Kako su potres doživjeli i proživjeli stanovnici nebodera?

Donosimo deset priča ljudi koji su domove savili u višekatnicama naše metropole. Opisali su nam što se događalo kod njih u nedjelju ujutro...

Stanar 10. kata poznatih Raketa

“Nevjerojatno zvuči, ali podrhtavanje sam prespavao”

Nećete mi vjerovati, stvarno, ali ja sam prvi udar prespavao. Imam zaista dubok san. Probudio sam se kasnije, jer je mobitel luđački zvonio, neprestano, dolazile su poruke. Bliski su me ljudi pitali jesam li dobro, je li sve u redu, govorili su mi da izađem iz stana... Obukao sam se, spustio niz stepenice, sjeo na klupu u dječji vrtić prekoputa i čekao - priča Niko Goga, stanovnik jedne od Raketa, najpoznatijih nebodera zagrebačkog Trnja. Kad se sve smirilo, vratio se u stan na desetom kartu i primijetio nekoliko pokotina na zidovima. Nije bilo ništa strašno, kaže, jer je, zapravo, samo napuknula žbuka. Kasnije udare je osjetio blago, gotovo da i nije. Ne čudi ga to, priznaje, jer je od susjeda čuo da su Rakete projektirane tako da mogu izdžati vrlo jaki potres. Činjenica je da je prvi projekt zgrada bio modificiran nakon potresa u Skoplju 1963. godine, tako da se Rakete smatraju među najsigurnijim stambenim zgradama u Zagrebu, barem što se potresa tiče.

- U zgradi nisam primijetio da je igdje išta stradalo. Susjeda sa 16. kata mi je rekla da joj je popucala žbuka na svim zidovima, a kad je udarilo, imala je osjećaj da se nalazi na brodu koji se bori s jako uzburkanim morem- kaže Niko.

Sara Renar živi na 12. katu nebodera na Trnju

“Amplitude su na mom katu bile zaista dramatične”

Sara Renar stanuje na 12. katu nebodera na Trnju. Iznad je još pet katova, a arhitekt Grozdan Knežević projektirao ga je 1965. godine. Dobro je da je sagrađen tada, kaže Sara, jer su postroženi kriteriji koje su sve zgrade morale imati za slučaj potresa. Zato se ni u jednom trenutku nije uplašila za svoju sigurnost. - Trebalo nam je par sekundi da se razbudimo i da shvatimo što se događa. Uplašili smo se, naravno, pa smo iskočili iz kreveta i potrčali prema okviru vrata u nosivom zidu. Amplitude su na mom katu zaista bile dramatične, no, srećom, zgrada se pokazala zaista otpornom na potrese u odnosu na daleko više stradale objekte u Donjem gradu - pojašnjava Sara.

Ima, kaže, nekoliko pukotina u nosivim zidovima te treba još izvidjeti situaciju u podrumu zgrade i drugim zajedničkim prostorijama. Trenutno čekaju procjenu štete, ali znaju da nisu prioritet, pa još uvijek nitko od stanara ni ne zna koliko je potres zapravo oštetio objekt.

Stanarka 21. kata nebodera u Ulici braće Domany

“Zgrada se ljuljala poput nekog broda na nemirnom moru”

Anđelka Grubišić-Čabo živi na 21. katu zgrade nebodera u Ulici braće Domany i, kaže, potres nije napravio baš nikakvu štetu u njezinu stanu, kao ni na zgradi. Podrhtavanje tla ju je probudilo i ustala je iz kreveta kako bi se odjenula. Cijela se zgrada ljuljala kao brod na jako nemirnom moru. Sve kutije su joj popadale s polica, pod kupaonice bio je prekriven sitnicama koje se inače nalaze na stalažama...

- Jedina šteta je - voda. Valjda je potres odvrnuo ventile pa se mašina za pranje rublja napunila vodom, i to je počelo smrdjeti. Osim toga, u vodokotliću otad nemam vode. Majstor mi je rekao da moram promijeniti ventil, koji se sad nigdje ne može kupiti, pa imam lavor s vodom - kaže Anđelka. Predstavnik suvlasnika u njezinoj zgradi, Tihomir Bilandžić, obišao je cijeli neboder i zaključio da je sve u redu.

Stanarka 6. kata nebodera u Lojenovom prilazu

“Srušila se samo ploča s magnetima i to je bilo to”

Neboder u Zapruđu, u Lojenovom prilazu, nije pretrpio baš nikakvu štetu. Na zidovima se ogulilo malo žbuke i to je, na svu sreću, bilo to. Ni u zgradi, a ni na fasadi, također nije bilo nikakvih oštećenja. Najgori je zapravo bio osjećaj, kaže nam stanarka Tea Šimić.

- Zgrada se njihala još nekoliko sekundi nakon što je podrhtavanje tla prestalo, i zaista je bilo užaso. Bespomoćno smo se ljuljali i sve nas je bilo strah. Na gornjim katovima osjećaj je bio još gori, tako su nam rekli susjedi. Kasniji udari bure držali su nas u stresu, jer nismo bili sigurni puše li vjetar ili se tlo opet trese - rekla je Tea koja živi na šestom katu zgrade, koja ih sveukupno ima 16. Jedino što se u njenom stanu srušilo bila je ploča s magnetima. To je zapravo nije iznenadilo, jer zna da nosivi zidovi podnose gotovo dvostruko jače potrese. Tako joj je barem rečeno.

Stanar 11. kata nebodera na Remizi

“Otpalo je nešto boje i malo je napukla žbuka na par zidova”

Prvo je grmjelo, pa treslo, pa se onda još par minuta sve ljuljalo, nakon što je potres prošao. Znam da smo zgradi rađenoj od armiranog betona i da joj ništa ne može biti, ali djeca su se jako prestrašila. Deset minuta nakon toga nas petero se s 11. kata spustilo dolje, ispred zgrade, i makli smo se daleko od nje - priča Ivan Otopal, koji s obitelji živi u neboderu na Remizi i koji se nakon potresa preselio kod sestre, kako bi se djeca malo smirila. No, kaže, štete u stanu su zanemarive: popadale su im stvari s polica, malo je napukla žbuka na par zidova i otpalo je nešto boje. To je sve.

Stanarka 7. kata nebodera na Novoj cesti

“Nijedan komad fasade koja je nedavno obnovljena nije završio na pločniku”

Popucala je boja na zidovima, ali to je jedina šteta koju je naš stan pretrpio - kaže nam Ljiljana Gvozdenović, koja s obitelji živi na sedmom katu nebodera smještenog na Novoj cesti. Zgrada ima 17 katova, a prošle godine joj je obnovljena fasada, koja nije nimalo oštećena. U nedjeljno jutro, Ljiljana i njezin suprug Andrei Izmestjev, plesač u HNK, bili su kod kuće.

- Dižem se vrlo rano, tako da sam bila budna i već pripremila kavu, kada je počelo. Sve što vam padne na pamet je da se držite nekog štoka kojega baš i nema u mom stanu u onom klasičnom, poznatom obliku. Ljuljalo se jako i nešto stakla je razbijeno, a zvuk tog lomljenja uz huk zemlje je užasan- priča Ljiljana.

Zgrada u kojoj živi sagrađena je 1967. godine, a arhitekt Slavko Jelinek u gradnji je uzeo u obzir iskustva iz potresa u Skoplju.

- Po povratku u stan otkrili smo pukotine samo na jednom zidu i dijelu hodnika. Inače su stanari zahvaljujući predstavnici stanara Adrijani Piškor organizirani, pa ni kod potresa nije bilo ni gužve ni panike - kaže Liljana.

Stanar nebodera u Ulici Baruna Filipovića

"Gubici? Ma ništa, nekoliko tanjura i blender, koji su pali u kuhinji!"

Zgrada ima 16 katova, a mi smo na zadnjem. U stanu su bili roditelji, brat, naš pas i ja. Bilo je stvarno grozno - priča nam Marko Jelenek, stanar nebodera u Ulici Baruna Filipovića. Kad se zgrada počela tresti, njegov je otac automatski ustao iz kreveta, ali nije mogao hodati po stanu, zgrada se toliko ljuljala. Marka je podrhtavanje probudilo, ali nije ustao: kroz prozor je gledao kako se sve miče. - Kad je stalo, svi smo izašli iz soba i našli se na hodniku. Zagrlili smo se, ustanovili da smo svi dobro. Nismo išli van. Gledali smo kako se ljudi ispred zgrade skupljaju na livadi. Sišli smo nakon što se zatreslo treći put - kaže Marko. Tijekom potresa je nestalo struje, pa su svi trčali stepenicama. Prije nego što su i oni izašli, a otišli su do auta i zaputili se u vikendicu nedaleko od grada, pregledali su stan. Gubici? Nekoliko tanjura i blender, koji su pali u kuhinji. Na zidovima nije bilo nikakvih pukotina, a ni na pročelju zgrade nije bilo ništa novo. - Svi su uvijek govorili da su nam zgradu projektirali Japanci i da može izdržati potrese iznad 7 stupnjeva Richtera, a sada je imala test i pokazala da zaista može izdržati bez ikakvih problema - kaže Marko.

Stanarka nebodera na Iblerovom trgu

“Samo ću reći da je bilo gore po osjećaju nego kada sam živjela u Japanu”

Melita Rački, koja živi na zadnjem katu nebodera u centru grada, na Iblerovom trgu, kaže kako nikad nije doživjela ovakav potres. Živjela je devet godina u Japanu, navikla je da se zemlja trese, ali osjećaj kojeg je imala kad se u nedjelju ujutro probudila ne može ni opisati. Sve je u stanu popadalo, popucala je žbuka na zidovima, a vrata jedne prostorije ne mogu se otvoriti. No, materijalna šteta ništa je u usporedbi sa strahom koji je osjetila. - Zgrada se toliko jako ljuljala da sam nakon prvog udara jedva sišla stepenicama. Još dok se treslo, otvorila sam vanjska vrata stana i sklonila se. Tako su nas učili u Japanu: ulazna vrata se uvijek moraju otvoriti, kako ne bi zaglavila, a vani se ne izlazi prije nego prvi udar prestane. Kasnije sam se vratila, pokupila neke stvari i preselila kod prijateljice - priča Melita i dodaje kako joj je stan pun prevrnutog namještaja i stvari koje su pale s polica. Njena je zgrada sagrađena 1958., dakle, prije potresa u Skopju. Ipak, konstrukcija je izdržala. Na nižim katovima su se otvorile pukotine u pregradnim zidovima, popucala su neka stakla, ali to je sva materijalna šteta.

Stanarka 7. kata zgrade “Kineski zid” u Travnom

“Prestrašili smo se, ali znali smo da betonski blokovi podnose potres”

Na zadnjem, sedmom katu zgrade poznate kao “Kineski zid” u Travnom, potres se zaista jako osjetio. Ida Bogadi, koja tamo živi, kaže kako ju je ljuljanje zgrade doslovno izbacilo iz kreveta. Inače nije plašljiva, no tutnjava, grmljavina, trešnja, kao i uplašena vika susjeda koji su izašli na hodnik, bila je dovoljna da i nju bude strah.

- Na kraju je šteta zanemariva. Osim što smo se svi šokirali, naravno. Meni je nastradalo nekoliko sitnica koje su mi emocionalno važne - nekoliko staklenih figurica. Neke stvari su popadale s polica - kaže Ida.

Dodaje kako je, u danima koji su slijedili nakon potresa, nekoliko puta išla izvan zgrade. Nije koristila lift pa je mogla dobro vidjeti svu štetu koju je potres nanio: na prvom katu nekoliko pukotina u hodniku, kao i nekoliko pločica u prizemlju.

- Zgrada je od armiranog betona, a zapravo su spajani betonski blokovi, tako da ona dobro podnosi potrese - dodaje Ida.

Ana Bogišić

Pisac Miljenko Jergović živi u neboderu u Zapruđu

“Da je arhitekt Slavko Jelinek ovo doživio, bilo bi to najveće priznanje njegovu radu”

Ovako je to izgledalo: probudio me je, ustvari probudio nas je oboje, pogled na golemu, po mjeri izrađenu, skoro četiri metra široku i više od pola metra duboku policu za knjige - ustvari za tri reda knjiga - s koje padaju modeli automobila - koje već tridesetak godina skupljam - i knjige, i ruše se piramide onih knjiga koje su bile dodatno poslagane uz tu ogromnu policu. Krevet na kojem ležimo, visok i prilično masivan, kreće se po sobi, do njega i starinska stilska komoda, i svud naokolo lete i padaju stvari. Ruši se svijet naše svakodnevice, predmeti bez kojih, čini nam se, ne možemo, padaju knjige, obrušavaju se kao mrtva snježna lavina, i skupa s njima kao da se osipaju dijelovi živoga mene, i kao da ću, preživi li se i to, ostati gol i bos, u crnim boksericama i crnoj potkošulji, na susnježici ispred urušenog nebodera, čupav i sijed, sveden na vlastitu fiziologiju i na tvorničke postavke. Tako to, kažem, izgleda. I to je ono što na neki način vrlo osviješteno znam, o čemu imam vrlo živu svijest, dok traje ova duga trešnja. Ima li ovakvo preživljavanje smisla? Naravno da ima.

Zatim svi ti harmonično-disharmonični zvukovi. Kao u Stravinskog, kao u Šostakoviča, kao u Schönberga, postoji neki okvir, neka zadana melodija, neki aritmični i nepravilni ritam, u koje prodiru druge melodije i ritmovi, zvukovi, šumovi, škripa i tutanj, kakve ljudsko uho nikad nije čulo, pa možda i nisu za ljudskoga uha, nego ovo samo greškom čujemo, a zapravo je namijenjeno čuvenju onoga jednog Boga, i svih drugih bogova i božanskih bića. Kasnije ću, nakon što sve to prođe, pomišljati na Mladena Tarbuka, gdje li je on sad, nadam se da je u Zagrebu i da je sve ovo čuo i doživio, i nadam se da je noćas spavao u neboderu, a ne u nekoj od onih lijepih i krhkih građevina u centru Zagreba, koje u potresima umiru prije ljudi, i u kojima se ovakvi zvukovi ne mogu čuti. Volio bih s njime o ovome ozbiljno razgovarati, jer bi on, možda i jedini u ovome gradu, mogao znati što sam upravo čuo.

Čuo sam Zemlju, čuo sam glasove betonske konstrukcije, čuo sam jauke mrtvoga drveta, sabijenog u masovne grobnice iverice, čuo sam kako govori onaj stari dobri socijalistički parket, zakucan u ove podove 1969. godine. I prozore sam čuo, kuhinjsko suđe, i frižider koji se otvara sam od sebe, kao u lošim američkim hororima. U špajzi, malenoj i skladnoj špajzi neboderskoga stana, popadale su flaše s alkoholom, i razbila se, pa naširoko zamirisala, kao u epskoj narodnoj pjesmi s Kraljevićem Markom, Banović Sekulom i Srđom Zlopogleđom, boca rakije. I sred tog mirisa, sada već izvan postelje, hodam po stanu, gledam gdje je što odletjelo i gdje se što srušilo, srunilo i stuštilo. Pa razgovaramo jedno s drugim, i dočekujemo onaj drugi, ne baš toliko dug i snažan potres, koji doživimo tako što je s leđa zagrlim i što joj dugo u uho šapćem da je sve u redu, da će ovo proći i da se zapravo ništa veliko i važno ni ne događa. Jer šta je potres prema ljudskoj ludosti i gluposti, šta je potres prema rasulu jezika i značenja, koje nam se, evo, već tjednima na živo i pred očima i ušima, pred zdravom pameću, naokolo odvija.

Ali već tada, pri drugom potresu, vrlo jasno imam na svijesti da je ovo što nas dvoje upravo živimo, da je ovaj scensko-glazbeni igrokaz s elementima igre sudbine i reportažne književnosti, da je ovaj gesamtkunstwerk ustvari velika, božanska posveta maestru Slavku Jelineku i njegovoj projektantskoj ekipi, te radnicima Industrogradnje, koji su ostvarili ono što im je zadao njihov kolektivni autorski genij. Žao mi je što Jelinek ovo nije doživio, jer da jest, bilo bi to najveće priznanje njegovu radu, ali i arhitekturi cijele jedne epohe, koja se obično, i s dobrim razlogom, imenuje kao epoha jugoslavenskog socijalističkog modernizma u arhitekturi, a obilježena je striktnim urbanističkim planiranjem, idejom o skladu osobnog i porodičnog, te društvenog života unutar nebodera i naselja, humaniziranom funkcionalnošću i dosljednom primjenom svih najsuvremenijih saznanja u građevinskom projektiranju, uključujući i saznanja o potresima. Maestro Jelinek nije se predstavljao kao umjetnik u arhitekturi, ali ponekad nije ni važno vidi li pisac, glazbenik, graditelj u sebi umjetnika, ili zamišlja sebe kao zanatliju, kao majstora Sinana Mimara, koji je služio tako što je gradio, kao graditelje dalmatinskih suhozida, koji su gradili za vječnost bez svijesti da uopće grade. O vrijednosti njegovih zamisli nemaju svijesti oni koji u ovim neboderima ruše pregradne zidove, preuređuju ih i adaptiraju, a još manje svijesti imaju oni koji ih u akciji obnove i energetske refunkcionalizacije unakažuju i uništavaju Jelinekove fasade. Po mišljenju tih građevinskih huligana, kao i po mišljenju kojekakvih zaštitara po institucijama s druge strane Save, ovi neboderi, za razliku od provincijalnih habsburških građevina u Centru, ne trebaju kao kulturni spomenici biti pod zaštitom države. Nedoučeni i glupavi, oni ne shvaćaju zašto bi zaštićena morala biti tri Jelinekova tornja u Vučetićevom prilazu, iz 1969.

Maestro Jelinek unaprijed je izgubio tu bitku. Ti ljudski termiti uništit će i izgristi lica njegovih nebodera, ali pred onim što je, zapravo, najvažnije i što je, ipak, sama suština Jelinekova arhitektonskog i životnog vjeruju, termiti energetske obnove i kulturno-historijske indolencije, ti indolentni mužeki koji cendraju nad inferiornim starozagrebačkim historicizmima, a prema Novom Zagrebu gledaju s prijezirom svinjarevačkih estetskih arbitara, termiti su srećom nemoćni. To Jelinekovo savršeno zamišljeno i u proračune upisano armiranobetonsko čudo, zabodeno u mehku savsku zemlju i u dno Panonskog mora, pod potresom stoji poput onih ilegalaca u Nepokorenom gradu, pred strijeljanje na Dotrščini. Jelinek i njegovi kolege, anonimni projektanti i statičari, koji su dane i noći, mjesece i godine svojih života provodili nad posljedicama zemljotresa u Skoplju 1963, i koje je 1969, dok su gledali dovršetak svojih tornjeva, stigao i zemljotres u Banjoj Luci, dobro su znali, ako im je to ikad uopće na um palo, da je vrlo malo vjerojatno, da je u ljudskoj matematici i statistici gotovo i nevjerojatno da itko od njih doživi taj zemljotres koji će iskušati mir i snagu koji su upisani i ugrađeni u samo srce njihovih tornjeva, tojest u onu armiranobetonsku konstrukciju, kao igla oštru, koja okružuje liftove i čini suštinu projekta. Ta igla je, kako mi objašnjava moj prijatelj, arhitekt beogradski Vladimir Milić, tokom našega pomalo šaljivog, postzemljotresnog dopisivanja, seizmološka suština nebodera. Istina, ne govori Milić o igli, to je moje fikcionaliziranje, jer kome bi se romantičnom mogla učiniti armiranobetonska konstrukcija oko liftova? A ovdje je, prije svega, o nečemu doista romantičnom riječ. Doživjeli smo nešto što je maestro Jelinek imao na umu gradeći svoje nebodere, ali što on nije doživio i što, vjerojatno, nisu doživjeli ni njegovi suradnici. Ljudski je život kratak, ponešto se radi i za vječnost.

Arhitektura, ako je umjetnost a ne investicija, podrazumijeva svijest o vječnosti. A svaka svijest o vječnosti je nužno i svijest o Bogu. I zar vam nije zanimljivo da su klasici jugoslavenskog ili hrvatskog socijalističkog modernizma u arhitekturi imali jasno izraženu svijest o vječnosti, pa su krajem šezdesetih gradili za vrijeme koje možda nikada neće doći i koje skoro sigurno neće nastupiti za njihovih života, vrijeme velike trešnje, vrijeme jakog potresa, premda su većinom bili neznabošci, ateisti, a bogme, u značajnom broju i članovi Saveza komunista, dok današnji građevinski investitori, kao ni kapitalisti općenito - što vidimo i po mnogim elementima epidemije u kojoj smo živjeli za vrijeme potresa - nemaju nikakav odnos prema dugim vremenskim trajanjima, niti prema vječnosti. U logiku kapitalizma upisano je investicijsko razdoblje, godina, dvije godine, najviše deset. Nema vječnosti i nema Boga, premda se predstavljaju kao religiozni fanatici i premda će, ali samo metaforički, s oltara polizati i covid-19 i yersiniju pestis, bakteriju kuge. Odnos prema zemljotresu u arhitekturi i građevinarstvu uvijek je odnos prema vječnosti i prema Bogu. A Bogu je - što god o tome mislili popovi i njihova marketinška posluga - uglavnom svejedno u što tko vjeruje, ukoliko se ispravno odnosi prema drugom čovjeku, zajednici i vremenu koje nastupa nakon tvoje smrti, koje se u našem i u Božjem govoru naziva vječnošću.

I kako izgleda remek-djelo maestra Jelineka nakon zagrebačke neću reći velike, ali ću reći jake trešnje od 22. ožujka 2020? Nakon što smo sve stvari vratili na svoje mjesto, i nakon što nam se slegla prašina - to je također važno za vječnost: mi živimo pod prašinom, brišemo je samo kad postane palimpsestna - nigdje ni traga od potresa. Na hodnicima i stubištima ponegdje je malo popucao knauf, dok je beton onakav kakav je i jučer bio, vječan i živ. To je, koliko ja razumijem, poezija matematike. To je ljepota arhitekture.

Naravno, postoje zemljotresi koji su snažniji od vizija maestra Jelineka i njegovih suradnika. Ali to je već nešto što pripada žanru postcivilizacije i postarhitekture. Postoje zemljotresi koje nije uputno ni preživjeti. Kao što postoji svijet bez Boga, tako postoji i svijet bez čovjeka.

Foto: Ranko Šuvar/Hanza Media, Darko Tomaš/Hanza Media, Dragan Matić/Hanza Media, Boris Kovačev/Hanza Media