaciju sve dok nisam shvatio da sam pčelar. Obukao sam zaštitno odijelo, potrčao prema košnicama i vikao čuvaru da ću ih razbacati na sve strane ako mi se samo približi. Naravno, nitko mi se nije približio, haha. Ova situacija me naučila da surađujem samo s ljudima koji mi od početka ulijevaju povjerenje.
Koje konkretne korake mogu poduzeti obični ljudi u svakodnevnom životu kako bi pomogli pčelama i drugim oprašivačima?
- Najbolji način na koji pojedinci mogu pomoći pčelama i drugim oprašivačima je brigom za nezagađeno okruženje. To uključuje sadnju cvjetnica, medonosnih biljaka, stabala, grmova i trajnica prema svojim mogućnostima. Povezivanje s lokalnom zajednicom, sudjelovanje u inicijativama za uređenje okoliša i slanje prijedloga gradskim upravama također su korisni koraci. Iako se na prvi pogled čini da su to mali koraci, svaki doprinos može značajno poboljšati lokalno okruženje i podržati oprašivače. Za mene je to pravi "zeleni prijelaz" - svatko od nas može razmišljati o tome što može učiniti na osobnoj razini kako bismo ostavili zdravije okruženje budućim generacijama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....