Eksperimentalno selo u Francuskoj za osobe s Alzheimerovom bolešću primjer je kako arhitekti koriste svoje vještine za dobrobit ljudi.
Ako imate prijatelje ili rođake u staračkim domovima ili sami živite u jednom od njih, možda ste upoznati s onim što je često standardna ponuda. Stanari se drže iza zaključanih vrata, rijetko im je dopuštena šetnja vani, umjesto toga su zaglavljeni u foteljama ispred televizora koji trešte, okruženi opremom koja miriše na medicinske, a ne na kućne prostore, lišeni mogućnosti donošenja odluka o gotovo bilo čemu. Starački dom može biti velika stara kuća nezgrapno preuređena ili novogradnja koja je isplativa poput distribucijskog centra ili jeftinog hotela. Čak i tamo gdje su osoblje i uprava istinski predani dobrobiti štićenika, čini se da je teško pobjeći od sveprisutne formule umrtvljivanja.
Čak i ako još niste stari i ne bolujete od demencije, to je nešto o čemu biste trebali brinuti. Stanovništvo stari i to je problem za društvo općenito. Budući da fizički okoliš može dokazano poboljšati ili naštetiti dobrobiti stanovnika ovo je područje u kojem arhitektura ima važnu ulogu. Ako se pravilno izvede, dizajn može brigu o starijim osobama učiniti manje stresnom i učinkovitijom. Može smanjiti potrebu za skupim medicinskim i drugim intervencijama.
Projektiranje za starije ljude i one koji žive s bolestima povezanim sa starenjem kao što je demencija daje im priliku da doprinesu nečemu društvenom vrijednom, poput John Morden Centra u jugoistočni London – dnevni centar za stanovnike umirovljeničke zajednice MAE Architects i Appleby Blue u Bermondseyju, arhitektonskog ureda Witherford Watson Mann. U oba projekta, arhitekti su postigli stvari poput dobrog dnevnog svjetla; jak osjećaj povezanosti s vanjskim prostorom i između različitih dijelova zgrade; materijali su prirodni i ugodni; i koridori su, umjesto funkcionalnih prometnica, ugodna mjesta za druženja, piše The Guardian.
Selo Landais Alzheimer, na rubu grada Daxa u jugozapadnoj Francuskoj, sveobuhvatan je pokušaj da se ljudima s Alzheimerom "vrati pravi život", da se "stvore uvjeti u kojima oni ne ostaju u sobi čekajući da umru. Napravljen je po uzoru na selo za demenciju Hogeweyk u Nizozemskoj, proslavljenu ustanovu staru 14 godina s izgledom i rasporedom sela. Projekt Dax na sličan je način osmišljen kako bi imao život i izgled tradicionalne zajednice, s poznatom i čitljivom arhitekturom temeljenom na značajkama uobičajenim u regiji. Ima arkadni trg s restoranom, knjižnicom i drugim sadržajima - plus četiri grupe domova, čiji su krovovi plitkih nagiba, popločani glinom, oko ugodnog zelenog prostora, s jezercem i drvećem u sredini.
Projekt je eksperiment kojim se testira kako njegovi principi funkcioniraju u praksi. Pokrenule su ga lokalne vlasti tog područja, département des Landes, čiji proračun od 28 milijuna eura većinom sami financiraju uz određenu pomoć regionalnih i nacionalnih vlada. Opslužuje 108 štićenika (koji plaćaju 2000 eura mjesečno i mogu dobiti pomoć ako si ne mogu priuštiti taj iznos) plus 12 dnevnih pacijenata, s više od 120 osoblja i 80 volontera. Posebnu pažnju posvećuje potrebama osoba s ranom demencijom, što znači da je dob njegove trenutne populacije od 42 do 104 godine. Projektirali su ga danska tvrtka Nord i lokalni arhitekti Champagnat & Grégoire.
Selo Landais, koje je otvoreno 2020. i hvaljeno na Dezeen godišnjim nagradama za dizajn, ima za cilj dati što je više slobode, stvarne i prividne, seljanima, kako ih osoblje naziva. Kompleks od pet hektara ima ogradu oko sebe, zbog sigurnosti ugroženih stanovnika, ali unutar njegovih granica ljudi mogu ulaziti i izlaziti, više-manje kako žele. Mogu šetati otvorenim prostorima (ili trčati, ili voziti bicikl, jer ljudi s Alzheimerom također mogu biti fizički aktivni), posjećivati svoje susjede, ići u restoran ili na predstavu u seosko kazalište, brinuti se o životinjama i biljkama u mini - farmi i okućnici.
Unutar svake skupine zgrada, ili četvrti, nalaze se pojedinačne "kuće", svaka s privatnim spavaćim sobama i zajedničkim prostorom za sjedenje i blagovaonicom, te kuhinjom koju vodi osoblje. Kuće gledaju kroz staklene zidove u neformalna dvorišta, kako bi stvorile mogućnost zajednice s drugim kućama. Tereni su zaklonjeni i djelomično otvoreni, što daje osjećaj protoka od jednog do drugog. Staze oko sela osmišljene su u petljama, jer ljude s Alzheimerom ponekad zbune slijepe ulice. Također vraćaju pješačke rute natrag prema centru i dalje od granične ograde, koju jedva primjećujete. Ideja je stvoriti "dojam slobode", kaže Mathilde Charon-Burnel, koja upravlja projektima socijalne skrbi za štićenike.
Projekt služi različitim stupnjevima i vrstama potreba, ali dijeli želju za poštovanjem individualnosti i dostojanstva ljudi koji žive u njima. Dostojanstvo uključuje vidljivost. Čudna je osobina mnogih staračkih domova da prolaznici gotovo nikada ne vide stanare kroz njihovu hermetičnu vanjštinu ili u njihovim napuštenim vrtovima, kao da je starenje nešto što treba držati podalje od pogleda. Selo je skrovito, ali su njegova dvorana i knjižnica dostupni lokalnoj zajednici.
Što je najvažnije, čini se da projekt funkcionira. U Dax-u seljani djeluju veselo, angažirano, opušteno. Charon-Burnel kaže da niže razine anksioznosti stvaraju manje "problema u ponašanju", što njegovateljima olakšava posao. Više znanstveno, neovisno istraživanje je nedavno otkrilo da su markeri za stvari kao što su kognitivni pad i depresija bili znatno bolji u selu Dax nego u drugim domovima.
Najočitiji izazov je razmjer. Broj ljudi s Alzheimerovom bolešću u Francuskoj je oko 1 milijun, a da ne spominjemo druge oblike demencije, tako da je potrebno mnogo projekata kao što je Village Landais da bi se postigao učinak. Ali načela djelovanja i poštovanja mogu se barem prenijeti u manje pojedinačne situacije. Zašto ne bismo željeli sretnija i zdravija mjesta za ljude koji se približavaju kraju svog života, pogotovo zato što će mnogi od nas i sami završiti u nekom od njih?
