Kuća na svetonedeljskom bregu

Dođite do centra Svete Nedelje, točnije do crkve, pa prođite kružni tok u smjeru Samobora pokraj genijalne birtije Zeppelin u kojoj se btw. pije odlična kava. Nakon 100 metara skrenite lijevo u Ulicu Vladimira Nazora. Vozite se glavnom ulicom, nigdje nemojte skrenuti, prođite s lijeve strane ulicu Sopot, a zatim se penjite kroz šumu.

Ako mislite da ste se izgubili, niste! Avantura tek počinje! Nasmiješite se, vozite, vozite i samo vozite glavnom cestom, hrabro se uspinjite brdom i uskoro ćete ugledati lijepu kuću u kojoj vas očekuje nekoliko vrsta hladnih rakija i, naravno, moja malenkost. Nećete se sigurno izgubiti, samo polako i bezbrižno! Taj SMS navigator poslao nam je Dražen Seifert nekoliko minuta nakon što smo telefonski dogovorili snimanje njegove kuće.

Kada vam netko na ovaj način objasni što trebate učiniti da biste stigli do njegova doma, odmah su jasne dvije stvari: prvo, idete u posjet veseloj, opuštenoj osobi koja se očito voli zafrkavati i ne šljivi ni pol posto uobičajena “Poštovani”, “Srdačan pozdrav”, pravila komuniciranja i drugo, morate se pomiriti s tim da ćete se tijekom puta, unatoč objašnjenjima, izgubiti barem jednom, najvjerojatnije krivo skrenuti ili fulati ulicu jer se može pretpostaviti da nikad prije niste prošli pokraj objekta koji predstavlja vašu konačnu destinaciju.

Tako je i bilo. O.K., suprotno očekivanjima, fotografkinja Berislava Picek i ja skrenule smo krivo samo dvaput (jeee!), ali ubrzo smo shvatile što smo učinile pa smo se bez nekih težih psovki, najčešće sebi u bradu, vratile na pravi put.

Sretne i ponosne na svoje sposobnosti snalaženja, stigle smo pred kuću čak i prije dogovorenog termina, oprezno ušle u dvorište (nikad ne znaš kakvi se mrzovoljni ljubimci čuvari unutra nalaze), malo samoinicijativno razgledavale, a onda u daljini ugledale čovjeka – isti je Damir Urban – koji nam se približavao laganim, prelaganim hodom po kojemu se točno vidjelo da ne živi u gradu, ne žuri se nigdje i nije živčan.

Kako smo to prepoznali? Lako. Hod je bio potpuno drugačiji od našega. Vlasnik nam je prišao s osmjehom od uha do uha, pružio ruku, predstavio se i pozvao nas da krenemo prema stražnjem dijelu kuće gdje se nalazi glavni ulaz. Već na samom početku, i prije nego što smo ugledale interijer, bilo nam je jasno da možemo očekivati neočekivano.

Svaki korak do ulaznih vrata bio je iznenađenje, a pred našim su očima nicale stvari koje ni u najluđim snovima nismo mislile da ćemo ovdje vidjeti. Slavonska kola, retro lampe, prastari cjenik iz tko zna koje birtije na kojemu su neka dobro nam poznata pića, poput hvarskog bijelog i crnog vina, domaće travarice, orahovice i šljivovice, ali i neka koja su nam namamila nostalgičan osmijeh na lice, poput narančade i Cockte (u ovom slučaju simpatično napisane bez “k”), te obješeni komad drveta iznad kojega piše “drvo za kucanje”, samo su neki od predmeta koji krase dvorište i na koje smo, iskreno, “okinuli” na prvu.

– Dođite, pokazat ću vam najljepše mjesto na svijetu, moj privatni raj koji liječi tijelo i dušu – rekao nam je domaćin, prstima razmaknuvši krošnju drveta iza koje smo ugledali eldorado. I odgovorno tvrdimo da nimalo ne pretjerujemo kada to kažemo. Dvije najobičnije foteljice smještene na kamenom podu i okrenute prema zelenoj, gustoj šumi i veličanstvenim samoborskim bregovima iznad kojih se ne nalazi ništa osim velikog plavog neba čiju predivnu mirnoću ponekad uznemiri tek pokoja ptica koja iznenada izviri iz krošnje, raširi krila i poleti.

Malo mi za sriću triba, rekli bi Dalmatinci. Ovo što ja imam ispred kuće dokaz je da su najbolje stvari najčešće najjednostavnije, bez kerefeka i kičeraja i, ono što je najbitnije, dolaze iz prirode. Probudim se u ranu zoru, skuham kavu, sjednem na jednu od ove dvije stolice i samo buljim u ono što je ispred mene, i to bez previše treptaja jer je u meni uvijek podsvjesni strah da ću, ako zatvorim oči, zauvijek izgubiti tu predivnu sliku… To je prirodni wellness, antistres program i prava ljepota života na selu, koji nema cijenu – s ponosom priča vlasnik. Dražen se ovamo doselio prije šest godina. Doduše, tu je kuću imao i prije, ali mu je služila isključivo kao vikendica.

A onda se rastao i život mu se u trenutku okrenuo naglavačke. Barem što se tiče stambenog pitanja.Došao je u situaciju u kojoj je u kratkom roku morao posložiti život i pronaći novi dom. Useljenje u vikendicu bilo je jedini logični potez. Uostalom, tko bi kupovao novi stan ako već posjeduje neku nekretninu?

– Nije mi teško pala selidba u ovaj kraj. Slavonac sam, jako volim osamu pa mi grad nikad nije bio ‘must have’ za život. Teže od svega toga pao mi je tempo kojim su se odvijali radovi. Naime, svi znate da vikendica i prostor za život nisu isto. Mnogo toga trebalo je renovirati, srušiti, ponovno sagraditi… U jednom je trenutku u kući bilo nekoliko timova majstora. Jedni su radili na krovu, drugi na prozorima, treći na zidovima, četvrti su bili za zemljane radove… Ma, bolje da vam ne pričam. Kaos. Znao sam se dizati ujutro, popričati sa svima, dogovoriti dnevne zadatke, juriti na posao, vratiti se sav umoran i onda do pola noći raditi zajedno s njima. Pred kraj sam doslovno plakao od muke i mislio da ta agonija nikad neće prestati – prisjetio se vlasnik.

“‘I za najmanju sitnicu znam otkuda dolazi, na kojem mjestu sam je pronašao i koja zanimljiva priča prati njezino spašavanje'”

No, iskreno nam je priznao da mu je cijeli taj proces bio prava muka i da nije bilo sretnijeg čovjeka od njega kad je svemu tome konačno došao kraj. – Kada su svi ti grubi radovi bili gotovi, odahnuo sam jer sam znao da slijedi onaj lijepi dio koji me jako veseli: uređenje. Doduše, prije nego što sam u potpunosti počeo uživati u seoskoj idili, preživio sam nekoliko noći privikavanja na novi ambijent. Naime, po noći je ovdje ‘tišina bučna’, doslovno se ne čuje niti jedan zvuk.

Bio sam prestravljen i čak sam spavao s čekićem ispod jastuka. No, tada sam se naviknuo i uvidio koliko takva tišina čini dobroga za kvalitetu mog sna – objašnjava Dražen, pozivajući nas da uđemo u središnji dio njegove kuće koju je – pazite sad ovo – sam samcat opremio i dekorirao. I to s puno stila i jako malo novca.

– Volim reći da podržavam koncept stanovanja starih stvari. O.K., to je stvar ukusa, ali za mene stare stvari jednostavno imaju bolju energiju od novih. Ponese me potpuni adrenalin kad negdje vidim odbačeni predmet. Tada se u meni probudi Supermen s jednom jedinom misijom: spasiti odbačenog ili odbačenu – priča simpatični vlasnik koji je na otpadu, buvljacima i u antikvarnicama pronašao većinu stvari koje danas krase njegov dom. Neke je naslijedio, neke je izradio zajedno s 12-godišnjom kćeri koja isto kao i on gaji veliku ljubav prema spašavanju onih stvari koje drugi više ne žele, a neke je dobio i od prijatelja koji već znaju da ono što im ne treba mogu proslijediti Draženu.

– Dobro se osjećam kad nađem neki predmet, donesem ga kući, poradim na njemu te mu tapeciranjem, bojanjem, šmajglanjem ili nekom sličnom tehnikom podarim novo ruho. Osjećam kao da mi je taj predmet zahvalan, a najveća vrijednost koju imam od svoga doma jest to što i za najmanju sitnicu znam otkud potječe, uz svaku je povezana neka anegdota ili zanimljiva priča – ističe vlasnik koji očito od svega najviše voli spašavati razne stolce i fotelje kojih u kući uvjerljivo ima najviše, a Dražen ih od milja naziva “damama s ulice koje je pretvorio u kraljice”.

Od ostalih dobrih ideja za oko nam je najviše zapeo gigantski bijeli kamin koji izgleda kao da je upravo lansiran iz neke bajke. Vlasnik ga je sam zamislio i nacrtao, a potom dao izraditi radnicima iz Turopolja. Kaže da ne zna kako su oni i kojim metodama računali cijenu jer ga je na kraju sve ispalo samo 3500 kuna. Naravno, nije se bunio. Nismo mogli ne zamijetiti ni 30 satova koji su vojnički poredani na polici iznad ulaznih vrata. Također nismo mogli ne uočiti da nijedan od njih ne radi.

Ma, to me je ‘puknulo’ jedno jutro. Otišao sam na Hrelić i kupio sve moguće satove. Nije mi bitno što ne rade, lijepo izgledaju ovako gore, a i na toplom su – kulerski odgovara Dražen. I zidovi u toj kući pričaju originalne priče te na neki način skrivaju u sebi slatke tajne ludih noćnih provoda iz nekih drugih, minulih vremena. Naime, gotovo na svakom zidu nalazi se neki poster ili plakat. To i ne čudi s obzirom na to da Dražen dugo radi kao organizator raznih koncerata, priredbi i događanja. Tako je, između ostalog, imao svoj glazbeni festival, radio je u Pauku i SC-u, a početkom 90-ih godina u klubovima Konkoridia i Papagaj.

– Oni koji su u to vrijeme živjeli po noći, a spavali po danju, znaju prava značanja tih mjesta – smije se Dražen koji je na jedan od zidova objesio i plakat svoje DJ ekipe pod nazivom Četverored. – Radili smo zanimljive tematske partije u klubu Maraschinu, ali u njegovim samim početcima dok je on bio nešto sasvim drugo nego danas – kaže. Kako je kuća dvoetažna, nismo mogli dočekati da vidimo što se skriva na katu.

– Gornji je dio rezerviran za spavaću sobu, radni kutak i kupaonicu. Ostao sam vjeran sebi, tako da je uređenje vrlo slično onome u donjem dijelu – najavio nam je dok smo se penjali stepenicama.

“Jutra vlasnik najradije provodi, sjedeći u stolcu ispred kuće, promatrajući lijepu, netaknutu prirodu”

Već naviknuti na iznenađenja i dobre “fore” kojima vrvi ova svetonedeljska rezidencija, nismo se začudili kada nam je Dražen rekao da je radni stol napravljen od kutija za trasnport banane. Pronašao ga je na Visu, odbačenog. Netko ga je ostavio na cesti, a njemu se svidio na prvi pogled. Zapravo, toliko mu se svidio da ga je doslovno vukao (i to sam) od Visa preko Korčule, do Splita, pa do Zagreba…

Iako Slavonac, Dražen je strastveno zaljubljen u more, a najviše u Vis. Tamo provodi skoro svako ljeto, a koliko mu je drag, svjedoči i velika slika toga dalmatinskog otoka koja se nalazi iznad kreveta i zida u kupaonici i koja je, prema našem mišljenju, najveći adut cijele kuće. Sve što je u njoj, Dražen je dopremio s Visa, tako da je ona svojevrsni hvalospjev otočnom životu, doduše onakvome kakav je nekada bio. Starinska kada, lavabo, lavanda, a na zidu fototapeta viške tvrđave… Sve kako treba. Sve “Bella Dalmatia”.

– Uređenje kuće je neprestani proces. Nije statičan i nikad nije gotov. Stalno nešto mijenjam po kući, premještam, uvodim novitete, ovisno o tome kako se osjećam i u kojoj sam fazi. U tome i jest čar cijele priče o dekoriranju – zaključuje Dražen.

Na kraju, jedino što možemo reći – uživajte u fotografijama. Nadamo se da ćemo vam njima uspjeti prenijeti barem djelić atmosfere i originalnosti kojima ova kuća odiše svakim svojim centimetrom.

Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!