Za Siverić će kazati da je to tek jedno malo mjesto na rubu šibenskog zaleđa, koje su mnogi godinama spominjali tek u kontekstu rudnika ugljena s početka dvadesetog stoljeća, kasnijeg iseljavanja, zatvaranja institucija i sela koje sada živi jednu sasvim drukčiju, gotovo filmsku priču. U tamošnjoj područnoj školi, koja je samo prije koju godinu stremila trajnom gašenju, danas je engleski jezik standardizirano govorno sredstvo sporazumijevanja. Ma ne doslovno, ali nije daleko od toga. Ili, bolje kazano, ta je obrazovna ustanova u malo vremena postala mala škola velikog svijeta.
A sve je krenulo početkom ove školske godine, kada je u tu područnu školu, inače u sastavu OŠ Antuna Mihanovića Petropoljskog iz Drniša, upisano svega devetero učenika. Troje prvašića, dva trećaša i četiri polaznika četvrtog razreda.
No iza te brojke krije se prava mala svjetska priča. Temelj ove naše svakako su djeca koja dolaze iz tri različite države – Australije, Albanije i Hrvatske. Zanimljivo, među njima je samo jedno dijete iz samog Siverića. Maleni Mihael Bukarica predvodnik je te domaće plejade sa stalnom adresom u tom nekadašnjem rudarskom mjestu. Preostalih dvoje njegovih prijatelja Luna Živković i Lazar Radusin, inače sin pravoslavnog svećenika iz nekoliko kilometara udaljenog Biočića, činili su do ove jeseni okosnicu škole izgrađene početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća.
I onda se stubokom sve mijenja preko noći.
U Siverić su "zagazili" Australci. Ne oni pravi, već ljudi "naših" korijena. Kombinaciju bosanskih, slavonskih i vojvođanskih gena utjelovila je obitelj Papik, koja je zamijenila milijunski Brisbane za maleni Siverić. Ojačavši to selo ponad Petrova polja s petero djece.
Potom za njima stižu i Maleševići, čiji mališani također pohađaju tamošnju školu. U međuvremenu dolazi i dvoje djece iz Đakovice (Gjakove), grada na zapadnom dijelu Kosova, čiji roditelji rade u obližnjoj tvornici i tako se trajno naselili u to pitoreskno selo.
U biti, razlozi dolaska i jednih i drugih su različiti – od poslovnih i obiteljskih do želje za mirnijim, sigurnijim životom. No ono što im je svima zajedničko jest činjenica da su upravo u ovoj maloj seoskoj školi pronašli mjesto gdje se njihova djeca mogu školovati, učiti i rasti. Djeca pohađaju prvi, treći i četvrti razred, a unatoč razlici u godinama, jeziku i kulturi, zajedništvo koje se osjeti u učionicama gotovo je opipljivo. Iako je hrvatski službeni jezik škole, u svakodnevnoj komunikaciji među djecom, ali nerijetko i između učenika i učiteljica, prevladava engleski.
Prilagodljiva djeca
– Iskreno, s ovakvom situacijom nikada se nisam susrela – priznaje učiteljica Daniela Begonja, koja je u siverićkoj školi stekla pristojan staž. Osamnaest godina, koliko radi, takav multinacionalni sastav nije srela. Ne pamte to ni najstariji stanovnici toga kraja. Nekoć je u starom ugljenokopu u Siveriću i Velušiću radilo više od osamsto radnika iz svih prominskih sela, pa i šire, ali nikada nije bilo toliko djece s inozemnom adresom.
– Na početku je bilo pomalo nezgodno. Djeca uglavnom govore engleski, osobito australski učenici, dok je hrvatski tek u učenju. Trebalo je pronaći način kako svima približiti gradivo a da se nitko ne osjeća izgubljeno. Gradivo je zahtjevno, pa često puta znam reći djeci: "Ako vam je lakše, odgovorite na engleskom." Oni uglavnom govore u muškom rodu.
I tako kombinirate tri jezika i tri nacije. Žonglirate... prava kompilacija – smije se učiteljica, spominjući se raznih anegdota, dobrih i loših strana multietničkog i multikulturnog konteksta. Bio je to pravi izazov, ali i velika profesionalna škola. No djeca su nevjerojatno prilagodljiva. Uče brzo, pomažu jedni drugima i ne boje se pogriješiti. To je, vele u Siveriću, nešto što i odrasle može puno naučiti.
Djeca, s druge strane, novu sredinu doživljavaju s oduševljenjem. Iako su mnogima od njih Siverić, Dalmatinska zagora i mali razredi potpuna suprotnost velikim gradovima i školama iz kojih dolaze, upravo u toj razlici pronalaze čar.
– Ovdje nam je super. Imamo nove prijatelje, družimo se i igramo. Nekako je slobodnije nego u Australiji – na nelošem hrvatskom će Matias Luka Malešević. Ide u treći razred, dok je njegov brat Dubravko Bastian polaznik prvog razreda. Škola je, kaže, mala, ali to nije nedostatak, već prednost. Onda se svi poznajete, a učiteljice su, po njihovu mišljenju, jako dobre.
Pozdrav na albanskom
Učiteljica razredne nastave Daniela Begonja možda je jedina nastavnica u Hrvatskoj koja u jednom danu pokriva tri razredna odjeljenja, isto toliko jezika i nacija i sve to za samo jednu plaću. Premda ovako nešto zaslužuje znatno više, u područnoj školi u Siveriću se ne žale. Dapače, dodaje kako se djeca vrlo brzo povezuju, bez obzira na jezik i kulturu koju su donijeli sa sobom. Oni se razumiju i bez riječi. Igra, crtež, zajednički zadaci – to su univerzalni jezici.
– Engleski je trenutno most između njih, ali hrvatski se polako, ali sigurno uvlači u svakodnevicu – ističe Daniela.
I sama je prošla svoj životni put. Ova rođena Pelješčanka našla se u Šibeniku, odakle svakodnevno na posao odlazi u četrdesetak kilometara udaljeni Siverić. Do sada je sama obavljala nastavnički program, a od ove godine dobila je ispomoć iz Drniša. Mladu učiteljicu Teu Bilać također je zadesila novonastala situacija.
– Nije svakidašnje, pa se čini čudno. Međutim, nemate izbora, pa se morate prilagoditi novonastaloj situaciji.
Što se tiče programa, najprije djeci damo upute na engleskom, a potom na hrvatskom. Srećom vrlo brzo uče čitati i pisati, što je jako dobro – tvrdi Tea, smatrajući kako je paradoksalno da su upravo stranci spasili školu od njezina gašenja. Ovako, da nije bilo dolaska ove djece, škola bi vrlo vjerojatno bila zatvorena zbog premalog broja učenika. Sada imaju razrede, život, a i budućnost.
Svoju budućnost u selu s četiristotinjak stanovnika, gdje većina djece, nažalost, u školu ide u pet kilometara udaljeni Drniš, umjesto u Siverić, vidi i malena Rosela Laski. Ona nas je dočekala ispred školske ploče, gdje nam je na albanskom poželjela dobrodošlicu.
Kao i njezini prijatelji iz Australije, brzo uči. Posebno zato jer se u "malim" školama učitelji više mogu posvetiti pojedincu. Pomoći mu, upozoriti, dati savjet. Zbog svega toga, siverićka područna škola danas nosi titulu kakvom se rijetko koja škola u Hrvatskoj može pohvaliti – postala je, možemo slobodno reći, prva škola u zemlji u kojoj je engleski jezik de facto jezik svakodnevice.
Poziv strancima
U tom se mjestu podno Promine nadaju da će se pozitivna priča nastaviti i sljedeće godine. Posebno ako domaći svoju djecu iz Drniša vrate u njihovu školu. U prosvjetarski kraj, u kojem uz postojeću školu još stoji i ona stara, ruševna škola u središtu mjesta, izgrađena davne 1875. godine, kao prva i najstarija u Dalmaciji izgrađena po austrougarskim nacrtima. Iako građena u najjužnijem dijelu monarhije, izgrađena je po ondašnjim standardima za školstvo unutar Austro-Ugarske. Nažalost, unatoč brojnim planovima ta školska zgrada se urušila. Samo da takva zla kob ne zadesi i novu školu.
– Iskreno se nadamo da će dogodine biti još više djece. Ovo mjesto ima potencijal, mir, prirodu i toplinu kakvu mnogi traže. A što se jezika tiče, za to ćemo se lako snaći – kažu u šali ove dvije promicateljice znanja u Siveriću.
Možda u šali, ali i s dozom ozbiljnosti, učiteljice Daniela Begonja i Tea Bilać poručuju:
– Pozivamo sve strance da dođu u Siverić. Nemojte se dvoumiti. Iskustva imamo. Ne brinite se zbog jezika, djeca će se već nekako sporazumjeti, mi smo tu da ih potaknemo.
Zato u vremenu kada se mnoge ruralne škole bore za opstanak, priča iz Siverića pokazuje kako otvorenost, prilagodljivost i malo hrabrosti mogu stvoriti nešto potpuno novo.
Jednu malu školu u velikom svijetu – ili, možda, veliki svijet u maloj školi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....