Nikad ne znaš što se krije iza vrata, govori nam Dominik Šoštarić, mladi staretinar i restaurator antiknog namještaja dok obilazimo njegova skladišta u Zagrebu. Gotovo poput labirinta, vodi nas od jedne garaže do druge, od jedne podrumske prostorije do druge, a mi osjećamo one leptiriće u trbuhu i shvaćamo što je htio reći: u skladištima prepunim starinskog namještaja, gotovo poput djeteta, oduševljeno uočavamo bidermajer vitrine, raskošna ogledala i lustere, francuske satove, prepoznatljive Thonetove stolce i rijetko viđene klupe..., a on nam spremno odgovara na pitanja o povijesti nekog komada i kojem razdoblju pripada.
- Završio sam trogodišnju školu za stolara, a zatim sam išao u večernju, gdje sam odabrao smjer restauratora. S 21 godinom otvorio sam obrt, aktivno se time bavim i živim od restauracije, nemam drugi izvor zarade. Puno sam učio iz literature, a najviše kroz iskustvo i vlastite pogreške. Najveće pogreške koje se mogu dogoditi su da izgubiš novac, preplatiš neki komad ili zezneš kod restauracije, ali srećom to uvijek možeš popraviti, ako tokariš nogicu i ne dobiješ dobre dimenzije, kreneš ispočetka, ali plaćaš svojim vremenom - kaže.
Dodaje da mnogi nisu ni svjesni koliko antiknog namještaja ima po Zagrebu i Hrvatskoj, no potražnja je danas daleko manja nego prije 20 ili 30 godina. I cijene su, kaže, pale.
- Krajem devedesetih cijene su bile ultra visoke. Primjerice, bidermajer čaše, koje volim skupljati, stajale su 1000 maraka po komadu, danas idu do 100-150 eura, no ima i vrjednijih oslikanih, brušenih čaša koje postižu puno veće iznose - kaže.
Danas se puno toga nudi i na internetu, ali može biti lažno opisano ili se oštetiti u transportu.
- Već na prvi pogled, u 99 posto slučajeva, znam prepoznati je li namještaj starinski: toliko sam ih već rastavio i sastavio u radionici, mogu znati po spojevima ladica, način na koji je korpus spojen... - pojašnjava.
Hrvatsko je tržište malo, a zapravo je riječ o malom krugu ljudi koji se bavi antikvitetima.
- Oni koji žele prodati starinski namještaj uglavnom dolaze na temelju provjerene i pouzdane preporuke, a najčešće je riječ ili o zaljubljeniku u antikvitete ili nekome tko je naslijedio takav namještaj pa se zna dogoditi da je cijeli stan opremljen takvim komadima godinama stajao netaknut. Znaju se pronaći dobre stvari, meni koji ih znam popraviti nije problem, ali treba iskomunicirati i cijenu. Naravno, ponekad se i na sajmovima antikviteta pronađu odlični predmeti. Kupci dolaze na preporuku, a ponekad traže točno određene stvari. Ali kod antikviteta nikad ne znaš, u jednom stanu možeš pronaći deset predmeta za deset kupaca, a možda ih nikad ne pronađeš - kaže.
Najčešća prodajna stvar u antikvitetima su, dodaje, slike. Namještaj se uglavnom manje traži, no primjetna je potražnja za sitnijim predmetima, poput porculanskog seta za čaj, svijećnjaka, lustera, ogledala, pokojeg stolca... Takvi predmeti najčešće odlaze u suvremeno uređene stambene prostore.
- Teško je reći koji je stil najtraženiji jer to ovisi o osobnim afinitetima. Svako razdoblje ima bolje i lošije dizajnere te bolje i lošije izveden namještaj. Osobno volim bidermajer i komade iz ranijeg razdoblja. Bidermajer je prvi namještaj takve kvalitete rađen za građanstvo, prije toga, u baroku, rokokou i klasicizmu, radilo se za plemiće i dvorce, to su bila umjetnička djela. Nakon bidermajera kreće industrijska proizvodnja namještaja, no i tu ima komada koji su traženi. Primjerice, namještaj iz Thonetove proizvodnje iz druge polovice 19. stoljeća, koji se jednostavno sastavljao i bio pristupačan za montiranje u domaćinstvima i ugostiteljskim objektima. Prozračni Thonetovi stolci od savijenog bukovog drva s ratanom i danas se smatraju modernima, a restauriram ih tako da se ručno plete ratan. Tvornica Mundus Florijan Bobić imala je drugačiji način ugradnje ratana, a time se ne bavim. Zanimljivo je povući paralelu s Jakov i Josef Kohn proizvodnjom s početka 20. stoljeća, za čiju su tvornicu radili poznati arhitekti i dizajneri, a njihovi primjerci znaju biti skuplji od regularnih modela konkurentnih tvornica - pojašnjava.
Dodaje kako se danas uglavnom traži restauracija antiknog namještaja do izvornog stanja, ali to najviše oštećuje antikvitete jer se stanjuje furnir, dok s druge strane kod nekih komada namještaja ništa drugo ne preostaje jer znaju biti u poprilično lošem stanju.
- Restauriram namještaj koji se proizvodio do 1920-ih godina jer se politirao šelakom, koji i danas koristim. Svaki komad s ljubavlju radim, a i vežem se uz njih - kaže.
Osim bidermajer čaša skuplja i portrete, najčešće s početka i sredine 19. stoljeća, a uglavnom su to nepotpisana, ali kvalitetno lazurno slikana umjetnička djela.
Zanimalo nas je postoje li neki komadi namještaja koji se često mogu pronaći zaboravljeni na bakinim tavanima ili u podrumima, a cijenjeni su, vrijedni i traženi.
- Ako se često nađe kod nekoga, taj predmet nije ni rijedak ni vrijedan. Ali nema pravila, nikad ne znaš što se krije iza vrata - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....