Najdraža zgrada arhitekta Zorana Zidarića: Vitićeve građevine prate me od djetinjstva do danas

Kao rođeni Šibenčanin često se igrao u parku koji se nalazi uz Gradsku knjižnicu Juraj Šižgorić, a danas živi pokraj šarenog nebodera u Laginjinoj

Prvotno je Zoran Zidarić odabrao kao najdražu zgradu Gradsku knjižnicu “Juraj Šižgorić” arhitekta Ivana Vitića na Poljani 6 u Šibeniku. No, kako se zbog obveza nismo uspjeli dogovoriti za snimanje u njegovu rodnom Šibeniku, drugi izbor bio je Vitićev “šareni neboder” u Laginjinoj ulici u Zagrebu.

“Ne znam je li mi bitniji arhitekt ili njegovo djelo, ali, eto, izabrao sam arhitekta Ivana Vitića, njegove realizacije u Šibeniku i Zagrebu. Naime, njegove građevine prate me od djetinjstva do danas. Rođen sam u Šibeniku te je njegova zgrada knjižnice, bivša zgrada Doma JNA, neizbježno i višestruko utjecala na mene”, objašnjava Zoran Zidarić.

Susreti s nekima od Vitićevih djela u nekim su fazama njegova života bili gotovo svakodnevni.

”Kao prvo, kad skoro svaki dan prolaziš ili se igraš pokraj takve arhitekture, koju tada ne razumiješ, ali nekako ti se usadi u podsvijest, to ti postaje normalno. Tek poslije spoznaš težinu i veličinu projekta. S druge strane, živim i živio sam pokraj takozvanog nebodera u Laginjinoj ulici u Zagrebu. Jesu li te građevine, koje su bile dio svakodnevice, utjecale i na moje usmjerenje? Ne znam, možda jesu. Tu bi trebalo govoriti o emociji koju ostavlja ta arhitektura na mene u to doba, kao nešto u odnosu na ostale drugačije, čisto, reducirano, moderno, smjelo...”, kaže Zidarić.

Uz sve to, dodaje, djeca su se uvijek igrala ispred zgrade u Laginjinoj, i sad se igraju, kao i na moru jer je zgrada knjižnice na velikom gradskom trgu Poljana s jedne strane te uz park s druge. Baka i djed vodili su ga tamo dok je bio dijete.

“Spomenimo ovom prigodom kao značajno samo to da se šibenska kuća naslanja na gradske zidine, što je vrlo suvremeno, pa i danas nedostižno. Da se osvrnem i na zgradu u mom susjedstvu. Umjesto da arhitekt zatvara gradski blok uobičajenom visinom uličnog poteza, uvlači se, oslobađa ugao te se diže u visinu i opet usporedba s današnjom situacijom u kojoj bi se to teško provelo”, rekao je Zidarić i dodao da nema potrebe pisati ovom prilikom više o arhitekturi Ivana Vitića jer je dosta toga rečeno.

Za njega je bitno da ga je to svjesno ili nesvjesno formiralo, usmjerilo te mu dalo snagu da se može.