NOVINARKA DORA KORETIĆ ZAPUTILA SE NA MINI AVANTURU VLAKOM Turneja Beč-Prag-Berlin duga 12 dana i 2400 kilometara

Točno u šest sati ujutro, nedugo nakon što se razdanilo, sa zagrebačkog Glavnog kolodvora začuje se zvižduk konduktera, a ubrzo potom i šum teških kotača. Uzbuđena sam poput jazavčara u lovu na prepelice. Iz džepa mojeg ruksaka viri kut plastičnog fascikla. U njemu su, na dvadesetak stranica papira, isprintane naše karte i itinerari putovanja, debeli gotovo poput Hašekova Švejka.

Teško je sada unatrag prebrojati koliko ću ih puta, tijekom tog 12-dnevnog putovanja, vaditi pa natrag vraćati u torbu na zahtjev raznolikih europskih konduktera, graničnih policajaca i brojnih drugih pratećih službi.

Upravo je započelo naše 12-dnevno putovanje Europom, mini avantura vlakom na kojoj ćemo sve skupa prevaliti nešto više od 2400 kilometara, razgledati neke od ljepših europskih krajolika, upoznati daljnjeg rođaka, sada već bivšeg premijera Tihomira Oreškovića, te na jedvite jade izbjeći sukob s dvojicom sitnih kriminalaca koji će na kolodvoru u Brnu, pri našem povratku kući, skrovište od policije potražiti baš u kupeu do našega. Plan je osmišljen i bukiran već tjednima.

Prva stanica je Beč - više zbog odmora nego turističkog interesa - a potom nastavljamo prema Pragu u kojem ćemo četiri noći provesti u hotelu u najzabavnijem praškom kvartu Žižkovu, naselju s navodno najvećim brojem pubova po glavi stanovnika i udaljenom samo petnaestak minuta pješice od centra grada.

Putovanje završavamo u Berlinu, od Praga udaljenom najviše pet sati željeznicom, odakle ćemo se, nakon pet noćenja, odvažiti na povratak kući u komadu - dakle ukupno negdje oko 1200 kilometara, što je podvig od kojeg ćemo se odmarati tjednima.

Ipak, puno je razloga zašto je putovanje vlakom daleko bolja opcija od sterilnih avioprijevoznika. Počnimo od novca.

Uza svu dobru volju i pomoć pregršt portala za pretragu low-budget letova, ne postoji nijedan posto šanse da u dva tjedna avionom obiđete tri europska grada i potom se vratite u Zagreb, sve skupa za 1200 kuna po osobi.

Upravo toliko, naime, stajala je ponuda koju su nam u HŽ-ovoj poslovnici Croatia Expressa u Teslinoj ulici složile uslužne HŽ-ove tete, dvije gospođe koje su uprle sve snage kako bi u naše karte prema Berlinu ukomponirale sve moguće i nemoguće europske popuste, složile neki razuman itinerar putovanja te nam rezervirale mjesta, što će se na kraju pokazati suvišnim.

Drugu prednost uvidiš brzo nakon što se iskrcaš na svojoj prvoj destinaciji.

Za razliku od aerodroma koji se, osim iznimaka, većinom nalaze u desecima kilometara udaljenim općinama i manjim gradovima, iz vlaka ipak nogom ispadaš ravno u središte gradske vreve odakle je put do smještaja nešto lakši, a prijevoz daleko jeftiniji. Bolji je to oblik prijevoza i za sve one koji pate od logoreje.

Nama će se već u Zagrebu u kupe ukrcati jedan 20-godišnjak i 20-godišnjakinja, nakrcani vrećicama iz kojih će već prije Maribora stati vaditi politarske Žuje i jednu posudicu sa štruklima, s kojima su ih roditelji mladića poslali sve do Olomouca.

Studenti su geografije, putuju na jednomjesečnu stipendiju do Moravske, a više od predavanja vesele se poznatim češkim pivnicama i životu u povijesnom gradu iz čijeg se centra prema nebu diže 35-metarski toranj pod zaštitom UNESCO-a.

Mladić sa štruklima, brzo će nam se povjeriti, daljnji je rođak tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića (putovanje se odvija početkom ožujka ove godine), ali brzo se zaustavlja nakon što uviđa da kupe dijeli s novinarima.

Ipak, ćaskamo sve do Beča gdje ćemo si na Hauptbahnhofu zaželjeti ugodan nastavak putovanja - njima do Brna gdje će presjesti na bus do Moravske, a nama do Praga, kamo ćemo nastaviti nakon dvije noći predaha.

Za bečki odmor bukirali smo privatnu sobu s kupaonicom u jednom centralnom hostelu, odmah na Mariahilfer Straβe kod Westbahnhofa u kojem ćemo, čini nam se, biti među najstarijim gostima.

Ipak, lokacija je idealna, a posebno je dobro što je hostel smješten u blizini jednog od najzanimljivijih bečkih kafića, Travelshacka, mjesta na kojem se okupljaju backpackeri iz cijeloga svijeta, ali i nadobudni Austrijanci koji u ovaj birc stižu loviti slobodne turistkinje.

Mjesto je urnebesno zabavno: na raspolaganju su deseci potpuno besmislenih društvenih igara (poput zabijanja čavla sjekirom i sličnih bedastoća), za pet eura možete popiti koktel Chuck Norris čiji su sastojci žestica i žestoka šamarčina od konobara, a jednom kad se rastoči dovoljna količina alkohola, barmen će pritisnuti gumb i podići mobilni zid iza kojeg će se otkriti cijela jedna nova prostorija s klupama i šipkom za striptiz.

U trenutku kad pijane Amerikanke stanu kliziti niz polugu, znate da je vrijeme za pokupiti se kući, posebno želite li drugi dan nešto vidjeti od Beča.

Osobno, meni je to jedan od dosadnijih europskih gradova, a posebno ga treba izbjegavati nedjeljom kad u Beču ne radi ništa, osim shopping centara i hotela.

Taj sterilni miteleuropski štih ovdje je doveden do vrhunca i dojadi već nakon dva dana pa se brzo zaputimo prema Pragu, do kojeg od Beča ima nekih četiri sata vožnje.

Posve je to drukčija vožnja od one do Austrije jer vlak mjestimično doseže brzinu i od 160 kilometara na sat, a krajolik baš i nije za divljenje.

Za razliku od prekrasne Štajerske čija brdašca, udoline, šume i planine oduzimaju dah na proputovanju od Zagreba do Beča, priroda na putu prema Češkoj prilično je siromašna i škrta pa su inače idilični seoski prizori iz čeških filmova ovdje mjesto prepustili autentičnom selu - onom na kojem se teško živi i radi, priroda je neposlušna, a sunce uvijek skriveno iza oblaka.

Takav je otprilike i prilaz inače prekrasnom Pragu. Predgrađa su industrijska, trošna i prljava, ali čim nogom zakoračim na tvrdo tlo Hlavni nadraži (Glavni kolodvor), srce će mi zatitrati od sreće i veselja. Posljednji put u Pragu sam bila 2003. godine - dakle prije nego što su ušli u EU i prihvatili euro - ali ubrzo ću shvatiti da je to i dalje jedan od jeftinijih europskih gradova, posebno ako ga posjetiš izvan sezone.

Početak ožujka odličan je tajming: grad je živ, ali je doista neobično od Vaclavskih do Staromestskih namesti prošetati u pet minuta, s obzirom na to da je mjesto ispražnjeno od turista.

Grad već stidljivo obasjavaju i prve zrake sunca pa je danju ugodno šetati, a cijene hotela u ovom su periodu među najnižima.

Primjera radi, dvokrevetna soba u vrlo dobrom hotelu sa 4 zvjezdice na Žižkovu stajat će nas 34 eura po noći, a za doplatu od pet eura po osobi dobit ćemo još i pristojan doručak.

To, naravno, ne znači da vas u Pragu neće pokušati opljačkati gotovo na svakom koraku.

Ne mislim doslovno na lopove, već na činjenicu da su Pražani majstori podvaljivanja kvalitetom i autentičnošću vrlo upitne kulturne i turističke ponude uslijed koje gotovo svaka ulica u strogom centru grada ima barem po jedan muzej torture, oružja, seksa i pivske povijesti.

Njih svakako treba zaobilaziti u širokom luku pa u četiri dana radije odabiremo klasičnu, ali vrlo lijepu turističko-kulturnu rutu: obilazak Hradčana, šetnja Malom stranom, Orloj, Narodna galerija, a ne propuštamo ni Klementinum, povijesni srednjovjekovni kompleks koji je nekad služio za meteorološku izmjeru i u kojem se nalazi jedna od najljepših baroknih knjižnica.

Prag ima i zanimljiv sajam, nešto poput Hrelića u Kolbenovoj ulici u Prahy 9, do koje se prilično jednostavno dolazi javnim prijevozom, a zadnji dan odvajamo i za posjet Zoološkom vrtu koji broji oko 650 životinjskih vrsta i za koji je, želite li ga razgledati u miru, potrebno odvojiti i do četiri sata vremena.

Za noćni život većinom odabiremo Žižkov, kvart koji je doista prebogat klubovima, pubovima i barovima.

U Borivojevoj ulici nalaze se dva koji su za preporuku: Malkowich bar i Bukowski, a kad se većina ugostiteljskih objekata zatvori, lokalci se sele u Vlkovu ulicu gdje se, iza zatamljenih prozora i vrata, skriva i istoimeni noćni klub.

Bude u četiri ujutro ovdje puno besprizornih lica, ali svakako je to jedno od autentičnijih praških iskustava...

Česi baš i nisu poznati po kuhinji pa se ovdje ne trebate nadati nekim gastronomskim otkrivenjima, ali hrana, iako vrlo skromna, ipak je ukusna i uglavnom se bazira na umacima, često i čudnima, poput onih s krastavcima.

Preporučamo svakako jesti domaću hranu u praškim hospudkama u kojima se možete fino najesti za desetak eura po osobi, ali treba imati na umu da dnevna jela uglavnom poslužuju do 15 sati, nakon čega se ponuda svodi na dosadnu pohanu piletinu i ostalo prženo meso.

U svakom slučaju, hrana je znatno zanimljivija u Berlinu, našoj posljednjoj destinaciji do koje stižemo nakon pet sati vožnje brzim vlakom.

Put je prilično nezanimljiv, ali brzo prođe pa smo u Berlinu već negdje oko tri sata popodne, nakon čega s kolodvora prvi put tijekom ovog putovanja uzimamo taksi.

Unajmili smo stan preko airbnb-a, ali je u Prenzlaueru, koji je prilično udaljen od stanice, pa odvajamo 15-ak eura kako bismo što prije stigli do smještaja.

Lokacija je dosta loša - nije baš "walking distance" za povratak iz večernjeg izlaska, što je mana u Berlinu, posebno s obzirom na činjenicu da je grad prilično poskupio pa procjenjujemo kako će kroz pet do deset godina po cijenama doći na razinu Pariza ili Londona.

To je šteta, iako posve logično s obzirom na to da je Berlin po mnogo čemu zanimljiviji od oba ta grada.

Kao prvo, riječ je o europskom kulturnom prvostolniku u kojem za našeg boravka odabiremo posjet stalnom postavu muzeja Hamburger Bahnhofa, nekadašnjeg kolodvora u kojem, među ostalima, vise djela Andyja Warhola, Josepha Beuysa i Keitha Haringa, a na prvom katu naletjet ćemo i na vrlo zanimljivo multimedijalno djelo Juliana Rosefeldta "Manifesto".

Riječ je o 13 paralelnih filmova u kojima Kate Blanchett tumači 13 različitih uloga - od weather girl, preko radnice na platformi do kućanice - citirajući pritom 13 različitih umjetničkih manifesta, među ostalima i Tzarin, Marinettijev, Malevichev...

Iznimno je dojmljiv i Židovski muzej, vrlo skupa i interaktivna postava, čak mjestimično i samoironična, ali za čiji je razgled definitivno potrebno izdvojiti nekoliko sati.

Berlin je prevelik za pet dana obilaska, a oni koji su u njemu prvi put svakako bi trebali skočiti na "hop on hop of bus", ali ne jedan od onih skupih turističkih, nego autobusne linije broj 100 i 200, dakle normalni javni gradski prijevoz koji prolazi centralnim Berlinom i za cijenu od 2,70 eura obilazi najvažnije gradske znamenitosti.

Dobar dio berlinske ponude treba unaprijed rezervirati - kao recimo posjet Reichsteigu - ali u gradu je i više nego dovoljno zanimljivosti za koje nije potrebna nikakva prethodna najava.

Zanimljiv je Neues museum u kojem se može vidjeti bista egipatske kraljice Nefertiti, foodiesi bi svakako trebali obići odjel hrane u robnoj kući KDW, a Kreuzberg je najčešće odredište za noćni život.

Berlinski zid i Check point Charlie, pretpostavljam, ne treba ovdje posebno spominjati.

Potrpali smo u tih pet dana koliko smo stigli, ali puno toga ostaje za neki novi posjet Berlinu.

Čeka nas naporan povratak kući - s berlinskog glavnog kolodvora za Beč krećemo u subotu u 16 sati, no u Hrvatskoj ćemo biti tek u nedjelju u 23 sata, što znači da je pred nama 31 sat putovanja, uz presjedanje u Beču u kojem ćemo imati sedam sati čekanja.

Na tom povratku plaćamo najveći danak jeftinim kartama: vlak do Beča vozi čak 14 sati, vrlo je neudoban, a tijekom trosatnog stajanja u Brnu u naš će vagon uletjeti dvojica Čeha te se pred policijom sakriti u susjednom kupeu. Situacija nije baš ugodna jer je vlak poluprazan, tri su sata u noći, a Česi izgledaju kao da su debelo ogrezli u zločinu.

Ipak, nakon pola sata skrivanja preselit će se u neki drugi vlak pa tamo nastaviti plašiti putnike. Mi ćemo nakon trosatnog stajanja u Brnu napokon nastaviti dalje, ali bez mnogo spavanja jer nismo platili spavaća kola, a sjedala u vlaku ne daju se razvući.

Na sreću, zabavlja nas jako vesela grupa američkih studenata: s limenkama piva trčkaraju hodnicima vlaka, a prisustvovat ćemo i mogućem početku jedne nove veze, iako je upitno kako se ona nakon Beča dalje odvijala.

U tom gradu na povratku provodimo još sedam sati, ali nedjelju u Beču ne bismo preporučili ni najljućem neprijatelju.

Sve su trgovine osim gdjekoje suvenirnice zatvoreni, ulice zjape sablasno prazne pa zapravo jedva čekamo povratak kući.

Bit će on dug i naporan, ali neće samo tako nestati iz sjećanja.

Vlak je nezaboravan, ako za takav tip putovanja uspiješ uhvatiti dovoljno vremena.