Zgrade arhitekata Krunoslava Ivanišina i Lulzima Kabashija namijenjene su obiteljima koje nemaju riješeno stambeno pitanje.
Zgrade koje su se gradile unutar projekta društveno poticane stanogradnje dugo su bile poligon za domaće arhitekte, uglavnom mlađe i srednje generacije. Nekoliko POS-ovih zgrada bilo je ovjenčano strukovnim nagradama. Na tragu zlatnog vremena arhitekture POS-a je i nedavno završeni i useljeni projekt u Dubrovniku arhitekata Krunoslava Ivanišina, Lulzima Kabashija i Ive Ivas sa suradnicima.
Njihove se atraktivne zgrade nalaze u naselju Mokošica. Dalmatinski su bijelog pročelja, dok je unutrašnjost bloka vesela. Postignuto je mnogo na teškoj strmoj parceli, iskorišten je svaki “milimetar” zemljišta, a jeftinijim materijalima postigao se vizualno dobar efekt. – Težili smo prostornoj kvaliteti u stanovima i izvan njih. Nismo težili biti bitno drukčiji od okoline, možda samo malo bolji – kaže arhitekt Ivaniš.
Skladna cjelina
Idejni projekt napravljen je još 2008. godine. – Ishođenje dozvola je dosta dugo trajalo, s puno malih dopuna koje smo svaki put iskoristili da malo popravimo i racionaliziramo projekt, a jednom smo ga i mijenjali kako bismo u naselje stavili mali vrtić umjesto trgovine i kafića. Gradnja je počela krajem 2012., a završila ovo ljeto – kaže Ivaniš. Ukupno 64 stana smjestila su se u osam četverokatnih zgrada – lamela.
Velikim nadstrešnicama “baldahinima” te su četiri lamele povezane u skupnu građevinu, a dvije u dvojne građevine. Stanovi su uklopljeni u urbanističke uvjete i pritom su zadovoljeni svi propisi Pravilnika o socijalno poticanoj stanogradnji. – Kako su i Urbanistički plan i Pravilnik kruti i prenormirani, veliku smo energiju uložili u usklađivanje bezbrojnih zahtjeva i pritom smo uspjeli realizirati skladnu urbanističku cjelinu i kvalitetan stambeni prostor – objašnjava Ivanišin. Stanovi su dvoipolsobni i trosobni, od 55 do 75 metara četvornih. U podrumskim garažama ima oko 70 mjesta, za svaki stan po jedno, a ostatak za vrtić.
Stanovi su prostrani, koliko je to bilo moguće. – Površinu predviđenu za hodnike dodali smo površini dnevnog boravka i tako interpretirali tradicionalni tlocrt dubrovačkog kraja bez hodnika i s centralnom ‘saločom’; salonom i sobama sa strane, uz dodatak svih suvremenih pogodnosti stanovanja. Takvi su ljetnikovci naših gospara i nebrojene veće i manje kuće u Dubrovniku i na čitavoj istočnoj obali Jadrana, sve do palača na Canalu Grande u Veneciji – objašnjava Ivanišin.
Pogled na most
Riječ je o tlocrtu prilagodljivom različitim namjenama pojedinih soba, čije je varijante u Dubrovniku tridesetih godina koristio arhitekt Nikola Dobrović, a danas ih u Istri koristi arhitekt Mario Perossa. Dnevni boravci prošireni su gdje je to bilo moguće u duboke lođe, prostorno jedinstveni s blagovaonicama, prozori su francuski, stanovi puni svjetlosti, ali dovoljno zaštićeni od sunca. – U okviru razmjerno malih kvadratura htjeli smo ostvariti kvalitetu stanovanja sličnu onoj u obiteljskoj kući. Trudili smo se svima osigurati i makar dio lijepog pogleda. Rekao bih da u Dubrovniku na slobodnom tržištu ne postoje slični stanovi, pogotovo ne po sličnoj cijeni – kaže on.
Arhitektura je jednostavna, racionalna u smislu konstrukcije i upotrebe materijala. Četiri velika natkrivena prostora s dvostrukim stubištima između zgrada – lamela obložili su keramičkim pločicama zbog lakšeg održavanja. Svaki od tog javnog prostora je u drugoj, žarkoj boji: nebeskoplavoj, narančastoj, zelenoj ili žutoj. – U smislu atmosfere otvorenih prostora na građevinama i oko njih, oni nalikuju javnim prostorima uz velike stambene komplekse iz šezdesetih godina, no u manjem i time prikladnijem mjerilu – kaže Lulzim Kabashi. I lokacija je atraktivna. Iza zgrada je visoka, gola planina, pred njima suprotna, zelena padina, između duboki, tamnomodri zaljev rijeke Omble.
Lijevo je izvor rijeke s planinskim sedlom u pozadini, dok se desno zaljev otvara prema Elafitskom arhipelagu, u pogledu ispod visećeg mosta. – Nova Mokošica, prigradsko naselje čiji je i ovaj projekt dio, nešto je između arkadije u kojoj je sve savršeno i periferije koja se stalno mijenja. Za stanovanje je idealna – smatra Ivanišin. Trudili su se iskoristiti sve prednosti položaja, a sva ograničenja okrenuti u korist projekta, odnosno stanovnika. – Spojili smo dva stubišta i dobili prostornu senzaciju, kao u nekom baroknom dvorcu, pa još s pogledom na rijeku, most i planinu – opisuje Ivanišin.
Foto: José Hevia
Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....