Istražio je kako spriječiti štete prouzročene dolascima gladnih srna i zečeva da ne pojedu ono što uzgaja.
Život pokraj šume, livade, rijeke ili drugih oblika “divljine” ima puno više prednosti nego nedostataka. Velika je prednost što ćemo se zasigurno tu i tamo susresti s divljim životinjama i na daljinu uživati u njihovu društvu. Uz to dolazi i taj jedan nedostatak, a to je vrlo velika mogućnost da će te iste divlje životinje, uz svu hranu koja im je dostupna, neizbježno pokušati pojesti i nešto iz vašeg povrtnjaka, voćnjaka ili polja. U našim krajevima glavne “štetočine” su prije svega srne i divlji zečevi, a zatim divlje svinje i mufloni. Da se ne zadržimo samo na divljim životinjama, probleme mogu napraviti i kućni ljubimci, odnosno mačke i psi. Druge vrste manjih sisavaca, poput miševa, rovki i voluharica, te razne ptice posebna su skupina s drugačijim afinitetima pa neće biti tema ovog članka.
Divljač će najveću štetu napraviti kada pojede povrće, obrsti mlade voćke ili im ošteti koru. Salata, mladi grah i mahune, blitva i mlade kupusnjače su im pri vrhu jelovnika i najčešće stradaju mladi izbojci. Nadalje, divlje svinje mogu raskopati cijeli vrt ili oranicu, a to mogu učiniti i psi čisto iz zabave ili kada su u potrazi za glodavcima. Na kraju, dovoljno je velika šteta da životinje samo pregaze tek iznikle biljčice.
Kada smo živjeli u predgrađu Zagreba, iako smo imali vrt i veliko dvorište, nismo imali većinu tih problema, uz izuzetak štete koju su radili psi i mačke. Sada kad smo se preselili na selo, a šuma je udaljena točno deset metara, upoznali smo se i s problemima koje rade srne i zečevi. Divlje svinje, na sreću, ne prolaze uz našu parcelu. U ovom članku je dan kratki pregled metoda zaštite od velikih sisavaca, uz kratak osvrt na neka naša iskustva.
Važno je napomenuti da na sve te životinje ne gledamo kao na “štetočine”, niti ih pokušavamo eliminirati iz svoje blizine. Naprotiv, smatramo da je to što živimo toliko blizu jedni drugima blagoslov. Uz pokušaje da ih spriječimo da pojedu ono što uzgajamo, trudimo se omogućiti im dodatne izvore hrane i na taj ih način preusmjeriti dalje od vrta i voćaka. Uvijek ostavljamo jedan dio nepokošene trave, vodu kada su izrazito velike vrućine te kukuruz ili zob tijekom najhladnijih zimskih mjeseci.
METODE ZAŠTITE
PAS ČUVAR
Ako imate psa čuvara, to je relativno dobro rješenje, ali uz nekoliko nedostataka. Prije svega, pas možda uopće neće biti zainteresiran za čuvanje vrta ili dvorišta. Ako ga i čuva, to definitivno ne može biti cijeli dan i cijelu noć pa postoji mogućnost da životinja ugrabi priliku kada psa nema i napravi značajnu štetu. Pas u vrtu je sam po sebi prijetnja za povrtnjak. Osim što možda poželi obavljati nuždu u svježe usitnjenu zemlju, postoji velika mogućnost da pregazi biljke u razvoju ili raskopa cijeli vrt u potrazi za krticama ili voluharicama. Na kraju, pas može biti toliko revan u rastjerivanju životinja da ih zauvijek otjera, a to je šteta jer vjerojatno želite uživati u njihovoj prisutnosti na pristojnoj daljini.
NABACAJTE GRANE PREKO GREDICA
Vrlo jednostavno i priručno rješenje jest da nabacamo grane preko gredica. Ova metoda funkcionira dok biljke još nisu velike i spriječit će samo psa da ne trči po gredicama. Srne, zečevi ili divlje svinje to neće smatrati velikom preprekom.
ELEKTRIČNI PASTIR
Električni pastir se sastoji do tri paralelne žice razvučene na stupovima. Najniža žica je obično 25 cm iznad tla, srednja 60 cm, a najviša 110 cm. Kada životinja (i čovjek) dodirne žicu, osjeti strujni udar koji nije smrtonosan, ali izaziva vrlo neugodan osjet. Konstantni prolazak struje izaziva i lagano magnetsko polje koje životinje mogu osjetiti. Prednosti su ovakve zaštite u tome što se relativno lako postavlja i mogu se zaštititi velike površine. Kao stupovi mogu poslužiti i kolci zabijeni u zemlju, koji ne trebaju neki poseban oblik temeljenja. Srne i divlje svinje upamtit će neugodan osjećaj i neće se približavati. Mana ovakvog sustava jest to što se mogu provući životinje poput zečeva ili manjih pasa, a ako se ne postavi dovoljno visoko, mogu ga preskočiti srne i jeleni. Druga je mana to što je potreban stalni izvor struje ili jak akumulator koji je potrebno puniti, što nije nikako praktično za korištenje na izdvojenim lokacijama.
OGRAĐIVANJE
Prava ograda oko dvorišta, povrtnjaka, oranice i voćnjaka mogla bi biti dobro i trajno rješenje. Prednost je u tome što može trajati dugi niz godina i u većini slučajeva ne zahtijeva specijalno održavanje. Nedostatak može biti skupoća izvedbe kod čvršćih ograda, mnogo vremena potrebnog za izradu, ali i uloga ograde u sprečavanju korištenja ekoloških koridora za kretanje životinja.
Ako želite dobre rezultate, kod ograđivanja bi trebalo uzeti u obzir nekoliko pravila. Srne su sposobne preskočiti vrlo visoke prepreke. Ako postoji opasnost od srneće divljači, ograda bi trebala biti visoka barem 150 cm, a poželjno je i više od toga. Zečevi, psi i manje životinje trebali bi imati gušću prepreku pri dnu ograde, do visine od 70 cm. Veličina otvora ne bi smjela prelaziti 10 x 10 cm. Životinje poput divljih svinja su izrazito snažne pa računajte da ograda mora podnijeti i takav oblik opterećenja.
Nemojte zaboraviti ostaviti rupe za prolaz manjim životinjama poput ježeva ili žaba kako ne bi remetili prirodne koridore prolaska. Na kraju, te životinje su i korisne u vrtu.
MREŽA ZA SJENU
Ograda od mreže za sjenu, koju možete kupiti u bilo kojem vrtnom centru, predstavlja instant i brzo rješenje. Troškovi su niski, a može se postavljati i na priručno zabijene stupove. Dvije godine imali smo takvu ogradu oko povrtnjaka upravo zato što nismo mogli odvojiti dovoljno vremena i financija za neki adekvatniji oblik ograde. Nedostaci ovakve ograde pokazali su se u tome što ju je srna s lakoćom preskočila jer smo koristili mrežu od 120 cm širine. Da smo stavili širu mrežu, odnosno višu ogradu, to se vjerojatno ne bi dogodilo. Ove ograde su osjetljive i na trajno izlaganje suncu i hladnoći, a nisu ni fizički izdržljive na vjetar i udarce. U slučaju zečeva i pasa ova se ograda pokazala korisna jer nisu mogli proći takav tip prepreke, ali sumnjam da bi izdržala divlju svinju.
FARMER ŽICA
Ovaj tip ograde predstavlja jeftiniju varijantu klasične žičane ograde. Postoje razne visine, a preporučuje se viša od 150 cm. Oke su u donjem dijelu manje kako bi se spriječio prolazak sitnijih životinja, a u gornjem dijelu se nalaze veći otvori jer na tom mjestu veličina oke i nije toliko bitna. Kao stupovi mogu poslužiti metalni profili ili cijevi, armaturno željezo promjera 10 mm ili deblje, stupovi od akacije ili drugog pogodnog drveta i slično. Za farmer žicu nije potrebno imati gornji napinjač kao u slučaju žičane ograde, nego se fiksira direktno na stupove. Prednosti ovog tipa ograde su u tome što se za relativno skroman iznos novca dobije pouzdana ograda za zaštitu. Uz to, stupovi se mogu izvesti na dosta fleksibilan način. Ovakva ograda bit će dovoljno dobra prepreka za sve nepoželjne životinje, a opet može propustiti korisne životinje poput ježeva i žaba. Upravo ovom metodom poslužili smo se prilikom ograđivanja povrtnjaka, a razlozi su bili praktične i financijske prirode. Uz prethodno nabrojene prednosti zaključili smo da će ovakav tip ograde biti odlična konstrukcija za penjajuće povrtnice poput krastavca i tikvi. Njih srne i zečevi ne vole previše jesti pa ne postoji velika opasnost da ih pojedu kroz ogradu.
ŽIČANA MREŽA, METALNE I DRVENE OGRADE
Poput farmer žice, i ove ograde pružaju vrlo dobru zaštitu uz još bolju otpornost na udarce. Nedostatak im je u cijeni koja je mnogo veća u slučaju žičane mreže, koja zahtijeva i žice za napinjanje, do mnogostruko veća u slučaju metalnih i drvenih ograda, a to posebice vrijedi ako zahtijevate ogradu od 150 cm i više. Pri gradnji ovakve ograde potrebno je više temeljenja, odnosno betoniranja točkastih i trakastih temelja.
TRADICIONALNE OGRADE
Pod pojmom tradicionalne ograde misli se na načine ograđivanja kakvi su se koristili prije pojave modernih materijala. Na našim prostorima su najčešće žive ograde, drvene i pletene te suhozidi.
Žive ograde su vrlo prikladan i ekološki poželjan način ograđivanja. Osim uloge ograđivanja, imaju ulogu staništa za brojne životinje poput ptica ili ježeva. Nedostatak je žive ograde u tome što će životinje s vremenom napraviti rupe, odnosno mjesta za prolazak. Vrijeme potrebno da narastu i zatvore svoj sklop te briga oko orezivanja više puta na godinu se također mogu smatrati nedostatkom. Ipak, ako imate priliku i ne smetaju vam ovi nedostaci, svakako preporučujem da se okušate u tome.
Pletene drvene ograde se rade od debljih kolaca zabijenih u zemlju između kojih se upleću grane. Najčešće se rade od lijeske i drugih savitljivih vrsta. Ovakve ograde imaju onaj privlačan tradicionalni izgled. Nedostaci ovakvih ograda su najviše u tome što za njihovu izradu treba izuzetno puno kolaca i granja, a posebno ako trebaju biti više od 150 cm. Ovakav način izrade zahtijeva i jako puno vremena, a trajnost im varira između pet i deset godina prije obnavljanja. Nama je osobno ovaj tip ograde bio prvi izbor, ali zaključili smo da trebamo posjeći gotovo svu lijesku u široj okolici kako bismo napravili 70 m ograde. O utrošenom vremenu da i ne pričamo. To je bio razlog što smo odustali.
Ograde od suhozida se tradicionalno izrađuju na Mediteranu i područjima s mnogo kamena. To je i praktično rješenje jer se kamen ionako mora čistiti s parcela kako bi se napravio prostor za polje ili pašnjak. Na vrh ovakvih ograda se često nabacivalo i trnovito grmlje kako bi se postigla neprohodnost. Osim praktične izrade, prednost je ovakvih ograda u tome što predstavljaju kvalitetno stanište za brojne sitne životinje. Uz njih često rastu u šparoge i druge jestive biljke. Nedostatak je u tome što ih lako preskoče srne ili mufloni, a i divlje svinje ih ponekad razvale.
APARATI ZA STRAŠENJE ŽIVOTINJA
Na ogradu, voćke ili štapove mogu se postaviti metalne kutije, konzerve, vrećice, zvona ili čegrtaljke kako bi uplašili neželjene posjetitelje. Ponekad se životinje naviknu na te zvukove, a ponekad je ova metoda uspješna. Zvukovi se mogu proizvoditi pomicanjem vjetrom ili strunom koja se aktivira kada je životinja zakači.
U ponudi su i ultrazvučni ili zvučni uređaji na strujni, solarni ili baterijski pogon. Ultrazvučni emitiraju valove od 22 kHz koji su nečujni za ljudsko uho i istodobno iritantni za neke životinje. Takav uređaj ima opseg djelovanja oko 150 m. Zvučni uređaji mogu oponašati zvukove glasanja ljudi, ptice grabljivice ili neke druge životinje čime rastjeruju neželjene životinjske posjetitelje. Nedostatak je što ne rastjeruju samo životinje zbog kojih su postavljene, nego i sve ostale.
Može se postaviti i reflektor sa senzorom pokreta jer se većina životinja u blizini ljudskih naselja kreće u razdoblju od sumraka do zore. Prema našem iskustvu srne su se privikle na reflektor i jednostavno su naučile ući u vrt okolnim putem.
ZAŠTITA VOĆKI, GRMLJA I STABALA
Stabla odnosno voćke do pet godina starosti su posebno ugroženi od srna ili zečeva. Deblo se može zaštititi na nekoliko načina. Oko debla se može postaviti metalna ili plastična mreža. Najpogodnija je ona koja se može kupiti pod komercijalnim nazivom rabic mreža ili, pak, namjenska mreža za omatanje voćaka. Važno je ostaviti dovoljno širok prostor oko debla kako bi se mogli razviti lišće i postrane grane. Deblo se može omotati i trstikom, slamom ili valovitim kartonom. Omatanje će spriječiti zečeve i srne da izgrizu mladu koru, a srndaće da ne trljaju rogovlje i time ogule voćku. Grane je već teže zaštititi, a posebice mlade izboje. Srne će se propeti na stražnje noge i doseći prilično visoke grančice. U trgovinama postoji i specijalizirana zaštita za vršne grančice, a moguće ih je i u zimi omotati geotekstilom.
REPELENTI
Tjeranje napasnika repelentima, odnosno mirisima ponajviše se primjenjuje za srne i zečeve, ali i domaće životinje. Postoje repelenti kućne radinosti, a moguće je nabaviti i profesionalne proizvode u agrotrgovinama, lovnim ili šumarskim trgovinama. Prednost je repelenata u tome što su relativno jeftini i nude brzo rješenje. Nedostaci su u tome što se životinje mogu naviknuti na njihov miris i prestati ih izbjegavati ili se miris repelenta može isprati kišom. Još je jedan nedostatak u tome što ne postoji univerzalni repelent koji tjera baš sve napasnike, a ne utječe na ostale životinje. Najčešće se repelentima tjeraju srne i zečevi u voćnjacima, dok se ne računa na divlje svinje, pse i mačke koje mogu oštetiti povrtnjake.
Na deklaraciji komercijalnih repelenata navodi se da su neškodljivi za okoliš i same životinje. Namažu se na suhu koru, u dane bez kiše i na temperaturi višoj od nule. Postoje i granulirani repelenti koji se rašire na tlu u vrtu.
Postoje stari i prirodni trikovi kako otjerati divljač putem mirisa koji im ne odgovaraju. Mišljenja oko učinkovitosti su podijeljena.
Srne ne vole miris sirovih jaja i zato se može napraviti pripravak od malo vode i nekoliko jaja koji se namaže na biljke na rubu vrta. Tretman se mora ponoviti nakon svake kiše.
Stavite kosu ili pasju dlaku u mrežicu ili smotuljak veličine šake i objesite ga otprilike na metar visine. Za to su dobre voćke ili štapovi koje zabijete u zemlju. Miris će prestrašiti divljač koja se boji pasa i ljudi.
Svinjsku mast namažete po deblu stabla ili daskama zabijenim po obodima vrta. Također, srne navodno ne vole ni miris ribljeg ulja i ribljeg brašna pa i to možete upotrijebiti na način poput svinjske masti.
