Grad Rijeka

Do katedrale zaštitnika Rijeke Svetog Vida (dovršena 1727.) u riječkom Starom gradu razmjerno rijetko dobavljaju malene grupice japanskih ili talijanskih turista s raširenom kartom u rukama i obično nailaze na zaključana vrata najznamenitijeg gradskog sakralnog objekta. Par metara dalje, na terasi kultnog puba Bard, ekipa nezainteresirano ispija pivo i gleda ih sa sažaljenjem. To je, manje-više, to što se tiče klasičnog sightseeinga koji se ovdje može konzumirati i zato turista uglavnom i nema puno. Iznad katedrale je istražni zatvor (poznatiji kao Via Roma) čija terasa, po kojoj smiju šetati jedino stražari, gleda na Bard. U podnožje, odmah do crkve, u popodnevnim satima navraćaju djevojke, ponekad s djecom, ponekada same. Složenim sustavom znakova razgovaraju sa svojim partnerima natiskanim na rešetke zatvorskih prozora, razmjenjujući ljubavne poruke i dižući klince da im pokažu koliko su narasli u tih nekoliko mjeseci uzništva. Pritvorenici, pak, zavidno gledaju ekipu iz Barda koja se ležerno opija dok oni čekaju suđenje za razbojstva u kladionicama, dilanje heroina ili nanošenje teških tjelesnih ozljeda.

Na scenu tada stupa crni Volkswagen Passat zatamnjenih stakala, s putnicima crkvenim velikodostojnicima, koji migolji trgom Grivica prema garaži samostana. I turisti i gosti puba i djevojke zatvorenika razmiču se da ne bi završili pod kotačima njemačke mrcine. To je Rijeka, potpuna shizofrenija, crkva, zatvor i birtija nagurani zajedno na nekoliko kvadratnih metara. Grijeh, kazna i oprost, da se poigramo biblijskim motivima, a sve nadohvat ruke. Rijeka je grad koji je progutao više povijesti nego što je može provariti i to se osjeti gotovo na svakom koraku, ali ne može se reći da sve to zajedno nema nekog šarma. Stari grad kao duša Rijeke možda je najviše propatio u zadnjih sedamdesetak godina. Nakon Drugog svjetskog rata, kao simbol fijumanskog razvrata (ovdje su, među ostalim, obitavala čak četiri bordela), prepušten je sustavnom propadanju, postavši sirotinjska četvrt. No, zadnjih petnaestak godina riječka jezgra doživljava revitalizaciju za čiji bi se rezultat prije moglo reći da je mutacija u nešto novo nego vraćanje starog sjaja. Sve u svemu, ovaj dio centra sublimira svu živopisnost Rijeke i idealan je za one koji žele opipati puls gradske svakodnevice.

Koblerov trg i Užarska ulica, žila kucavica Starog grada, postali su obitavalište zgodnih malih galerijica i trgovina, ali i manje preporučljivih sadržaja kao što su automat-klubovi oko kojih se danonoćno motaju gradski kockari i kamatari. U susjednoj Medulićevoj ulici, s istočne strane nove poslovne zgrade, smjestio se La Rose, simpatičan restorančić koji evocira francuske bistroe, solidno mjesto za romantičnu večeru ili poslovni sastanak. Nešto dalje, u prolazu iza Privredne banke, nedavno je otvoren ugostiteljski objekt Priroda i društvo, u kojem se nude isključivo smoothiji, sve popularnije energetske bombe od voća i povrća koje su zdrava zamjena za klasični (punomasni) doručak. Već spomenuti Bard brani boje večernjih izlazaka koji su, u slučaju dobrog dijela gostiju, nastavak poslijepodnevnih. Nakon osam uvečer Bard puca po šavovima, no atmosfera je ugodna, nepretenciozna i poticajna za razgovor i druženje. Slična je priča i s Cukarikafeom, kafićem smještenim sa zapadne strane Starog grada, uz parkiralište Gomila. Tijekom dana, Riječanima je ovo omiljeno mjesto za sastanke uz kavu ili domaći sok, s tim da treba spomenuti da je pušenje unutra zabranjeno pa se duhanski ovisnici moraju zabavljati na terasi. Nakon što alkohol otvori apetit u sitnim satima, ekipa obično prošeće do obližnjeg Školjića, gdje je čitavu noć otvorena buregdžinica Kod braće.

Pokraj klasičnih bureka od mesa i sira, ovdje se nudi i prilično originalan mutant, pizza burek (sa sirom, šunkom i passatom od rajčice). Ne bi se baš moglo reći da se radi o gastro deliciji, ali sasvim solidno popunjava rupu u želucu. Glavna riječka tržnica je, kako se voli reći, trbuh grada, iako bi prava istina bila da su funkciju tog organa preuzeli supermarketi razasuti po periferiji. No, ta činjenica samo je donijela dodatne bodove placi kao opoziciji unificiranoj uvoznoj hrani koja raste na policama trgovina. Tržnica u jutarnjim satima prilika je za hvatanje gradskog ritma koji se kotrlja u živopisnom šušuru boja, zvukova, okusa i mirisa. Radi se o komadu grada koji je doslovno otet moru (sagrađen je na nasipu u 19. stoljeću, pa za kišnih dana i jake južine prostor zna poplaviti), a osim što je izvrsna prilika za utapanje u gradsku vrevu, s ljudima koji u najširoj lepezi zastupaju sve elemente riječkog i primorskog mentaliteta, uključujući i ono što su u ovo podneblje u prošlom stoljeću doveli brojni došljaci, ova lokacija ima iznimnu arhitektonsku vrijednost. Placa se, u principu, sastoji od dva natrkivena paviljona i ribarnice. Paviljoni su sagrađeni krajem 19. stoljeća, a projektirao ih je inženjer Isidor Vauchnig rabeći na užim pročeljima čvrste zidove, dok su bočne strane ostakljene i premrežene okvirima od lijevanog željeza. Ribarnica je, pak, vrhunski spoj funkcionalnosti i visoke estetike, a objekt je projektirao arhitekt Carlo Pergoli kao secesionističku građevinu u kombinaciji s romaničkim stilom, dok je autor ukrasa Venecijanac Urbano Bottasso.

Najbolje u svemu je što objekti tržnice nisu tek “mrtve zgrade” pokopane u povijesnim knjigama, na konzervatorskim listama i u gradskim vodičima, već i dalje obavljaju svoju prvotnu ulogu sa stopostotnim kapacitetom. No, šarm tržnice, svakako, ne staje samo na fasadama i bučnim placaricama. Po okolnim uličicama razasute su ljupke konobe, mjesta gdje lokalno stanovništvo po vrlo prijateljskim cijenama konzumira ukusne marende, nepretenciozna jela u stilu onoga što svojim familijama kuhaju primorske none, a svježe namirnice, poglavito riba, nadohvat su ruke. Među njima se ističe Fiume, konobica u ulici odmah do ribarnice, gdje bi dodatni bonus za poklonike celebrity kulture mogla biti vrlo izvjesna šansa da će ovdje sresti Radu Šerbedžiju ili nekog od gostujućih glumaca u obližnjem HNK Ivana pl. Zajca. Konobi Fiume i po kvaliteti i koncepciji parira Mornar na križanju s Rivom Boduli, s retro kariranim stolnjacima i pogledom na rivu, more, ribarske koče i lučke dizalice. U neposrednoj blizini je sasvim solidan kineski restoran Asia, a za one u žurbi tu su uvijek kiosci s vrućim burekom. Za dobre ćevape ipak se treba maknuti iz centra – na zapadu do legendarne Zone, smještene blizu ulaza u Treći maj, a na istoku do restorana Sušak na Vežici. Ulice se otvaraju prema rivi koja je prije par godina dobila zanimljiv produžetak za šetače, Molo longo, donedavno za obične građane zabranjenu carinsku zonu.

Lukobran dug 1,8 kilometara otvara novu vizuru Rijeke gledane s mora, a radi se o savršenoj lokaciji za kratki i besplatni bijeg od gradske vreve, uz šetnju i rekreaciju. Osim toga, na Molu longu nikada nema gužve pa se na zidu pokraj svjetionika može u miru kontemplirati, čitati knjigu ili jednostavno promatrati pučinu. Rijeka je grad prilično nezgodne konfiguracije terena, s kvartovima raspoređenim po brežuljcima i s vrlo malo ravnice, što je noćna mora za hodače i bicikliste prema kojima gradske ulice baš i nisu prijateljski nastrojene. Promet u centru, kroz koji praktički prolaze samo dvije ceste, zna biti grozan, a donekle ga rasterećuje obilaznica. Stroga je kvartovska podjela vladala do pred desetak godina, a olabavila je kada je živnulo tržište nekretnina pa su krenule migracije. Osim toga, javni prijevoz danas je nešto bolji, autobusi voze i noću, a taksi je jeftin i dostupan, pa mlađa ekipa rađe izlazi do centra (u kojem je, uzgred rečeno, noćni život sve do kraja devedesetih imao potpisanu kapitulaciju u korist Opatije) nego što visi po kvartovskim bircevima ili zidićima ispred trgovina. Teško je reći koji su dijelovi grada opasni, a koji manje opasni, jer su vijesti o razbojništvima u kladionicama i drugim incidentima raspoređene po kvartovima bez ikakve diskriminacije. Unatoč dva strašna događaja koja su posljednjih godina bacila tamnu sijenu nad grad, a radi se o ubojstvima Aleksandra Abramova i Vitomira Jovičića Simkea, Rijeka je i dalje relativno siguran grad i prilično je velika šansa da će noćna šetnja po bilo kojem dijelu završiti bez značajnijih incidenata.

Most preko Rječine, poznatiji kao Kont (lokacija je nazvana po hotelu Kontinental) i nakon pedeset godina i dalje je omiljeno okupljalište mladih, a unatoč nostalgičnim preuveličavanjima onih koji su prevalili tridesetu ili četrdesetu stječe se dojam da ekipe koja se tamo druži nikada nije bilo više nego u današnje vrijeme. Oni alternativnijeg usmjerenja izlazak nastavljaju u kultnom Palachu u Kružnoj ulici, u Placeu u Ružićevoj ili u KUNS-u na početku Lujzijanske ceste. Što se nekretnina tiče, cijene su se nakon balona iz 2008. ispuhale za najmanje 20 posto, ponegdje i više. Elitni su kvartovi i dalje Bulevard i Pećine na Sušaku, sasvim blizu centra, s prostranim gospodskim stanovima u urbanim vilama s početka 20. stoljeća koji su se donedavno prodavali i po više od 2000 eura po kvadratu, a cijene su pale tek neznatno. Slično je i s Trsatom, gdje cijene ipak variraju ovisno o stanju i položaju zgrade ili kuće. Na zapadu elitni status drže dijelovi Kantride i Bivija te Marčeljeva Draga. Istok Rijeke urbanistički je nešto bolje osmišljen i humaniji za život od zapada. Donja Vežica, građena šezdesetih, ostavila je nešto prostora za zelenilo, pravilnije rasporedivši komunalne sadržaje nego što je to slučaj s betoniziranim zapadnim kvartovima poput Rastočina, Škurinja, Krnjeva ili Turnića, gdje se neboderi izmjenjuju s blokovima zgrada u gustim formacijama. Nedostatak zelenila i zelenih površina veliki je problem ovog grada koji je, kako je to netko dobro istaknuo, proglašen gradom djece, a nema parkova u kojima bi se ta djeca mogla igrati.

Zamet je prije nekoliko godina dobio polivalentnu dvoranu (projekt studija 3LHD) s gomilom sadržaja i velikim trgom, zamišljenim da zajedno preuzmu ulogu sekundarnog centra grada. Zapad se, naime, proširio na periferiju, na kvartove poput Srdoča ili Rešetara koji administrativno više ne spadaju pod Rijeku, ali tu živi 15-ak tisuća ljudi koji Rijeci gravitiraju. Općina Viškovo, koja se na Rijeku nastavlja nakon Marinića, priča je za sebe – tu su novogradnje toliko zgusnute i urbanistički nepromišljeno nabacane da su mnogi ljudi koji su tamo kupili stanove vrlo brzo požalili što su ih ponijele jeftinije cijene kvadrata. I ovdje živi više od 10 tisuća stanovnika koji, manje-više, gravitiraju prema Rijeci, tako da je depopulacija (Rijeka je između zadnja dva popisa izgubila oko 10 posto stanovništva) u realnosti ipak nešto blaža nego na papiru. Na tržištu nekretnina najmanje su na cijeni dijelovi centra, posebice Vodovodna ulica ili Stari grad, gdje zgrade znaju biti u toliko lošem stanju da se stan može dobiti već za oko 1000 eura po kvadratu. Kronični nedostatak parkirnih mjesta drastično je, recimo, spustio cijene nekretnina nekad elitnog fijumanskog kvarta Belvedera, a problem s parkingom jednak je u cijelom središtu grada, čak i u nekim od prenapućenih zapadnih kvartova. Generalno, s Rijekom je problem to što je administrativno toliko skučena (ukupna je površina samo 44 četvorna kilometra) da se nema gdje širiti, a jedini se prostor otvara na Rujevici, na području ilegalnog romskog naselja.

Priča o Rijeci ne bi bila zaokružena da se ne spomene glazba koja je možda i najveći brend ovoga grada. U Rijeci u svakom trenutku aktivno djeluje preko stotinu izvođača koji zajedno čine prilično raznovrsnu scenu, žanrovski pokrivajući područje od elektronike, hip hopa, preko drum’n’bassa, ska, rockabillyja, punka do metala. Scena se formirala u bezbrižno doba plesnjaka šezdesetih godina, no ono s čime se pojam Ri rocka najčešće poistovjećuje dogodio se krajem sedamdesetih, s punkom i novim valom, odnosno Parafima i Termitima. Uz napoznatije izvođače, kao što su Let 3 i Urban, u gradu djeluje gomila poznatih i manje poznatih bendova kao što su Father, Mandrili, Diskurz, Marinada, Mandelbrot Set, One Piece Puzzle, Quasarr, Hesus Attor, Agressive Snail Attack i mnogi drugi. Slobodan Grujičić Bobo jedan je od najaktivnijih riječkih glazbenika, bubnjar koji je svirao na više od 20 različitih albuma, ostavivši svoj trag u bendovima kao što su Belfast Food, Let3, En Face, Gipss, Urban&4, Merita’s, Grad ili Kojoti. Kao asimilirani došljak, o Rijeci priča s više ljubavi nego što to često govore rođeni Riječani. – Obožavam Rijeku. Rođen sam u Pločama, a u Rijeku sam došao prije 20 godina, nakon studija u Beogradu, dakle upoznao sam život u velikom gradu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Najviše mi se sviđa scena, ljudi, mentalitet.

Asimilirao sam se, navijam za Rijeku, sviram u riječkim bendovima – govori Bobo, koji je nedavno usporio s glazbenim aktivnostima i otvorio vlastitu turističku agenciju. Bobo trenutno ima rekreativni bend s Vladom Simčićem Vavom (ex Laufer) i Idisom Turatom, poznatim arhitektom koji je ovdje preuzeo ulogu basiste. Turatovi projekti (samostalni ili u tandemu sa Sašom Randićem), kao što su Centar Zagrad, poslovna građevina Korzo 11, “pametna zgrada” u Agatićevoj, Pastoralni centar na Trsatu ili pješački most na Vratima Jadrana, pridonijeli su vizualnom identitetu grada koji nije ostao zakopan u historicizmu i secesiji već se, prirodno, otvorio za nove težnje u arhitekturi. Peek&Poke je prvi i za sada jedini muzej starih računala, kalkulatora i informatičkih tehnologija koji je raritet čak i u europskim razmjerima. Muzej s oko 2000 eksponata, valja spomenuti, funkcionira isključivo zahvaljujući entuzijazmu Svetozara Nilovića Toze i njegove razmjerno malene ekipe koja uspješno prkosi recesiji i svim diktatima konzumerizma. Nilović se ne zadovoljava klasičnim “dođi-razgledaj-kupi suvenir” politikom kakvom se vodi većina hrvatskih muzeja već na redovitoj bazi pokreće projekte poput aktualnog “Igračke naše svagdašnje” kojemu je cilj napraviti izložbu popularnih i manje popularnih igračaka iz nekih minulih, ne tako dalekih vremena.

U posljednjih se nekoliko godina Tozo prometnuo u jednog od najagilnijih animatora riječkog društvenog života iza kojeg stoji solidan broj uspješno organiziranih događaja poput koncerata, izložbi, predavanja i različitih happeninga. On je i zaljubljenik u “alternativnu povijest” grada koji je svojim projektima popularizirao zanimljive priče poput one o Robertu Bartiniju, genijalnom Riječaninu koji je svojim otrkićima udario temelje sovjetskog svemirskog programa, ili pak o brodu Carpathia, spasiocu preživjelih s Titanica, koji je plovio na liniji Rijeka – New York. – Rijeka je grad prebogate povijesti. Evo, na primjer, malo ljudi zna da je strop riječkog kazališta oslikao Gustav Klimt. To su stvari na kojima zapadni svijet zarađuje ozbiljan novac – govori Nilović, veliki obožavatelj Rijeke, ali i oštar kritičar svega lošega što se u tom gradu događa. – Depopulacija i nedostatak zanimljivih, odnosno atraktivnih radnih mjesta, što je povezano, najveći su problem. Rijeci fali ta korporativna sfera, što se ponajviše osjeti u kulturi, gdje je jako teško naći sponzora. Problema ima puno, dalo bi se tu dosta toga nabrojati, ali rađe ću o vedrijim temama – smije se Nilović, koji svoj grad ipak gleda u pozitivnom svjetlu. – Najveće bogatstvo ovog grada su ljudi. Kreativci koji su pokretačka snaga, a ovdje je takvih jako puno – govori voditelj Peek&Pokea. Tozin muzej u bliskoj budućnosti trebao bi se seliti u prostor Energane u bivšoj tvornici papira, poznatijoj kao Hartera. Smještena u kanjonu Rječine, Hartera je grad u gradu, a ovdje se svake godine održava istoimeni festival.

U nastavku pogledajte stan riječke dizanjerice Svjetlane Despot.

Foto: Željko Šop, Tea Cimaš/Cropix, Berislava Picek/Cropix, Damir Fabijanić, Sandro Lendler, Shutterstock

Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!