Zanemarena arhitektonska baština

HEP-ova upravna zgrada, nekad Elektroprivrede, arhitekta Božidara Rašice u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara 37 iz 1955. godine, tijekom aktualne energetske obnove sasvim je devastirana u smislu poštovanja njezina izvornog izgleda i autorskog djela poznatog arhitekta. Ta je zgrada bila remek-djelo, jedna od onih sa šarmom ‘50-ih godina. Obnovom koja je u tijeku zgrada se uniformira u običnu poslovnu zgradu kavu biste prije očekivali recimo u poslovnoj zoni na Buzinu, a ne u najvažnijoj urbanističkoj ulici u Zagrebu.

Znamenita obilježja arhitekta Rašice napovratno su izbrisana. Uništeno je betonsko saće koje je bilo na pročelju vertikalno na potezu stubišta, gotovo filigranski rad u betonu. Svi drveni prozori na pročelju zamijenjeni su aluminijskim okvirima. A HEP je znamenitu građevinu devestirao pod okriljem zakona! Naime, zagrebački Zavod za zaštitu spomenika kulture nikad nije zaštitio Rašicin objekt kao kulturno dobro, niti je zgrada u zoni povijesne zaštite pa su, jednostavno rečeno, u HEP-u imali otvorene ruke da rade što žele.

Sve je vrlo čudno jer Vukovarska ulica, njezin početak, spadaju u abecedu arhitekture i urbanizma. Ulica grada Vukovara je jedinstven slučaj koji je u 20 godina obilježio hrvatsku graditeljsku tradiciju, urbanističku i arhitektonsku. A HEP-ova zgrada među prvima je markirala buduću ulicu.

Stil neoavangarde

– Zgrada je važna za modernu hrvatsku kulturu 20. stoljeća jer među prvima pokazuje pripadnost svjetskom internacionalnom stilu, poznatom pod nazivom kasni modernizam. Taj se stil u hrvatskoj arhitekturi razvio pod utjecajem Le Corbusiera i ostalih velikih arhitekata 20. stoljeća – ističe Vedran Ivanković, arhitekt i urbanist, doktor znanosti. Rašicina je zgrada, ističe Vedran Ivanković, dio najvažnije ulice za arhitekturu i urbanizam, dio najvećega graditeljsko-urbanističkog pothvata u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata – današnje Ulice grada Vukovara. Ivanković navodi i karakteristike po kojima je Rašicina zgrada bila poznata. – Na zgradi je osobito vrijedan motiv betonskog ‘saća’ koji je izveden na južnom pročelju, na mjestu gdje je stubište te završna obloga prizemlja u klesanom sljemenskom kamenu koji nije bio stilski izraz recentne neoavangarde nego originalnog regionalističkog pristupa jedinstvenog za zagrebačku modernu.

Usto, specifični crveni betonski stupovi upotpunjivali su drvene okvire prozora i velikih staklenih površina i trenutačno ih zamjenjuju aluminjski – nabraja Vedran Ivanković. HEP-ova upravna zgrada je koncipirana u duhu Rašicinih višestambenih zgrada koje se također nalaze u Ulici grada Vukovara, dakle kao velika polegnuta prizma, djelomično odignuta od tla na stupove, poput Le Corbusierove višestambene zgrade u Marseilleu, i sa specifičnom velikom konzolno istaknutom betonskom nadstrešnicom kao svojevrsnim projektantskim potpisom i Le Corbusiera i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj.

Nasilno prilagođavanje

– Prilagođavajući arhitektonsko djelo 50-ih nekim suvremenim propisima energetike ozbiljno su devastirali i zauvijek upropastili jedan od spomenika moderne arhitekture – ističe Vedran Ivanković. Zapadni dio Ulice grada Vukovara potpisuju najcjenjeniji hrvatski arhitekti 20. stoljeća i vrhunska su ostvarenja u širem europskom, pa i svjetskom kontekstu. – Krivnju, u ovom slučaju u prvom redu snosi Zavod za zaštitu spomenika zbog kojeg Rašicina zgrada HEP-a ni cijeli zapadni dio Ulice grada Vukovara nisu zaštićeni – ni kao pojedinačna građevina ni kao urbanistička cjelina.

Nedopustiv propis

Zastrašujuće zvuči činjenica da ne postoje nikakva ograničenja da bilo tko po svome napravi od građevina i urbanističke cjeline, koji su neosporno kulturno dobro, što god želi. To je nedopustiv propust gradskog Zavoda i nejasno je što ključni ljudi u njemu zapravo rade. I zašto se ovo dopustilo ili propustilo – kaže Vadran Ivanković. Ivanković smatra i da diletantski odnos Zavoda za zaštitu spomenika prema kulturnom naslijeđu ne može biti HEP-u alibij za devastaciju koja je u tijeku.

– HEP je tvrtka u državnom vlasništvu i financira se novcem poreznih obveznika pa stoga istima mora odgovarati za narušavanje stanja bilo kojeg spomenika, makar i neformalnog, i za apsolutni nesenzibilitet prema naslijeđu. Riječ je o eklatantnom primjeru devastacije arhitektonskog remek-djela, i to od HEP-a, tvrtke u državnom vlasništvu koja devastaciju provodi novcem poreznih obveznika – smatra Vedran Ivanković.

Dotrajali materijali

Ivanković smatra i da bi Ministarstvo kulture hitno trebalo poduzeti mjere zaštite urbanističke cjeline zapadnog dijela Vukovarske. Zgrada je bila u lošem stanju i zaposlenicima nije odgovaralo to što godinama nije obnovljena, ali to ne znači da se nije mogla obnoviti kakva je bila, to više što se i pri uređenju starina već koriste suvremeniji materijali kao što je izo staklo i slično.

Na naš upit Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture o Rašicinoj zgradi u Vukovarskoj ulici samo su nam odgovorili da zgrada nije zaštićena. “Zgrada HEP-a u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 37, nije pojedinačno zaštićeno kulturno dobro i ne nalazi se u zaštićenoj povijesnoj graditeljskoj cjelini ili zaštićenom dijelu prirode, stoga ne podliježe odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Slijedom navedenog za energetsku obnovu predmetne zgrade nije potrebno prethodno odobrenje ovog Zavoda”, stoji u odgovoru Zavoda za zaštitu spomenika. Nema tog stručnjaka kojeg smo jučer kontaktirali, a koji bi dijelio mišljenje Zavoda.

Aleja velikih arhitekata

– Ulica grada Vukovara spomenik je jednog vremena, vremena obnove i intenzivne gradnje. Od kraja 50-ih do kraja 60-ih nije samo oblikovana ulica kao urbana cjelina, nego se sagradilo mnogo građevina koje pripadaju vrhu arhitekture. Arhitekti poput Šegvića, Rašice, Geršića, Galića, Fabrisa udarili su punktove na koje se vezivalo ono što pripada herojskom razdoblju 60-ih godina – kaže Zvonimir Maković, povjesničar umjetnosti. Na potezu (bivšeg) Radničkog sveučilišta, Gradske vijećnice, Koncertne dvorane Lisinski, Palače pravde nastaje i niz poslovnih i stambenih objekata, među kojima se, kako kaže Maković, posebno ističu Rašicine, Galićeve, Šegvićeve zgrade i nešto kasnije Jelinekov rad.

Zagrebačka škola

– Tijekom gradnje Rašica nije sudjelovao u finišu zgrade, od petog kata, što dakako ne znači ništa jer je HEP-ova zgrada autentično Rašicino djelo. Zgrada karakterizira ranog Rašicu kroz primjenu materijala zagrebačke škole afirmirane u međuratnom razdoblju. U tu gotovu matricu unosi duh novog vremena, visokorafiniranog modernizma. Odnos prozorskih otvora, podjela u dvije cjeline, sa sjajnom saćastom strukturom stubišnog svjetlarnika govori Rašici u prilog – objašnjava Maković.

Zamijeniti sve to drugim materijalom i još u estetskom smislu raditi preinake, zaključuje Maković, zadiranje je u autorsko djelo. Betonsko saće koje je nepovratno nestalo sa HEP-ove zgrade imalo je svoj preslik i na susjednoj stambenoj Galićevoj zgradi.

Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!