Kao što se ne može proći pokraj umjetnice Andreje Živko a da za njezin veseli stil odijevanja i neobičan šareni nakit nalik crtićima ne zapne oko, tako se ne može ne zamijetiti ni njezina kuća u Đurđevcu u koju hrli svakog vikenda, pa i češće, iz zamorne zagrebačke vreve.
Tu su njezini korijeni, oaza mira i dobrih vibracija te mjesto koje iz nje izvlači najviše kreativnosti, što se vidi na svakom zidu - vanjskom i unutarnjem. Andreja, inače slikarica s pedagoškim obrazovanjem, sve što je na ovoj kući mogla pretvorila je u vlastito umjetničko djelo.
- Zadnjih desetak godina ‘igram se‘ oštećenim stvarima tako da im popravcima, prenamjenom i, na kraju, bojama udahnem novi život ili dam novu namjenu. Sve što smo mogli napravili smo sami - ponosno započinje svoju priču o Maloj vili Živko, kako joj je nadjenula ime, i dodaje da veliku pomoć u svojim naumima dobiva od partnera Svena Šestaka, koji sudjeluje u ostvarenju većine njih.
Pažnju prvo privlači živopisna drvena ograda - daske su joj različite dužine i širine, a svaka predstavlja po jednu zgradu; ima oslikane prozore, ulazna vrata i pažljivo izrezane kroviće, a sve je u umirujućoj ali upečatljivoj plavoj boji.
Andreja posebnu važnost pridaje bojama i u njezinu se đurđevačkom šarenilu ipak da iščitati i njihov sklad. U slične nijanse privlačnoj ogradi prebojene su i drvene grilje na prozorima koje krase svježe obojeni drveni tulipani, veliki ukrasni drveni stolac u vrtu i stari štagalj u dvorištu koji krase i ribice raznih dimenzija. On je inače njihova kreativna radionica, mjesto gdje svaka odbačena stvar dobiva novu priliku.
- Ljudi već znaju što radimo pa nam nerijetko ovdje donose stvari za koje misle da bismo ih mogli prenamijeniti ili da će nam za nešto poslužiti. U štaglju smo, primjerice, posve sredili vrtnu garnituru i staru klupu ispred kuće koja, nakon obnove i novih boja, izgleda sasvim drugačije. Ovdje, inače, odlažem sve te stvari dok ne smislim što ću točno s njima, pa s vremena na vrijeme nedostaje i prostora - kroz smijeh će Andreja.
A kad u takvu situaciju dođe, ona i Sven "zasuču rukave", prionu poslu i stvore nešto sasvim novo. Tako su nastali i mozaici koji krase terasu, dio vanjskog zida i - bunar. Andreji je bilo žao da se on ni na koji način ne iskoristi pa ga je odlučila pretvoriti u šareni stol u dvorištu. Za to su joj, kao i za druge mozaike, poslužili ostaci raznih pločica koje je prikupila od prijatelja, poznanika, ali i iz jednog hotela.
Očekivano je da jedna ovakva šarena kuća, koja razveseli gotovo svakog prolaznika i natjera ga da se zapita tko živi iza tih vrata, ima i veseli interijer. I to je očekivanje sasvim ispunjeno. Mala vila Živko i iznutra je prava galerija Andrejinih slikarskih i umjetničkih radova.
Namještaj je obogaćen veselim jastučićima, zidovi su ispunjeni Andrejinim radovima, a da joj platno nije jedina površina za slikanje, pokazuje i perilica za posuđe čija je prednja ploha također poslužila kao odlična podloga za slikarski kist. A posebnu priču priča kuhinja na čijem gornjem elementu za ukras visi također posebna tava.
- To je bakina tava u kojoj nam je svima pekla palačinke - s ljubavlju se sjeća Andreja dok govori o kući koju je upravo od bake i naslijedila te odlučila da će njezino "šarenilo" održavati dok god bude mogla. Trebalo joj je vremena da smisli kako će toj posebnoj tavici pronaći stalno mjesto u novoj kuhinji pa se, da bi postala dekoracija s vlastitom pričom, poigrala riječima te iznad ispisala ""JA je volim..." Igra riječima ispisana je na još površina u kući, čineći je tako pravim malim muzejom gdje svatko zastane, pročita, zamisli se...
Uređenje kuhinje došlo je na red za vrijeme pandemije, pa su tako tri tjedna u štaglju samo bojili letvice, spajali i šarafili te tako izradili jedinstvene fronte. Posebno su se namučili oko ručki. Njih su dobili od željeznih ringova kojima su bile obručene drvene bačve. Da postignu potrebnu formu, lupali su ih čekićem i ispale su doista uvjerljivo. Bez objašnjenja bismo teško mogli sami zaključiti o čemu se izvorno radilo.
Šareno je i na katu, gdje je smješten "radni dio" okružen slikama, skulpturicama i raznim drugim detaljima poput šarenih torbica. Andreja nam otkriva da u ovoj kući, koja je ujedno galerija, ima i tuđih radova.
- Kolegica Mila Lončar, naprimjer, napravila je lutkice mene i Svena koje smo vrlo rado istaknuli ovdje. Svemu što dobijemo pristupimo s krajnjom pažnjom i zato pronađemo način na koji će se najbolje ovdje uklopiti - kaže Andreja Živko.
Ovakav način uređenja, nastavlja, ne zahtijeva mnogo novca, ali treba vremena, posebno kad je riječ o eksterijeru.
- Sve to treba ruku svake godine, vanjski se dijelovi moraju održavati bojom i slično. Ali, nama je to, zapravo, samo još jedna prilika da ispričamo nešto novo - optimistična je. Upravo zato, možda već nagodinu, ona plava drvena ograda s početka priče više neće prikazivati zgrade, nego nešto sasvim drugo. Jedno je sigurno - opet će biti šarena i privlačiti pozornost.
