"Najveći problem su nam djeca, ali nam pomažu Talibani." To je bio moj odgovor na pitanje predstavnika Ministarstva informiranja i kulture u Heratu, trećem najvećem gradu u Afganistanu, osjećamo li se sigurno u njihovoj zemlji i imamo li slučajno kakvih problema.
Čim stojimo na jednom mjestu desetak minuta, nađemo se okruženi mnoštvom djece i jedini način da ih se oslobodimo je da odemo do Talibana, koji ih onda rastjeraju puškama. Nasmijali smo gospodina iz Ministarstva i razgovor je nastavljen još opuštenije. Rekao nam je da je u Heratu u zadnjih 5 mjeseci bilo tek tristotinjak turista i osobno se upoznao sa svakim od njih.
Afganistan je za turiste, barem one koji nisu avanturisti u potrazi za problemima, potpuno sigurna zemlja, a suprotno tomu je vjerojatno prva zabluda koju mnogi o ovoj zemlji imaju. Mi smo u Kabulu, bez imalo straha, hodali ulicama bez javne rasvjete, pred sam početak policijskog sata u 23:00. Vjerojatno tako ležerno ne bi šetao nekim sjevernoameričkim gradu, a južnoameričkim sigurno. Iako je turizam tek u povojima, turisti su ovdje dobrodošli i Talibani vrijedno rade na marketingu. Oni žele da turisti dolaze, da se osjećaju sigurno, vrate kući puni pozitivnih dojmova i svima pričaju kako im je u Afganistanu bilo lijepo. Lagao bi kada bi svoj posjet komentirao iole drugačije, s tim da nikada ne zaboravljam da je turizam jedno, a život nešto sasvim drugo.
Talibani, kojih do prije koju godinu nije bilo niti stotinu tisuća, upravljaju državom u kojoj živi četrdeset milijuna ljudi i to nije odnos s previše uzajamnog poštovanja. Upoznali smo mnoge Afganistance koji se boje za vlastiti život i više puta sam čuo neku od varijacija na temu: "Da oni znaju što sam radio dok su tu bili Amerikanci, ubili bi me!" Oni koji ne strahuju za svoj život, žude za nekim drugačijim životom. Za onakvim kakvog sada nemaju, a imali su ga priliku okusiti u periodu dok su koalicijske snage podržavale vladu, od 2001. do 2021.
Sardar, naš vodič, druži se sa strancima i vodi vrlo aktivan život. Zarađuje par tisuća dolara mjesečno dok većina Afganistanaca preživljava s tek stotinjak, a mnogi i s manje, debelo ispod razine siromaštva. Za Afganistanca, vodi lijep život, ali kada priča o svojoj djevojci, tada stvari postaju mučne. Nedostaje im sloboda da žive zajedno bez straha, da se drže za ruku dok šetaju gradom, da se druže i vesele s prijateljima. Puno toga ne smiju. Zabranjeno je pjevanje, osim čitanja vjerskih pjesama. Zabranjeno je i gledanje glazbenih spotova i plesanje. Za vrijeme Talibanske vladavine od 1996. do 2001. bili su zabranjeni i sportovi. Danas je situacija nešto drugačija. Mi smo u jednom kafiću u koji se može ući samo preko veze, gledali utakmicu u kriketu na svjetskom prvenstvu između Afganistana i njihovog najljućeg neprijatelja, Pakistana. U uzbudljivoj završnici (koliko kriket uopće može biti uzbudljiv) Afganistan je pobijedio. Kafićem se prolomio pljesak, ton na televiziji na kojoj su se vrtjeli spotovi Libanonskih pjevačica je pojačan, a mi smo nastavili pušiti nargilu, koja je također, zabranjena. Dakle, iza zatvorenih vrata, život, pogotovo ako ste muškarac, izgleda ipak malo drugačije. Ako ste žena, baš i ne, osim u jednoj, doista neobičnoj situaciji. Primijetili smo velike osvijetljene palače i pitali što je to? Odgovorili su da su to svadbeni saloni. Bio sam na putovanju s dva Hercegovca i potvrdili su mi ono što sama i ja znao; da u jedan ovaj salon, stane nekoliko Hercegovačkih pa sada možete misliti koliko su velika ta čuda. Muškarci i žene slave odvojeno, a kako plesa, pjesme i veselja nema, muškarci sjede za stolom i igraju igrice na mobitel. Žene pak imaju DJ-a. Da, žene na svadi imaju DJ-a. Pitali smo zašto to? Kažu, eto, da imaju barem nešto.
Afganistan je od 2021. svjedočio velikim promjenama koje, bez dvojbe, iz perspektive zapadnoeuropskog društva možemo okarakterizirati kao civilizacijski korak unatrag. Doduše, bilo je i nekih neočekivanih promjena u pozitivnom smjeru. Recimo, Afganistanci tvrde da je talibanska vlast puno manje korumpirana od one prethodne, a gotovo u potpunosti je riješila i problem proizvodnje opijuma. Siguran sam da ste čuli za Budine statue koje su minirane 2001. godine. Službenim sporazumima i neslužbenim obećanjima, Talibani su preuzeli neke obveze pa se kulturna dobra se više ne uništavaju. Osoba koja je odgovorna za spomenuti kulturocid je Abdullah Sarhadi. On je danas guverner pokrajine Bamyan i plača čuvare koji paze da se slučajno nešto dodatno ne ošteti. Inače, u Bamyanu smo proveli najviše vremena i to je za mene bio nedvojbeno najljepši dio Afganistana. Za razliku od ostatka zemlje koji je utopljena u pješčane tonove, ovdje možete pronaći beskrajno duboku i čistu plavu boju jezera Band-e Amir u sred bijelog kamena, živo zelenih oaza i snijegom pokrivenog planinskog lanca Koh-i-Baba.
Na kraju smo se ipak morali vratiti u realnost s puno prašine, loših cesta i pregršt kontrolnih točaka s naoružanim Talibanima. Satima smo se vozili od grada do grada i ono što nas je najviše smetalo su rupe u asfaltu, svakih par stotina metara. Jedno vrijeme smo ih brojali i na kraju procijenili da smo ih u par dana prešli oko 2000. Svaka od njih je mjesto na kojem je bila aktivirana improvizirana eksplozivna naprava. Zemlja je puna sličnih ratnih podsjetnika, a to je pogotovo očito u gradovima u kojima su sve važnije zgrade okružene i desetak metara visokim betonskim zidovima, bodljikavom žicom, boksevima i vrećama s pijeskom, a sve je to na kraju okrunjeno promatračnicama sa strojnicama. Vjetar na bodljikavu žicu donosi plastične vreće i sve izgleda prilično apokaliptično. Kao da rat u ovoj zemlji nikada ne prestaje. Tom dojmu ratnog stanja ne doprinosi ni činjenica da je veliki dio gradova nastao potpuno neplanski. U manjima gradovima, situacija je koliko – toliko podnošljivija, ali Kabul koji je u zadnjih desetak godina dobio 2 milijuna novih stanovnika, ne puca po šavovima. Šavova odavno više nema. To je tempo rasta kojeg gradsko tkivo ne može pratiti. Sve na kraju postaje jedna vrlo kaotična mješavina zgrada, ljudi, vozila i presušenih korita rijeka u kojima ima više smeća nego vode.
Afganistan je oduvijek bio na razmeđu vjera (Islam, Budizam Zoroastrizam), velikih carstava (Grčka, Indija, Perzija), a od 19. stoljeća i velikih sila (Rusija, Velika Britanija) i svi oni su ovdje ostavili trag. "Čitanje" tih utjecaja u politici, gospodarstvu ili nekom drugom segmentu društva, nije uvijek jednostavno. S druge strane, arhitektura je zbog svoje trajnosti (ponekad nepromjenjivosti) i vidljivosti, za to odličan alat. U slučaju Afganistana, gdje nije došlo do fuzije stilova, vrlo jednostavan za korištenje.
Mjesto na kojem se to, možda najbolje vidi je okolica grada Mazar-i-Sharifa. Naravno, prvo mjesto koje ćete posjetiti je Plava džamija (Mauzolej imama Alija), na koju su Afganistanci posebno ponosni, s razlogom. U blizini je i Takht-e-rostamu, mjesto na kojem možete prošetati kroz budističke stupe izdubljene u živoj stijeni. Negdje na pola puta između ova dva mjesta je palača Bagh-e Jehan Nama, izgrađena krajem 19. stoljeća u indijskom kolonijalnom stilu. Unutrašnjost je "ukrašena" zanimljivim freskama s vojničkim motivima i parolama iz vremena ruske okupacije.
Kuće običnih ljudi izvan velikih gradova, izgrađene su od cigli od blata, koje su ovdje građevni element od pamtivijeka. Najstarije građevine, građene su pravo od cigli. Radi se uglavnom citadelama starijim i od dva tisućljeća. Ona u Heratu je najpoznatija. U katastrofalnom potresu 2023., pretrpjela je velika oštećenja iako je bila temeljito obnovljena 15 godina ranije. I dok je citadelu danas od urušavanja drže samo "španeri" (doslovno) nevjerojatno je vidjeti da nedaleko nje, četiri preko 50 metara visoke minarete Musalla kompleksa, iako vidljivo nakrivljena, i dalje stoje, u inat. Komentirao sam da mi se čini kako su drevni graditelji bili bolji od ovih danas. Sardar se složio i dodao da mu se čini kako je i u Afganistanu bilo bolje prije, nego danas, ali nema im druge nego da žive dalje, u inat.
U pamćenje mi se urezala jedna curice koja je sjedila s tekom i olovkom na visokom, tridesetak metara udaljenom zidu. Dok su se dječaci oko nas igrali pikulama, ona je razmišljala i nešto zapisivala. Čim sama okrenuo foto aparat prema njoj pobjegla je. Nikad se neću prestati pitati o čemu je razmišljala i u kakvu bi ženu odrasla, da živi u nekom drugom svijetu.
