A kaj si to kupila, pitao je Mario Ištvan svoju suprugu Moniku koja je u jednoj ruci, vraćajući se iz trgovine, držala dasku za rezanje i serviranje, a u drugoj vrećicu s namirnicama.
- Pa dasku - odgovorila mu je.
- A ja ti nemrem napraviti dasku? - pitao ju je Mario.
- Pa možeš - odgovorila mu je onako usputno, ni ne sluteći kako će povoljno kupljena drvena daska s etiketom "made in China" već nakon dva korištenja dobiti neugodan miris te završiti u smeću.
Od razgovora bračnog para Ištvan iz Koprivnice prošlo je nekoliko mjeseci, a ideja o izradi daske samo je rasla. Mario je inače vlasnik tvrtke Woodmar, koja se bavi gradnjom ručno rađenih drvenih dječjih kućica za igru i zabavu, ali i ručno rađenih drvenih kuća od trupaca za svakodnevni život. Ozbiljan je to posao, fizički težak, ali i psihički iscrpljujuć, jer se Mario u svaki projekt maksimalno daje i jer je zapravo svaki projekt unikatan, što samo znači da nije riječ o nekoj velikoj serijskoj proizvodnji.
I onda je negdje u predblagdansko vrijeme, potkraj godine kada se čiste radionica i proizvodni pogon tvrtke u Molvama, a ujedno su sve češća okupljanja s obitelji i prijateljima, spojio ugodno s korisnim i - kako on kaže - poigrao se te prvu dasku za serviranje namirnica izradio nabrzinu, od ostataka drvenih daski koje su korištene u ranijim projektima.
- Koristimo vrhunsku probranu robu i ostaje nam dosta otpadnog materijala, ali kada voliš raditi s drvom, ne možeš na to gledati kao na otpad koji će završiti u ložištu. Ta prva daska za serviranje oduševila je naše prijatelje, koji su odmah počeli ispitivati gdje smo ju kupili - prepričava Mario i dodaje kako su prijateljima, ali i poslovnim partnerima za Božić odlučili pokloniti ručno rađenu dasku kao originalni poklon umjesto uobičajenih rokovnika ili šalica za kavu. I to je bio pun pogodak. Priča se proširila, ljudi su se zainteresirali, a danas već izvoze. Prve su daske otišle chefovima restorana u Njemačku i Ameriku, i to usred pandemije koronavirusa, a trenutno rade na najnovijoj kolekciji za skandinavske zemlje.
Daske za posluživanje izrađuju se od lokalnog drva trešnje, kruške, šljive, oraha... a posebne su po vidljivim ranama, čvorovima, godovima..., ali i po ručkama u obliku rogova, polukruga ili kruga. Djeluju moćno, možda čak i grubo, a zapravo su lagane, elegantne, fino obrađene i lijepo leže u ruci.
Nisu namijenjene za svakodnevno rezanje i pranje u perilici, a dolaze u više dimenzija, ovisno o željama kupaca, odnosno vrstama namirnica koje se poslužuju te broju ljudi. Dosad najveća daska bila je od metar i pol.
Ono što je bitno spomenuti jest to da je sve u ovoj priči hrvatsko, od materijala i dizajna do izrade. Cijeli je proces ujedno i ručni rad, od rušenja stabala i obrade drva, oblikovanja daski za posluživanje i njihove daljnje obrade do utrljavanja nekoliko slojeva jestivih ulja.
- Početna je ideja bila oživjeti te ostatke drva, da naše drvo obiđe svijet. No, budući da sve više radimo daske za serviranje, ne možemo više reći da nastaju isključivo od ostataka. Ali, za svaki naš projekt, od kuća za stanovanje do dječjih kućica, a sad i daski za serviranje, pomno biramo materijal, imamo višegodišnjeg iskustva te znamo koje drvo odabrati. Ni jedno drvo nije isto i ne može se s njim raditi na isti način. Sve ovisi gdje je stablo raslo, je li riječ o stablu koje brzo ili sporo raste, kakva je čvrstoća drva, način na koji se reže... Recimo, ako je prerez u srcu, onda će se daska savijati. Točno se mora znati kada se koje stablo treba rušiti. To je najbitniji dio, sam proces izrade daske je najjednostavniji. Pripremiti drvo da bude vrhunsko, puno je teže - kaže Mario.
Ističe kako ne koriste stabla rušena isključivo za potrebe njihovih projekata, nego ona koja se obaraju zbog vremenskih utjecaja, i to u najboljim hrvatskim šumama. Najdugotrajnija faza cijelog procesa je prirodno sušenje drva koje ovisi o njegovoj debljini. Primjerice, ako se želi daska debljine dva centimetra, drvo je potrebno sušiti dvije do dvije i pol godine.
- Tek se tada pregledava je li drvo izvijeno, je li puklo, ima li čvorova ili ispadajućih kvrga... Ono što ja radim, tražim ekstreme koje nitko nema. Ako je stablo godinama imalo ranu koju je pokušavalo zaliječiti, recimo ako se grana otkrhnula od vjetra, mi tu ranu pretvaramo u posebnost daske za serviranje. Tu borbu koje je stablo imalo pretvaramo u detalj. I to prepoznaju chefovi u restoranima, jer žele nešto drukčije. Znači, tražimo neviđeno, a zapravo uživamo. Dopuštamo daski, odnosno tom komadu drva da nam sam kaže kako bi ga trebalo obraditi, da njegovu ljepotu izvučemo na vidjelo - kaže Mario.
Zatim slijedi rezanje, odnosno oblikovanje same daske, a nakon utrljavanja zaštitnih premaza opet slijedi višednevno sušenje.
Još jedna posebnost daski je i žig koji ide u plamen, a nakon što se užari otisne se na dasku. Zaštitni znak je jelen, a Mario prepričava zašto su se odlučili baš za tu životinju.
- Stabla su u šumi, a jelen je kralj šume. Kad ga vidiš, smrzneš se. Ali, kad vidiš kako trči i preskače, primjerice, cestu, što sam ja doživio, vidiš da je kao balerina, tako je to elegantno, nježno i profinjeno izveo, s jednom lakoćom. Takve smo i daske htjeli - kaže Mario, inače viceprvak u maketarstvu od osnovne škole, a po struci građevinski tehničar visoke gradnje. Iako je upisao Arhitektonski fakultet, ubrzo je shvatio da ga više zanima graditi svojim rukama nego sjediti u uredu, pa je nekadašnje makete pretvorio u dječje kućice, a potom i u velike drvene kuće. Daske za posluživanje, pak, nastale su kao rezultat igre i uživanja u radu s drvom.
- Moram priznati da guštam, radim ono što volim, zapravo biram što ću raditi, a nema svatko tu sreću, mogućnost i privilegij - zaključuje.
