Dragan Primorac ima razlog za optimizam uoči prvog kruga predsjedničkih izbora zakazanih za 29. prosinca iz najmanje jednog razloga. S velikom vjerojatnošću možemo prognozirati da će - čak i ako ne uđe u drugi krug, a bilo bi veliko iznenađenje da u tome ne uspije - sasvim sigurno dobiti više glasova nego što je dobio u svom prvom pohodu na Pantovčak!
Ako ste možda zaboravili ili ste jednostavno premladi da bi se toga i sjećali, ambiciozni splitski forenzičar i političar već se jednom kandidirao. U prosincu 2009., kao neovisni kandidat – uz financijsku pomoć poduzetnika Jake Andabake, koji je kampanju pomogao s dva milijuna ondašnjih kuna - dobio je 117.042 glasa ili 5,93 posto broja glasova birača koji su izišli na izbore. U drugi krug su, podsjetimo, ušli Milan Bandić i kasniji izborni pobjednik Ivo Josipović.
Poduzetni oftalmolog Nikica Gabrić, tada voditelja Primorčeva izbornog stožera, kazao je u izbornoj večeri kako je "njegova kandidatura bila politički eksperiment" kojim su kao htjeli pokazati kako netko "tko nema stranačku infrastrukturu i korporativni kapital ne mora biti politički mrtvac".
Upravo bi tako nešto nakon izbora mogli izjavljivati i HDZ-ovci. U slučaju neuspjeha uvijek se mogu ograditi da su "malo eksperimentirali" sa nestranačkim kandidatom. I da se nitko od njih nije osramotio i politički "potrošio". Jer, Milanović ionako vodi u svim anketama čitavo vrijeme. A ako Primorac eventualno pobijedi, sreći u HDZ-u neće biti kraja: da, možda je nekima u stranci zasmetalo što Primorac nije višegodišnji član HDZ-a, ali od njega ne treba očekivati bilo kakve opstrukcije Vladinih politika, a ni prevelika soliranja. On se sigurno ne bi "odmetnuo" nakon eventualne pobjede. I to bi Vladi Andreja Plenkovića osiguralo jednostavnije provođenje svih svojih politika.
Naputak je poslan...
Vjerojatno zbog glasina o tome da nisu baš sve lokalne organizacije prigrlile nestranačkog kandidata s oduševljenjem, a sigurno su im dale misliti i ankete, kao i afere o kojima se zadnjih tjedana govorilo (sporni otkup stana u Splitu, braniteljski staž i nerazjašnjena uloga u splitskim ratnim danima), u HDZ-u ništa ne prepuštaju slučaju. Pa su se, razumljivo, odlučili na predizbornu mobilizaciju.
Stranačke organizacije na lokalnoj razini dobile su naputak po kojemu se moraju u potpunosti posvetiti Primorčevoj kampanji, dok su sve kadrovske kalkulacije i pregovori o mogućem koaliranju na lokalnim izborima privremeno stavljene sa strane. Izvolite pokazati svoju snagu kroz kampanju za Primorca – sažetak je najnovijeg unutarstanačkog imperativa. I imat ćemo vas na oku! - mogao bi glasiti drugi poučak predizbornih uputa iz stranačke središnjice.
Primorčeva pobjeda na posljednjim izborima superizborne godine bi Plenkoviću preko noći dala ulogu svojevrsnog kancelara, sigurno bi se brzo nadoknadilo i izgubljeno u sramotom natezanju Banskih dvora i Pantovčaka oko imenovanja novih veleposlanika, a međunarodnu zajednicu i saveznike bismo prestali zbunjivati s dijametralno suprotnim stavovima premijera i predsjednika o, primjerice, ratu u Ukrajini. Prestala bi i natezanja oko tumačenja ovlasti nad Oružanim snagama.
A što bi značila pobjeda Zorana Milanovića, Marije Selak Raspudić, Ivane Kekin, Mira Bulja, Tomislava Jonjića ili "predsjednika prijatelja" Nike Tokića Kartela? Dobro, posljednja četiri imena su u ovom kontekstu samo više ili manje dobra šala. Izuzetak je bivša Mostova, a danas neovisna saborska zastupnica koja u anketama pokazuje potencijal, iako je i sama svjesna da će bez prave (čitaj: stranačke) logistike teško, ili točnije nemoguće do drugog kruga.
Dakle, što možemo očekivati ako Milanović izbori drugi mandat? Može li sa svojih 188 ovlasti – točno toliko su ih kolege iz Večernjaka detektirali prije četiri godine, pri čemu najveći broj njih proistječe iz Zakona o obrani – dodatno zagorčati HDZ-u treći uzastopni mandat na čelu izvršne vlasti? Pa naravno da može. Ako smo išta vidjeli u ovih pet godina, onda smo gledali izravni prijenos Milanovićevih podbadanja Vlade, ratove s pojedinim ministrima...
Hoće li biti još svadljiviji, osorniji i inatljiviji ili će se primiriti i postati konstruktivniji? Hoće li Hrvatska postati zemlja čiji predsjednik uporno gura anti-NATO politike, a možda jednog dana, tko će ga znati, inicira i referendum za izlazak RH iz tog Saveza, u ime svoje varijacije "nesvrstanosti" malih država? Kako ćemo takvi, i sami tragično nejedinstveni oko važnih pitanja, doprinijeti jedinstvenosti EU-a, koja po inauguraciji Donalda Trumpa tek očekuje udarce, pogotovo ako SAD uvede carine na robu iz Europe od 20 posto i Trump nastavi politiku distanciranja od NATO-a. E, to je teško prognozirati.
Ne sedlaju se više konji
Ako je suditi po dosadašnjoj (pret)kampanji, aktualni predsjednik je odlučio malo primiriti svoj "konfliktni karakter", odnosno, pokazuje da nije tako "neukrotiv" kao što se moglo zaključiti u danima dok je serijski vrijeđao neistomišljenike, ne samo iz redova HDZ-a. Očito je dio taktike "umrtvljivanja kampanje" i to što se proteklih tjedana oglašava rjeđe i odmjerenije nego što je to bio slučaj na početku kampanje za prošle parlamentarne izbore, kada je ratoborno najavljivao "sedlanje konja" i osvetnički pohod na Banske dvore.
Primjetno je da ne napada konkurenciju kao što je to činio ranije, već neko vrijeme ne ulazi ni u omiljene mu osobne ratove i radije ostaje pri diskursu kritičara HDZ-ova modela vladavine općenito. Time se očito želi dodatno pozicionirati kao najbolji mogući, zapravo arhetipski borac protiv HDZ-a, korupcije, klijentelizma i svega što oporba pripisuje HDZ-u. Jer je duboko svjestan da mu je najveći adut upravo to što ga mnogi vide kao idealnu protutežu HDZ-ovoj dominaciji na izvršnoj razini vlasti.
Ogrtanje plaštom superjunaka s misijom rušenja HDZ-a Milanoviću je odavno osiguralo simpatije i na lijevom, ali i na dobrom dijelu desnog političkog spektra. Zbog te uloge nisu mu bitnije naškodile niti izjave zbog kojih ga se može svrstati u red onih koji, blago rečeno, ne podržavaju ukrajinsku borbu za slobodu i oslobađanje od ruskih agresora.
Sjetimo se, bio je najglasniji protivnik obučavanja ukrajinskih vojnika na hrvatskom tlu, prijetio je zastupnicima koji to podrže da će ih "proganjati kao vrag grešnu dušu", da bi nedavno digao glas i protiv pomaganja Ukrajini kroz misiju NSATU jer je to "isto što i ulazak NATO-a u rat".
Naš predsjednik je jedan od rijetkih europskih čelnika koji od nakon početka ruske invazije nije posjetio Ukrajinu. Niti se sastao s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Ali se zato više puta družio s Miloradom Dodikom, koji otvoreno promiče interese Kremlja u ovom dijelu svijeta.
Dakle, Milanovićev ostanak na Pantovčaku značio bi nastavak oponiranja ciljevima NATO-a, kao i distance prema Ukrajini. Istina, sve što misli na tu temu imao je prigode iskazati, primjerice, i na samitu NATO-a u Washingtonu ovog ljeta, ali to se nije dogodilo. Zbog čega neki smatraju da on nije stvarni "Putinov igrač" (uostalom, ni HDZ nije ponudio konkretne dokaze za tu tezu!), nego prvenstveno strastveni protivnik Vlade i HDZ-a. Pa im oponira gdje god stigne, makar se trebali usuglasiti koji je danas dan. Ili o tome jesu li crnogorski političari kojima velikosrpska ideologija nije mrska ujedno i nepoželjne osobe u Hrvatskoj.
Nije vam valjda promaklo da se za svog nedavnog boravka u crnogorskom susjedstvu Milanović ogradio od note Ministarstva vanjskih i europskih poslova kojom su Andrija Mandić, četnički vojvoda na funkciji predsjednika parlamenta Crne Gore kao i njegovi politički istomišljenici Milan Knežević i Aleksa Bečić, proglašeni nepoželjnima u RH nakon iniciranja Rezolucije o genocidu u Jasenovcu, zamišljene kao isforsirani pokušaj amortiziranja odjeka Rezolucije o genocidu u Srebrenici, izglasane na puno većoj razini od crnogorskog parlamenta - u Općoj skupštini UN-a.
"Ja u tome nisam sudjelovao, niti ću osuditi niti podržati. Do toga nije trebalo doći", umiljavao se Milanović domaćinima u Tivtu, iako navedena trojka u međuvremenu nije napravila ništa zbog čega bismo mogli pomisliti da se njihov neprijateljski stav prema Hrvatskoj promijenio. Štoviše, iz Crne Gore je stiglo samo izrugivanje s hrvatskom odlukom, pa je tako Knežević poručio da će ga "ubiti žena" jer će im, eto, propasti rezervacija za odmor u Rovinju, dok se Mandić pozdravio s ljetovanjem na Korčuli.
Produžetak boravišta Zorana Milanovića na Pantovčaku značio bi nastavljanje tvrde kohabitacije za još tri i pol godine, ali i vanjskopolitičkog blamiranja Hrvatske. Naravno, ne samo zbog Ukrajine. Predsjednik i Vlada se godinama ne mogu dogovoriti ni oko nove diplomatske kadrovske križaljke. Hrvatska je u posljednje tri i pol godine popunila tek jedno jedino veleposlaničko mjesto! Toliko o važnosti famozne gospodarske diplomacije u koju se svi zaklinju...
Kako će dugoročno proći SDP?
Nije nebitno primijetiti da Milanovićev, nerijetko populistički, diskurs, u kojem se okomljuje na političke elite, i kod nas i na razini EU-a, ispunjava očekivanja onih koji će se prepoznati u sljedećoj konstataciji iz analize ponašanja birača koju potpisuju politolozi sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Andrija Henjak i Goran Čular: "Prvi upadljiv trend koji karakterizira hrvatsku politiku u posljednjem desetljeću je jačanje skeptizicma prema kvaliteti demokracije, političkim elitama i modelu politike koja prevladava od uvođenja višestranačkog sustava"... Zanemarit ćemo načas da je i sam Milanović izdanak takve politike. I da je od nekadašnjeg žestokog kritičara populizma postao njegov korifej.
Kako bi se Milanovićeva pobjeda odrazila na ovdašnji politički život općenito? Udžbenički, zdravo je za demokraciju da jedna stranka nema sve poluge vlasti u svojim rukama, ali u ovom slučaju smo se već uvjerili da su antagonizmi dva najmoćnija politička brda toliki da zabrinjavajuće često dolazi u pitanje i funkcioniranje važnih politika u kojima se isprepliću ovlasti i predsjednika.
Što se tiče oporbe, naravno da bi si novo vodstvo SDP-a Milanovićevu pobjedu prigrlilo kao svoju i pokušalo na toj osnovi graditi optimizam za uzlet nakon serije poraza. No, pitanje je koliko bi to zapravo bila dugoročno dobra vijest za sam SDP. Stranački veteran i zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula je tako nedavno ukazao da je Milanovićev utjecaj na SDP i dalje velik, iako on "trenutačno obnaša funkciju na kojoj ne bi trebao imati veze sa stranačkom politikom".
Uostalom, novi predsjednik stranke najveće oporbene stranke je Siniša Hajdaš Dončić, bivši ministar u Milanovićevoj Vladi, u čiju lojalnost bivšem šefu nije pametno sumnjati, a to će reći da SDP i dalje, unatoč promjeni čelnog čovjeka stranke, ostaje talac Pantovčaka. Koliko će se to dugoročno pokazati dobrom odlukom, tek ćemo vidjeti. Uostalom, i Milanović je jasno kazao da mu SDP treba zbog - logistike; izbornih promatrača na biralištima u prvom i vjerojatnom drugom krugu... Naravno da nisu svi u oporbi oduševljeni Milanovićem, ali svjesni su da mu ne mogu parirati, o čemu svjedoči i mlaka pretkampanja.
Utoliko su predsjednički izbori i svojevrsni referendum o tome tko će (p)ostati stvarni lider oporbe. Svi koji nisu za HDZ i njegovog kandidata pritom su očito spremni žrtvovati nešto vanjskopolitičkog imidža Hrvatske. Koliko je takvih uistinu, saznat ćemo vrlo brzo.
HDZ-ovcima preostaje do tada mobilizirati članstvo i pokušati pridobiti i birače lijevog centra, tj. pokušati zahvatiti u "tuđi" birački bazen onako kako je Milanović uspio još na prošlim izborima. Tko u tome podbaci, neće vidjeti Pantovčaka. Osim možda turistički.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....