Bijeli stan kraj Rijeke

Nije rijetkost da ljudi odu iz rodnoga grada. Ponekad zbog škole ili fakulteta, ponekad zbog posla, ponekad zbog ljubavi, a najčešće zbog kombinacije navedenih faktora. Koji god da je razlog u pitanju, ti “imigranti” uvijek osjećaju određenu nostalgiju prema svom rodnom mjestu, bez obzira na to koliko bili sretni na novoj lokaciji. Upravo takva je i ova priča. Ona je Riječanka, on je Zagrepčanin. Žive u Zagrebu, putuju po cijelom svijetu, ali ipak najdraži bijeg im je vikend kod njezinih roditelja u Rijeci. Kada su dobili sina i kćer, shvatili su da moraju raditi neke preinake. Kako je roditeljska kuća imala kat koji je upravo vapio za uređenjem, odluka je pala: uredit će svoju riječku oazu. – Stan je zapravo dio velike obiteljske kuće mojih roditelja. Sestra i ja smo odrasle prije nego što je u potpunosti završena pa je sada promijenila cijeli koncept te su nastala tri potpuno zasebna stana. Tako su roditelji u prizemlju, mi na prvom, a sestra na drugom katu. Kada smo krenuli u uređenje, stan je bio više nego roh bau, cigla na cigli. Bilo je puno rušenja i novih pregrađivanja zidova, razbijanja vanjskih zidova za ulazna vrata i nove prozore. Radili smo i sve nove instalacije, bilo vam je to kao gradilište iz temelja – priča vlasnica dok nam toči domaći limoncello u neobične vintage čaše i vodi nas kroz prostorije.

Kuhinja je prava starinska, provansalska, bez gornjih elemenata, a najšarmantniji dio su stari kredenci. Bilo bi teško imati takvu kuhinju u stanu u kojem se živi stalno, jer prije svega starinske kuhinje nisu imale gornje elemente, pa samim time ne stane puno stvari na koje smo navikli u moderna vremena (tosteri, mikseri i sl.), a i zato jer ozidane kuhinje imaju fuge i na radnim plohama koje je dosta teško održavati čistima ako se mnogo kuha. Ali nije bilo dileme da upravo takvu kuhinju želimo. Sama sam je nacrtala i asistirala divnom keramičaru koji me potpuno razumio. Još nemamo napu, ostavili smo to za ‘kad nam dođe inspiracija’ – kaže vlasnica i dodaje kako su keramika i ozidavanje bile jako skup pothvat. -Ali smo zato iskoristili ostatak parketa i napravili fronte od njih i tu puno uštedjeli, a ispalo je odlično. Kuhinja je puna uspomena od nona.

Zavjesa ispod sudopera je podsuknja od mamine bake, moje divne prabake Bike. Stol je bio krojački stol od dragog Nonića, kojem smo samo odrezali policu gdje su stajali štofovi. Kredence su od tatine None Marije. Sve smo dali restaurirati i prebojiti. Većina suđa, tanjura, zdjela, vrčeva je od svih mogućih predaka i posebno sam vezana uz sve te stvari! I danas kada otvorim kredencu, iznutra je isti miris kao i kada sam je u djetinjstvu u noninoj kući otvarala da dođem do marende. Zavjesice u kredencama sam izrezala iz noninih ručno rađenih čipki s lancuna – sjetno nam priča simpatična vlasnica, dok prelazimo iz kuhinje i blagovaonice u dnevni boravak. Boravak je prostrana prostorija sa staklenom stijenom prema terasi i prozračnim bijelim zavjesama koje joj daju prozračnost i svježinu. Ali primjećujemo jedan detalj… Ovdje nema televizora! – Pa to vam je ispalo skroz slučajno. Ostavili smo televizor kao kupovinu za kraj, a kada je prošlo neko vrijeme, shvatili smo da uživamo bez njega vikendom već par godina!

Često zaboravimo i telefone u autu. Puno se više čita, razgovara, sluša muzika… Divno je, sada nam TV nije nikako ni opcija! Kada smo dulje u Rijeci, moja sestra nam se smije kako se svi zadržavamo i gledamo u bilo što na TV-u kod njih. Dobro, i klinci nekada bježe po dozu crtića. Osim činjenice da nemamo TV, u dnevnom mi je najdraži stolić koji sam sama sredila u jednom danu. To je zapravo prije 20 godina bila stepenica za tavan koja je stajala iza kuće na suncu i kiši. Prvo sam skidala jednostanične organizme, pa brusila, učvrstila i farbala. Trebao je to biti stolić za terasu, ali sam ga stavila točno gdje je sada pa pitala prijateljicu da li da stavim drvene nogice ili kotače. Ona je rekla: ‘Ništa. Ostavi ga točno tu gdje jest.’ I tako je i ostao tu – smije se vesela vlasnica. Na svakom koraku primjećujemo velika slova pa moramo pitati postoji li i neka priča iza toga. – Ah, da, slova.

Ja iz hobija pilim, brusim, farbam drvena slova i poklanjam djeci ili dragim prijateljima. Ova u dnevnom boravku su mi posebno draga jer sam čekala dugo dok sam našla odgovarajuću dasku da iz iste ispadnu svi inicijali moje i sestrine djece. Htjela sam da budu iz istih godova iz posebnog drva i dočekala sam najdivniju dasku, tata je našao komad velike široke letve koja je bila dio obloge nonine kuhinje. Još su tapete bile na njoj! Sestra se sigurno ljuti što se još ne mogu odvojiti i dati joj njezina slova – kroz smijeh nam priča ova Riječanka iz Zagreba. Spavaće sobe isto kriju prava mala blaga. Lusteri su pravi vintage, na uzglavlju su od vlasničine mame, a na stropu djedov. Ugradbeni ormar je djelo kuma Ante, a stari noćni ormarić prebojan u bijelo također je pripadao baki, i to onoj s tatine strane. Između spavaćih soba nalazi se kupaonica.

– Točno sam takvu željela! Bez keramike na zidovima i s velikom kabinom da klinci mogu zajedno uletjeti poslije mora. Dugo smo čekali kabinu po mjeri tih dimenzija i vintage sanitarije, ali se isplatilo. Umivaonik je odlično sjeo u restaurirani stol tatine none – objašnjava dok nas vodi prema prostranoj terasi. – Ova terasa se mijenja s obzirom na to tko je na njoj i što radimo. Ne znam je li mi draža kada se s obitelji i prijateljima na njoj okupljamo i smijemo ili kada je klinci bosi peru sa šmrkom za vodu i kad se pije jutarnja kava s pogledom na Kvarner i otoke. Ili možda kad na njoj pilim, iscrtavam i bojim svoja slova – pokušava dokučiti, a nas zanima kojem stilu uređenja su težili.

Pa ne znam točno, ali mogu vam reći da se tona časopisa i knjiga koje smo kupovali u tom periodu zovu Interijeri Provanse, Interijeri Mediterana, Toskane, Beach house – kaže i dodaje kako je odrediti stil manje bitno, bitniji je dobar osjećaj koji vam prostor pruža. A kad smo kod toga, pitamo koji dio stana je nadraži njoj, a koji članovima obitelji i prijateljima. Volimo kuhati pa je nekako najživlje u kuhinji i oko stola. Ali, naravno, divno je sjediti na terasi s tim pogledom na Kvarner. Često je sve puno prijatelja i rodbine pa se čini kao da se i stan mijenja. Ja se s najboljom prijateljicom vidim samo u Rijeci pa mi je terasa najdraža kad se tamo smijuljimo i nazdravljamo. Ako pitate našu petogodišnju Kaju, njoj je omiljeni dio između dnevnog i kuhinje gdje svako jutro s tatom pleše u pidžamici.

Nikola ima osam godina i on je ljeti uglavnom u vrtu po cijeli dan, dakle svaki kutak ima svojeg obožavatelja. Mi smo u stanu sretni prije svega jer smo svi četvero uvijek zajedno – priča vlasnica. Iskoristili smo priliku i da pitamo ima li neki savjet za ljude koji tek kreću u uređenje stana. Ako netko ide u renovaciju prvi put, svakako bih preporučila savjete stručnjaka. Ja se bavim nekretninama i već sam imala nekoliko renovacija iza sebe, ali moram priznati da je puno teže kad ne živite u istom gradu gdje se gradi ili renovira. Za renovaciju se treba pripremiti osim financijski i stručno i psihički, jer nikada ne ide sve po planu. Ali kada se bose nogice poslije rastrč e po stanu, počinju samo lijepe uspomene i sav stres se zaboravi – zaključuje, a mi se u potpunosti slažemo!

Ako vam se svidio ovaj interijer, molimo vas da ga podijelite!