Ime Zorana Jedrejčića je, vjerujemo, poznato svima koji vole dizajn i lijepe komade namještaja. Ovaj nagrađivani dizajner i umjetnički direktor ima zaista bogatu karijeru, a svojim projektima aktivno radi na povezivanju hrvatskog i regionalnog dizajna i industrije. Renomirani industrijski dizajner kroz godine je surađivao s brojnim poznatim brendovima, od regionalnih do svjetskih, a neki od njih su: 3M, Artisan, Molteni&C, Dada Cucine, Fratelli Guzzini, Gir, Nambe‘, Segis, Superfos, Volumen, Woak, Zavar... Dugačak je i popis nagrada koje je u svojoj karijeri primio (Red Dot - Best of the Best, IF Design Award, Design Plus, Compasso d‘Oro..), a isto tako i broj prestižnih muzeja u kojima je izlagao (MAK Wien, MART Rovereto, ICA Boston, MoMA NY, Ozone Centre Tokyo...). Susretljiv i razgovorljiv, Zoran Jedrejčić suorganizator je Furniture Showa na Zagrebačkom Design Weeku, a bio je i predavač na nedavno održanom 7. sajmu interijera InDesign. Evo o čemu smo razgovarali i što nam je sve rekao o svom profesionalnom i privatnom životu.
Mnogi kažu da ste najznačajniji i najnagrađivaniji dizajner na ovim prostorima. Kako se osjećate kada to čujete?
Mogu vam odgovoriti da u tom kontekstu ne osjećam da sam išta posebno, radim normalne stvari oko kojih ne treba dizati nikakvu famu. Znači, postoji cijeli niz mojih idola, ne znam, od Nike Kralja do Bernarda Bernardija, u tim vremenima bivše Jugoslavije i njih je na toj ljestvici teško prestići. Ove mlađe generacije rade kvalitetne stvari, a i pripadnici srednje generacije poput mene, i tu se sigurno ističu i Numen, Grupa, Salih Teskeredžić u Bosni, svi smo mi tu negdje, ne bih rekao da sam ja nešto iznad svojih kolega. Nije mi ugodno odgovarati na takva pitanja.
Vaša kratka biografija?
Rođen sam 1970. u Splitu, znači Splićanin sam po mami i tati, mada je porijeklo Jedrejčića istarsko. Osnovnu i srednju školu sam završio u Splitu. Tamo negdje pri kraju trećeg-četvrtog razreda srednje škole slučajno je došlo do zamjene profesorice iz povijesti umjetnosti koja je išla na porodiljni. Na njezino mjesto je došao jedan mladi profesor iz Sarajeva koji nam je počeo pričati o dizajnu i industrijskom dizajnu. I navodio primjere, ne znam, Enza Marija ili Filipa Starka i ja sam se u radove Enza Marija ili Philippea Starcka zaljubio. I došao sam kući i rekao sam mami da ja hoću biti "desinger". Znači nisam znao ni pravilno izgovoriti. Mama i brat me još uvijek zafrkavaju da sam "desinger". Zahvaljujući odsutnosti profesorice promijenilo se i nešto u meni. Jer najprije sam htio biti arhitekt, ali onda me to povuklo. Presudna stvar se dogodila u vlaku. Naime, moj najbolji prijatelj, koji je išao studirati, koji je htio upisati u Zagrebu industrijski dizajn, odjednom se predomislio i rekao da će on ipak studirati arhitekturu i onda sam ja rekao da ću ja studirati dizajn. Tako da je do nekih preokreta došlo sasvim slučajno. Tako se rodila ljubav, zahvaljujući jednom mladom profesoru iz Sarajeva, koji nam je počeo pričati o industrijskom dizajnu. To je tada bilo egzotično zvanje i zanimanje. Ja nisam poznavao nikoga tko se time bavi. Znao sam dosta arhitekata, ali iz industrijskog dizajna nikoga, barem tada u 15. ili 16. godini.
Jeste li oduvijek htjeli biti dizajner?
Ja sam htio biti i vaterpolist. Moja prva ljubav je bila, kao i svim klincima iz Splita, vaterpolo. Ljubav te odvede na drugu stranu, ali sam htio biti profesionalni vaterpolist.
Kada dolazite u Milano? Što vas je Milano sve naučio?
Ja sam počeo studirati dizajn u Zagrebu. I to je bio dobar fakultet, ali je uglavnom bio strukturiran prema bauhauskom sistemu gdje se više tehnički prilazilo dizajnu, a ja sam htio nešto drugo. Tako da sam se početkom devedesetih prebacio u Firencu. Ondje sam završio fakultet i krajem devedesetih godina, na poziv Ettorea Sottsassa, došao u Milano. I ondje ostao nekih 13-14 godina. Moj cijeli put - od početka, znači početka devedesetih, do dolaska u Beograd 2012. proveo sam u Italiji, i to dijelom u Firenci i većim dijelom u Milanu. U ovom svijetu dizajna mislim da je i dalje Milano centar te industrije, dijelom i London, ali ne postoji dizajnerski grad na svijetu koji vam profesionalno može ponuditi više nego Milano.
Koliko dugo ste na kraju bili u Milanu?
U Milanu sam bio 13 ili 14 godina. Sedam godina sam radio u studiju Ettorea Sottsassa, a tamo sam došao na njegov poziv. Upoznali smo se u Švicarskoj na jednoj dodjeli nagrada. Ja sam kao student s profesorom osvojio Swiss Design Prize, oni isto, ali neki naravno puno veći projekt, i našli smo se soba do sobe. Prošlo je godinu-dvije dana, kad sam se sjetio njih ponovo i javio im se da vidim postoji li mogućnost da radim nešto s njima. I oni su mi rekli: "Zorane, mi te već dvije godine zovemo." No nije mi nitko nikada to prenio. Možda sam mogao i prije početi s njima raditi. A onda odlazim od Ettorea i otvaram svoj studio.
Kako to da ste odbili ponudu poznatog studija Ettore Sottsass, u kojem ste radili, da postanete partner i odlučili se na otvaranje vlastitog studija?
Kad sam došao u studio Sottsass vidio sam da je aspiracija svih da postanemo partneri. Nije mi stvarno bilo u fokusu da budem partner jer sam ja stvarno nekako naivno mislio da ću moći odmah imati svoj studio. Ne znam, imao sam tu neku mladenačku ludost i možda taj dalmatinski dišpet da ja to sve mogu sam. Kad mi oni ponude to ja ću reći "ne, hvala" i to je znak da sam ja sposoban samostalno voditi studio. I tako sam se sam doveo do toga da prijeđem s konja na magarca. Da, ja jesam radio i vodio taj dizajnerski dio, ali o jednoj stvari nisam puno razmišljao. Zaboravljali smo odakle dolazi posao. Nije posao dolazio zbog Zorana nego zbog Sottsassa. Tako da je to bila jedna kasnije vrlo korisna lekcija. Dizajn nije samo projektiranje nego i projektiranje cijelog tijeka poslovanja: od nalaženja klijenta do vođenja poslova, do naplate... Znači to je cijeli jedan niz koji, naravno, nije svojstven samo dizajnu nego svakome tko se bavi nekim svojim samostalnim profesionalnim radom. E sad, možda je stomatolozima malo lakše jer se svima pokvari zub, a jako malo kompanija treba external-dizajn, jako je malo onih kojima treba neki padobranac sa strane koji će vam dati neke solucije i garantirati to svojim imenom. Nema ih puno ni u svijetu, a na ovim područjima ih imamo jako malo.
Koliko vam je onda trebalo da razvijete taj svoj posao?
Trebalo mi je možda godinu dana da dođem sebi. Imao sam ja klijenata i ti klijenti su bili poprilično veliki i u to vrijeme. No ono što sam odlučio kad sam odlazio od Sottsassa je bilo da neću kontaktirati niti jednog njihovog klijenta. Počeo sam od nule.
Niste htjeli krasti?
Ne možete od Sottsassa krasti, Bogu se ne krade. Mislim, to ne. Ali nekako, ne znam, sve je to na kraju taj splitski dišpet. Poprilično sam tvrdoglavo biće. Ali na svu sreću pojavili su se ti klijenti iz Indije, velika kompanija s kojom smo radili iz godine u godinu, razvijali uglavnom proizvode iz segmenta kuhinjskih dodataka poput lonaca i drugog pribora. Tu je došlo odmah do nekog buma jer smo napravili nekoliko proizvoda koji su jako dobro išli na tržištu i neki od njih su završili izloženi u MoMA-i u New Yorku. Suradnja s tom indijskom kompanijom je bila izuzetno uspješna, a nakon toga smo se i mi dizali, polako su stizali novi klijenti i sve je išlo u smjeru namještaja dok nismo počeli raditi sa švicarskom Vitrom, s Moltenijem, Dada Cucineom i drugim slavnim brendovima.
Kako i zašto ste došli u Beograd?
U Beograd sam se preselio zbog supruge. Ona je Beograđanka, htjela je živjeti u Beogradu, a i ja sam se, da budem iskren, malo zasitio. Italija, pogotovo Milano, melje ljude. Taj ritam je bio ubitačan. Istroši vas. A i ja sam Dalmatinac i imamo nekih sličnosti s Talijanima, ali su mi falili drugačiji odnosi s ljudima, falio mi je naš crni humor. U Beograd sam stigao prestravljen jer nisam znao što ću. Nisam bio pripremljen. Možda će zvučati malo čudno, ali za vrijeme tog boravka u Milanu i rada s nekim internacionalnim kompanijama nisam baš previše obraćao pažnju na našu regiju. U smislu da mi nije baš u glavi bilo da se vratim. Ja sam htio nastaviti karijeru negdje drugdje, ne znam, u Engleskoj, Danskoj ili tako negdje, ali ta nostalgija me počela pucati. Upoznajem suprugu, dolazim u Beograd, oduševim se gradom i potencijalom i ludošću jer su oni skoro kao Splićani: "Pokazat ćemo mi da možemo…" I duhoviti su, gostoljubivi. Osim supruge Ane, dizajnerice tekstila, ovdje živim sa svojom djecom, sinom Jugom i kćeri Laviniom.
Kako su se ondje za vas stvari odvijale profesionalno?
Nije postojala industrija koja bi meni mogla dati posla. U raznim domenama, u domeni grafičkog dizajna, u domeni umjetnosti, u domeni arhitekture, postojali su kvalitetni ljudi i studiji, s kojima smo mi odmah uspostavili kontakt. Ja sam odmah ovdje našao posao kao profesor na akademiji i predavao sam dizajn namještaja. I to mi je nekako malo otvorilo i dalo širu sliku potencijalnih ljudi s kojima mogu surađivati. A biti profesor mi je bilo drago jer sam i u Italiji predavao, i u Milanu, i u Firenci, i u Torinu - a predavati mi je bilo drago kao gostujući profesor. No nitko vas ne može naučiti kako raditi i što je industrijski dizajn. Jer i svi moji profesori su bili super i megaprofesionalci koji su imali razrađene svoje stilove i ono što možeš od profesora učiti jesu metode, ali i njihove metode su obično dijametralno suprotne, tako da uzimate pomalo od svakoga. U Italiji zaista postoje profesionalci koji dijametralno suprotno rade, no i dalje ih smatrate talijanskim dizajnerima, i dalje su oni u strukturi talijanske kulturne scene, ali različiti. To nam malo fali jer mislim da hrvatski dizajn počinje imati neku monotematiku u smislu da je jezik previše racionalan, nema neke dijametralno suprotne scene od te dominantne. Ja zato možda jesam po svojim formama malo drugačiji od drugih hrvatskih autora jer nam je različit background. Imam malo više talijanskog backgrounda što se tiče kulture projektiranja.
A koliko ste sad već dugo u Beogradu?
Ovo je dvanaesta godina. Poslije moje profesorske karijere sam se malo drugačije postavio. Kad sam dolazio na ove prostore, još ni Prostoria nije postajala. Tek se rađao Artisan. Moj prvi klijent u regiji je bio Artisan. Nije još bilo ni Nunca niti bilo kojeg od ovih brendova koji danas postoje. I što mi je pomoglo? Skužio sam ovo kao priliku. Ako nema dizajna brendova, idemo ih stvarati. Nisam nikada gledao na dizajn kao da idemo dizajnirati za neke brendove ili za nekog proizvođača, nego uvijek kažem da idemo stvarati brendove. I onda sam shvatio da na ovim područjima taj dizajn ne treba biti samo umjetničko-kulturološkog karaktera, već da nam trebaju ljudi koji će poticati te osviještene industrijalce da uđu u vode industrijskog dizajna jer bez osviještenih industrijalaca ne može biti industrijskih dizajnera. Vi ne možete napraviti išta relevantno a da iza vas ne stoji industrija. Jer se ne biste zvali industrijski dizajner. Ja se smatram dizajnerom koji zajedno s proizvođačima, zajedno s brendovima, razvija strategije, razvija proizvode, razvija tržište...
Onda smo podigli tih nekoliko malih brendova u Srbiji, pa prvi u Hrvatskoj. Zvao se Mondum, a to su bile modularne i samonavodnjavajuće tegle za cvijeće. Upravo takve suradnje su mi u fokusu u posljednje vrijeme. Svoju energiju više koristim da bih pronalazio kvalitetne industrijalce koji bi ušli u takvu priču te da potom zajedno stvaramo brend. I u međuvremenu se stvara prilika da ti dizajnerski brendovi imaju potrebu i da se negdje pokažu.
Postajete umjetnički direktor Beogradskog sajma. Kakvo je to za vas iskustvo?
Beogradski sajam počinjem voditi 2015. godine, a za nekoliko godina od njega stvaram jednu relevantnu internacionalnu cjelinu koja ima svoju težinu ne samo u regionalnim nego i u internacionalnim krugovima dizajnerskog namještaja. No korona nas je spriječila u daljnjem razvoju te predivne avanture. Onda se pojavljuje ideja da pomognemo prijateljima iz Zagreb Design Weeka te da tu nešto napravimo i podignemo tu scenu. Mislim da tu sad radimo genijalnu stvar. Beogradski sajam je jedan od najstarijih sajmova, stariji od Milanskog sajma. U periodu kad su me zvali da im pomognem oko organizacije, oni su bili na dnu. Ono što je bilo ključno je da su imali povjerenja u nekoliko ljudi. Tih nekoliko ljudi, među kojima i ja, nije ih iznevjerilo, nego su im dali prave savjete kako da se podigne sajam. Mi smo taj sajam koji je bio izrazito prodajni sajam - dolazile su tete da kupe jeftinije garniture, sofu, bilo koji komad namještaja... - pretvorili u mjesto prezentacije novih proizvoda i novih brendova. Podižući kvalitetu izlaganja i standarde izlaganja na puno veću razinu, na razinu poput sajma u Kölnu ili sličnog. Promjenom svih kodeksa ponašanja: od načina prezentacije, organizacije, produkcije... Sve smo uzeli u svoje ruke, našli prave partnere koji će nas pratiti, i složili smo profesionalnu strukturu koja će znati sve iskomunicirati, koja će znati pratiti sve što se događa, snimati i editirati videosadržaj i dovesti sve u red. Nagrada Zlatni ključ dobila je kredibilitet. Doveli smo nezavisan internacionalni žiri koji daje nagrade najboljima. Dovodili smo respektabilne internacionalne dizajnere i arhitekte, da nam budu i govornici, da nam budu članovi žirija itd.
A je li to netko preuzeo i kako?
A ne, znači to je jednostavno otišlo u nekom malo drugačijem smjeru, ne znam zašto, ali je u slobodnom padu. Mi nismo ništa inovativno napravili, mi smo samo napravili sajam prema internacionalnim standardima. To isto je bilo potrebno napraviti i u Zagrebu sa Zagreb Design Weekom. No on nije sajam, on je više neki festival dizajna i kulture, promocija kvalitetnih mladih regionalnih dizajnera, on omogućuje industriji da dođe u kontakt s dizajnerima. No edukacija industrije nam je ključna, uvođenje dizajnerskog znanja u projektiranje i proizvodne procese.
Kakva je vaša firma u Beogradu, imate li još zaposlenih pored sebe?
Nemam zaposlenih. Imam super studio, 150 kvadrata, tu sam sam i želim se tu zafrkavati, slušati glasnu muziku i da mi dođu djeca i igramo se. Volim biti slobodan. Nemam zaposlenih, ali imam puno suradnika. Kao što sam vam rekao, mi se sad uglavnom bavimo tom art-direkcijom. Za art-directora vi trebate koordinirati i agencije, grafičke dizajnere, fotografe, proizvodnju, svašta nešto. Imamo jako puno vanjskih suradnika koji su nam i partneri u tom cijelom procesu. Uglavnom, mi ih predlažemo i sugeriramo klijentima koji je fotograf najbolji, koja agencija, koji grafički dizajner... Sam sam odgovoran za sve, ali u cijelu operaciju je uključeno i do 20-30 ljudi.
I to radite s ljudima iz cijele regije?
Da, to radimo s ljudima iz cijele regije. Iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Makedonije. Ali ono što mi je drago je da postoji ta neka povezanost. Možemo stvoriti brend u Bosni koji može koristiti studiju iz Slovenije, fotografu iz Hrvatske, stilistu iz Bosne. To mi je baš drago.
Možete li izdvojiti neki svoj najznačajniji projekt do sada? Zašto baš taj?
Ovisi o kojem periodu života razmišljam. Dok sam bio u studiju Sottsass imali smo stvarno megavelike klijente. Od Zumtobela i Kaldeweija do Siemensa. To su uglavnom bilo neke malo veće multinacionalne kompanije, korporacije. I za njih smo dosta proizvoda napravili. Tu sam najponosniji na Zumtobelove proizvode jer smo stvarno pridonijeli i razvoju tog brenda. I najprodavanije proizvode sam ja dizajnirao. Ali posebno mi je drag period kad sam počeo samostalno raditi, ti proizvodi koje smo radili za Vitru. A potom i proizvodi za Molteni i Dada Cucine. Možda mi je "bar stool" Sga.Bello jedan od dražih proizvoda. Zatim Trono stolac za Segis, zatim fotelja Armada napravljena za jedan ultramali brend iz Srbije. Ta fotelja je od strane Domusa bila proglašena za najljepši i najvažniji proizvod napravljen od punog drva u 2015. godini. Tako da mi je to bilo drago, mada nažalost nema nekog velikog odjeka u prodaji. A dragi su mi, naravno, i ovi posljednji proizvodi za Volumen. U toj priči smo izgradili cijeli brend.
Je li vam suradnja s nekim od tih svjetskih brendova ostala u posebno lijepom ili možda posebno lošem sjećanju?
Nemam loših sjećanja. Razlika je u skali, ali i veliki brend ima slične probleme kao i mali brend. U početku odnos dizajnera i strukture kompanije može biti malo rezerviran. Dolazite u kontakt s različitim ljudima, oni vas prihvate, ali neki se pitaju što će nama dizajner kad smo mi već 50 godina svjetski lider u tome... Slično je u velikom i malom brendu, slični su izazovi, drugačiji su načini rješavanja problema i materijalna strana toga, ali izazovi su slični. Ako želite, od malog brenda možete napraviti svjetski brend, a možete napraviti kvalitetan proizvod i kad radite za velikog proizvođača.
Ono što je meni bilo najimpresivnije do sada je suradnja s Vitrom. Suradnja koja je rezultirala proizvodom, i to proizvodom koji je ušao u interijere Deutsche Banka jer u to vrijeme je Deutsche Bank radio Green Tower u Frankfurtu, centralnu zgradu, i radili smo dosta proizvoda koji su ušli u taj projekt. Vi tada vidite giganta i vidite savršenstvo i kako sve jako dobro funkcionira u Vitri. To me stvarno impresioniralo jer su velika struktura, ali su i brzi, strogi, no pritom i slobodni da razumiju i zahtjeve dizajnera i krajnji ekonomski cilj i na kraju ne dolazi do eventualnog uništavanja projekta, nego do maksimalnog poboljšanja.
Trenutačno ste dosta fokusirani na razvoj Volumena?
Fenomenalan je Volumen. Iza njega stoji iskustvo u proizvodnji namještaja od 25 godina i tristotinjak super majstora koji su tu već godinama i koji stvarno znaju napraviti kvalitetan i udoban komad namještaja. Ne ulazim u dizajn, govorim o kvaliteti i udobnosti. Ne možemo mi izmisliti toplu vodu, svi imamo manje-više iste dobavljače, ali projekt se lijepo razvija.
Koja je vama najbolja stolica, fotelja ili sofa ikada?
Prva stvar koju gledam je neka vizualna udobnost. I što me Ettore naučio, ovisi kako taj proizvod koristite, koji put vam je i kamen na kojem sjednete dovoljno udoban. Ali ako izbacimo ove radne stolice na koje smo manje više svi mi osuđeni, da smo pet, šest, sedam, osam sati na njima, na ovim drugim stolicama smo puno manje. I time mi je puno važnija ta vizualna udobnost, da mi nešto stvori neki feeling, da mi nekako srce zaigra kada vidim tu stolicu, nego je li ona najudobnija. A jako cijenim i udobnost. No mora imati svoj karakter. Netko će reći da su to ružne stvari. Primjerice, za provokacije koje je Ettore radio osamdesetih godina s Memphisom netko bi rekao da su ružne stvari, ali su meni predivne. Tako da mi je cijeli program Memphis genijalan. Volim te otkačene stvari koje u određenoj dozi mogu promijeniti život. Jedna od meni najljepših stolica je zasigurno stolica Broadway, Gaetana Pescea koju je napravio za Bernini, totalno luda stolica na federe. Stvorio je tehniku posebnog ubrizgavanja plastike, da je svaki put drugačije boje. Tu se igrao. Meni je to možda najljepša stolica.
Koje materijale vi najviše volite koristiti? S kojim materijalima volite raditi?
Drvo mi je jako drago. Ono ima neku svoju memoriju. Kad kažem "memoriju", mislim na to da se sjećate kad su vam sin ili kći ogrebali taj stol te da taj trag i deset godina kasnije podsjeća na neku situaciju, nosi uspomenu. Na početku se ljutite, ali kasnije shvatite da to ima svoju priču. Ne možete to jednako u medijapanu ili plastici. Ljudi su upisivali imena voljenih na deblo. Imperatori i vladari u mramor. Drvo je neposredni materijal, za šire mase, a opet je dovoljno zanimljivo. Uvijek mi je bilo drago raditi stvari od drva jer drvo ne trpi svašta, ima neke svoje prirodne karakteristike protiv kojih ne možete. Trebate jako dobro poznavati materijal da biste mogli nešto napraviti. U plastici je to puno drugačije, u mramoru je to puno drugačije, kod stakla je to puno drugačije. I sve to možete nekako privoljeti da dobije neku formu. Drvo je prirodni materijal koji, ako se navlaži, puca, a opet je i pitom ako ga znaš, možeš ga dobro iskoristiti. Tako da je ono namijenjeno pravim znalcima. Uvijek mi je bilo izazovno te puno proizvoda i radim danas od drveta.
Kako je uređen i opremljen vaš stan, a kako studio?
Studio je uređen tako da se vidi da je dizajner sebi projektirao studio. Znači, studio je pun tih nekih prototipa koje sam ja tijekom godina radio. Tako da ima jako puno mojih proizvoda, ali ima i Sottsassovih proizvoda, Castiglionija, stvari koje sam donio iz Italije, sedimenata mog života. Kad pogledate moj studio, vidite da je to dizajnerski studio. U stanu pak uglavnom imamo puno drvo. I tu sam ja napravio pogrešku jer stan je posljednji put napravljen, mislim uređen, prije nego što su došla djeca. I to sad znači da je svaki komad namještaja od raznih tih regionalnih proizvođača oblijepljen ili je iscrtan, ali zapravo to poslije nekog vremena daje neku dragost prostoru. I onda smo nakon nekog vremena uveli Ikeu. Kako bi Zlatan Ibrahimović rekao: "Bogataši ne kupuju u Ikei, ali pametni ljudi kupuju." Mislim da je ona sjajna tampon-zona. Da im damo neke druge mamce da ne razbijaju najvrednije stvari. Studio je mjesto gdje sam imao mogućnost slobodno se izraziti, dok je kuća više funkcionalna. Studio malo sliči muzeju.
Koliko vi obraćate pozornost na dizajn oko sebe?
Obraćam pažnju. Nije mi presudno za izbor lokacije, ali ako idem negdje, volim biti okružen lijepim, kvalitetnim prostorom. Najvažnija stvar mi je neka cjelina. Iskustvo ili interakcija. Primjerice, ako idete van, najvažniji vam je ambijent u kojem će se ljudi ugodno osjećati jer su na kraju ambijent ljudi. Sudite po ljudima, po feelingu, kako se ljudi ponašaju, i to su najkul mjesta. Tako je s klubovima, restoranima i nekim drugim javnim mjestima. Znači, neki kontekst mi je važan, mada se koji put uhvatim da i dalje rezoniram kao dizajner. Iako kvalitetno isprojektiran projekt može biti uništen krivim izborom namještaja ili boja. Možda to netko drugi ne bi primijetio, ali meni je važno da se spoje ta arhitektonska umijeća kreiranja prostora s više dizajnerskim pristupom.
Upravo ste se vratili iz Zagreba, gdje ste gostovali na sajmu InDizajn. Kako je bilo?
Na sajmu sam govorio o design-thinkingu, odnosno o dizajnerskom promišljanju i kreativnom pristupu rješavanju izazova. Pričali smo o mogućnosti i prednosti koje design-thinking nudi te o tome kako kreativni pristup implementirati u sve procese, ne samo proizvodne već i strateške, razvojne, ekološke, marketinške i druge. Govorio sam i o kreiranju dizajnerskih brendova u regiji. Bilo je odlično.
Može li Hrvatska biti kreator brendova?
Naravno. Nismo samo turistička zemlja nego možemo biti i kreatori brendova. Mislim da je Prostoria tu jako puno pridonijela. Imamo i Rimca, ali sad treba na tom valu pokazati da smo u stanju napraviti kvalitetne proizvode i prezentirati ih na najkvalitetniji mogući način.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....