Zagrebačka ovlaštena arhitektica Ivana Zivicnjak živi i radi u Australiji, u Sydneyu, već osam godina, tijekom kojih je, kako kaže, prošla trnovit put pun sitnih poraza i pobjeda. Radila je u nekoliko poznatih arhitektonskih ureda na raznim tipovima projekata, gdje je bila dio tima ili glavna arhitektica. Iza nje su projekti većih i manjih mjerila, od komercijalnih, rezidencijalnih, mješovite namjene, hoteli, škole..., a danas vodi vlastitu arhitektonsku tvrtku.
Njezin prvi natječaj u Australiji bila je knjižnica na trgu Green Square u Alexandriji, koji je radila još 2012. godine s pokojnim australsko-hrvatskim arhitektom Tomislavom Copom, na kojem su bili izabrani u najuži krug. Tada, prisjeća se, nije mogla ni zamisliti da će se preseliti i raditi u neposrednoj blizini tog projekta, za klijenta Workit Spaces, ni da će njezina dva velika projekta biti realizirana u Alexandriji, i to preko puta kultnog Grounds of Alexandria, dobro znanog svim Sydneysiderima.
Nakon pet godina boravka u Sydneyu dobila je australsko državljanstvo, a proslavila ga je online, recitirajući australsku zakletvu, bez uobičajenog slavlja u Town Hallu zbog strogih covid-pravila i lockdowna. Zbog pandemije u Hrvatskoj nije bila tri godine, a Zagreb je napokon posjetila uoči blagdana, kad smo i mi s njom razgovarali.
Jeste li se potpuno "udomaćili" u Sydneyu?
- Jesam. Mislim da je najizazovniji period iza mene, spremna sam na nove pothvate i na novo poglavlje, kako profesionalno, tako i privatno.
Krećem se u internacionalnim i lokalnim krugovima. Pokušavam biti otvorena i bez predrasuda prema svemu ‘nepoznatom‘, kulturama, znanjima, iskustvu..., maksimalno apsorbirajući ono najbolje, a istodobno primjenjujući to isto u praksi i svakodnevnom životu, ne gubeći sebe ni svoj identitet.
Jednom ste prilikom rekli da su Australci nepovjerljivi prema došljacima. Kako ste se vi uklopili?
- Iznimno je teško dobiti prvi posao u struci jednom kada s odgovarajućom vizom dođeš na australsko tržište rada. Nitko te ne želi zaposliti bez opravdanog australskog iskustva i dobro provjerenih referenci. Razlog tome je golem pritisak imigranata, studenata i radnika iz cijelog svijeta s različitim priznatim i nepriznatim diplomama te različitim razinama znanja, koje mnogo puta ne zadovoljavaju potrebe australskog tržišta. Može se, nažalost, naići na vozača taksija koji je bio kirurg u svojoj matičnoj državi. No, iskreno vjerujem da takvi ljudi nađu ‘pukotinu‘ u sistemu kroz koju se probiju svojim radom i ustrajnošću. Ili jednostavno odustanu i vrate se u svoje matične države.
Osobno nisam imala taj problem, zbog portfolija radova na kojima sam radila još u Zagrebu. Unutar dva mjeseca od mog dolaska uspjela sam prvog poslodavca uvjeriti u svoju kompetentnost. I tako je sve počelo.
Kako je izgledao vaš profesionalni put?
- Prilikom odabira zaposlenja bila sam jako izbirljiva i ciljala sam isključivo nagrađivane australske firme u Sydneyu s respektabilnim reputacijama, gdje sam skupljala reference koje su mi otvarale nove poslovne prilike.
Prvo sam radila u manjoj, nagrađivanoj australskoj arhitektonskoj firmi The Quinlan Group. Zatim sam više od tri i pol godine provela u svjetski priznatoj arhitektonskoj tvrtki s 90 zaposlenika, Allen Jack & Cottier Architects, gdje sam radila na projektu koji je dobio drugu nagradu na Svjetskom festivalu arhitekture 2019. godine, za kompleks višestambene zgrade naziva Melrose Park. Osim toga, bila sam mlađi voditelj projekta mješovite namjene sa 16 katova i dva tornja, uz veliku podršku direktora AJ+CA Jima Koopmana, s kojim sam i danas u prijateljskim odnosima.
Radila sam i u dvije firme u strogom centru grada, u CBD-u (Central Business District), na masterplanovima u CM+ International te na luksuznoj rezidencijalnoj arhitekturi u Brewster Murrayu.
Od 2020. godine sam kao sole trader radila za startup tvrtku Workit Spaces, gdje sam bila glavni arhitekt na dva projekta. I to je zapravo bila uvertira u kompletno osamostaljenje i nastavak rada u samostalnoj tvrtki.
Recite nam nešto više o ta dva projekta.
- Workit Spaces ima dvije grane poslovanja. Jedna se odnosi na razvijanje softvera Skutopia za brzu trgovinu, a druga na najam coworking prostora. Trebalo je isprojektirati dva projekta koji zadovoljavaju potrebama obiju grana poslovanja.
Coworking space projekt, površine oko 5200 kvadrata, uključivao je otvoreni plan kolaborativnih prostora u kojima zaposlenici iz različitih firmi izmjenjuju kreativne ideje i znanje. U sklopu toga trebalo je omogućiti izložbene prostore s različitim sadržajima, urede različitih veličina i zahtjeva, otvorenu kuhinju za oko 250 korisnika, restoran i prostor bara, zatim auditorij, prostore za odmor... Pritom je auditorij dizajniran kao prostor za evente koji ugošćuje konferencije, prezentacije i sastanke. Sve te prostorije trebale su reflektirati identitet pojedinih brendova, ali i zadržati identitet Workit Spacesa kao domaćina.
Drugi projekt, Robotic - fulfilment centar, odnosno e-commerce centar površine oko 3200 kvadrata, rađen je u suradnji s australskim inženjerima Swisslong, a pozicioniran je odmah pokraj coworking prostora. Spomenuti softver, Skutopia, upravlja s tri različita tipa robota, omogućujući da u 10 sekundi prime 1000 narudžbi. Projekt je razrađen u dvije faze s dva različita tipa rešetki po kojima roboti ‘putuju‘ i preslaguju proizvode, ubrzavajući vrijeme rada. U sklopu projekta bilo je potrebno organizirati prostore u prizemlju i mezaninu, povezati, obnoviti i prenamijeniti postojeće prostorije da sve bude maksimalno efikasno te izmodelirati i koordinirati gradnju. Nažalost, zbog povjerljivih razloga i potpisanog ugovora ne smijem izlaziti u javnost s nacrtima i prostornom organizacijom, kao ni fotografijama cijelog kompleksa.
S kim sve danas surađujete?
- Imam bogat lokalni i internacionalni portfolio. Firma postaje vrlo uspješna i planiram daljnje širenje. Za vrijeme covida obratio mi se katalonski klijent The Framed Gang za pomoć oko dizajna interijera u optici u ulici Carrer del RosseLlo u centru Barcelone, a javili su mi se i iz nagrađivanog arhitektonskog ureda iz Torina za potencijalnu suradnju jer bi voljeli raditi neke stambene objekte na obali Sydneya.
Od hrvatskih arhitekata istaknula bih zagrebačku projektanticu unutarnje arhitekture Antoniju Dedu Štefanec, s kojom sama suradnja briše granice poslovnog i postaje prava čarolija kreativnosti. Rijetka je kombinacija stručnosti i talenta, a opet skromnosti i pristupačnosti kao kod nje.
Tu je ljepota naše struke - nije nužno živjeti na istoj adresi na kojoj se nalazi i ured, pa čak ni na istom kontinentu.
Na kojem projektu trenutačno radite?
- Na kultnom heritage objektu, fortici, na otoku Sydney Harboura s pogledom na Sydney Operu. Fortica je prethodno bila zatvor, izgrađena je 1855. po uzoru na britanske zatvore, s kaminima koji uopće nisu bili potrebni s obzirom na blagu sidnejsku klimu. Pozvao me arhitekt Igor Vavrica, koji je dobio prvu nagradu za arhitekturu. Moj rad vezan je uz dizajn interijera, pri čemu šest prostorija, prethodno korištenih kao zatvorske ćelije, treba prenamijeniti u tri prostora za izložbe s displejem, vinsku sobu, kuhinju, bar, dva sanitarna čvora i restoran na otvorenom.
Budući da je riječ o objektu pod visokim stupnjem zaštite, ugovor me obvezuje da zasad ne smijem iznositi podatke i fotografije u javnost.
Koji su arhitekti ili arhitektonski stilovi najviše utjecali na vas?
- Izdvojila bih još od studentskih dana avangardnu austrijsku arhitektonsku firma Coop Himmelb(l)au, koja se istaknula po seriji dekonstruktivističkih projekata i ‘kršenju pravila‘ te austrijski arhitektonski ured Studio Caramel. Iako stilski različiti, oba su imala utjecaj na mene u vrijeme studentskih dana i kasnije.
Volim senzualne organske forme i geometrijske oblike art nouveau stila, kakvih su puni Barcelona i Pariz.
U Sydneyu najviše respektiram japansko-australskog arhitekta Koichi Takada, kojeg sam imala priliku osobno upoznati. Jako mi se sviđa njegov holistički pristup arhitekturi i to što svu inspiraciju pronalazi u prirodi, koristeći fluidne, oble elemente, gradeći tako ekspresivne, gotovo skulpturalne interijere i građevine. I to sve povezuje s takvom lakoćom, poput virtuoza, u vrlo funkcionalne i pragmatične građevine.
U posljednje vrijeme pratim razvoj tzv. neuronske arhitekture, čiji je glavni cilj razumijevanje integriranja umjetne inteligencije kao alata u područje arhitekture. Zanimljiv mi je arhitektonski ured SPAN, čija je arhitektura kombinacija razvijenih tehnologija i filozofskih pitanja. Razvili su nove metode dizajna baziranog na umjetnoj inteligenciji, poznati su po kompleksnoj naprednoj geometriji i kompjuterskoj metodologiji.
Voljela sam eksperimentirati još od studentskih dana i uvijek volim pomicati granice, kako u dizajnu, tako i u održivosti.
Što radite kad ne radite?
- U Sydneyu me fasciniraju raznolika, egzotična flora i fauna te prekrasno razvedena obala. Ispočetka sam bila toliko fascinirana njihovim drvećem i korijenjem, koji poput skulptura pričaju svoje priče. Znala bih odlaziti u Hyde Park, Domain i Royal Botanical Gardens svaki vikend kako bih fotografirala i doslovno ‘popričala‘ s nekim od tih ‘divova‘.
Vikende organiziram tako da se opuštam uz zanimljive izložbe, odlaske u muzeje ili kazalište te obavezno uz prirodu. Volim istraživati mjesta koja nisu toliko poznata i razvikana od strane turista. Kada stignem, bavim se i fotografijom, a voljela bih naći više vremena za skulpturu i slikarstvo.
Australija je "finalna" destinacija ili se još negdje vidite?
- Nije. Zagreb će uvijek biti moja glavna baza jer su mi tu cijela obitelj i najbliži prijatelji, daje mi osjećaj sigurnosti i mir. ‘Follow the Sun‘ je bila moja romantična ideja od početka ovog mog migracijskog projekta. Uzeti ono najbolje od obaju svjetova te spojiti poslovno i privatno, kombinirajući sunčanu i egzotičnu Australiju te kulturno i povijesno bogatu Europu. q
