L'enfant terrible

Svima nam je već dosta uštogljenih, pretjerano ušminkanih, jednobojnih kafića u kojima se osjećamo nekako otuđeni i u kojima se ne možemo opustiti. Stoga uvijek tragamo za lokalima u kojima sam prostor omogućuje ugodnu atmosferu, s kojim se možemo identificirati i gdje se uvijek rado vraćamo. Upravo smo jedan takav kafić pronašli u Španskom, u obiteljskom naselju Pavlenski put.

L’enfant Terrible. Francuski je to izraz za strašno dijete, za osobu koja pretjeranom otvorenošću dovodi u neprilike sredinu kojoj pripada. Za dijete koje izbrblja sve što čuje i vidi. Onako kako to samo djeca znaju, radosno, nevino. I baš je takav kafić površine svega 51 četvorni metar, s malom terasom.

Za uređenje je zaslužna arhitektica Sandra Meštrović, koja je sudjelovala i u odabiru naziva. Naime, investitor ju je angažirao jer mu se svidio njezin prijašnji projekt – Caffe bar Don Quijote, a tražio je da prostor bude nešto posebno kako bi se korisnicima pružilo više od standarda. Prilikom smišljanja naziva, Sandrin je prijedlog bio je l’enfant terrible, što je vlasnika oduševilo jer je i prije tako nazivao voditeljicu lokala.

Hrabar odabir jakih boja koji unosi razigranost prilagođen je stoga nazivu lokala, a cilj je bio stvoriti kafić koji bi gostima pružio jedan drugi i drugačiji boravak.

– Osnovna dispozicija i zakošeni volumeni u prostoru rezultat su same pozicije ulaza, postavljenog lijevo od centra staklene stijene. Stoga je bilo logično zonu niskog sjedenja postaviti s desne strane. S lijeve je strane šank uvučen dublje u prostor, dok se prema izlogu produžuje u vidu visokog stola sa barskim stolicama. Lomljenjem šanka u formu sličnu bumerangu dobila se i komunikacija ostalog dijela šanka gdje su ljudi u međusobnoj vizualnoj komunikaciji umjesto da su samo poredani u liniju uzduž šanka – ističe Sandra Meštrović, dodajući kako je na suprotnoj strani dodan još jedan manji šank, koji odvaja zonu separea od zone visokog sjedenja.

Jarke boje u prvom planu naglašavaju prostore komunikacije (šank, foteljice), a u drugom sporedne prostore (sanitarije, garderobu) u kakao boji koje se stapaju s podom i stropom.

– Na taj način dobivena je dramatičnost prostora poput kazališne pozornice, tamna pozadinska kutija i živ, dinamičan dio u prvom planu. Cijeli ovaj koncept naglašava rasvjeta i spušteni stropovi, na kojima se odražavaju forme bumerang-šanka. U spušteni strop iznad velikog šanka je ugrađeno projekcijsko platno, a iznad malog šanka i separea projektor. Nasuprot tome, u zoni niskog sjedenja, sa stropa se na različitim visinama spuštaju svjetiljke.

Fraza l’enfant terrible, valja napomenuti, ne koristi se samo za ‘strašno dijete’ nego i za opis nekoga kao sposobnog čovjeka koji pokazuje težnju za nezavisnošću i pozitivnim odmakom od sredine u kojoj pripada.

– Smatram da bi se mnogi, koji zalaze u ovaj kafić pozitivne energije, mogli prepoznati u tome – kaže arhitektica.