Nevjerojatno imanje u istarskim Lovrinićima

Vanja i Andrijana Švajcer deset su godina živjeli u Engleskoj, a tijekom cijelog tog perioda razvijali su misao o vlastitom ruralnom Bed&Breakfastu. Počeli su sve intenzivnije razmišljati o povratku u domovinu i realizaciji svoje ideje negdje u Hrvatskoj, i nakon nekog vremena sve se počelo rasplitati samo od sebe. Tako smo sjeli u auto i zaputili se k njima u malo istarsko selo Lovrinići, da iz prve ruke vidimo koji je krajnji rezultat njihovog projekta. Kako je sve počelo i kako su “zagrebački Englezi” završili u istarskim Lovrinićima pitamo Andrijanu i Vanju dok razgledavamo njihovo imanje.

– A sve je išlo nekim redom; fakultet, prvi posao u Zagrebu, drugi posao u Engleskoj i desetak godina kasnije super života, pita se čovjek – može li još bolje? I nakon još pet-šest godina odluči da može. Znali smo da želimo ruralni B&B u unutrašnjosti neke obale. Istra se dogodila iz praktičnih razloga: blizina Zagreba, poticajnija i liberalnija okolina, atraktivnost… Nismo uopće poznavali Istru prije i kad smo prvi put došli bilo nam je jasno zašto svi toliko ‘briju’ na Istru. A Lovriniće smo pronašli nakon godine dana mukotrpnog traženja i obilaženja lokacija s agencijama.

Kad smo vidjeli imanje odmah smo znali da je to to – priča nam Andrijana Švajcer i dodaje kako ih je imanje na prvu osvojilo.

– Urušena stara kamena kuća i novija, sagrađena devedesetih ali bez vode i kupaonice. Okoliš potpuno zarastao u “rubidu” (divlje kupine) ali s divnim starim stablima oraha, hrastovom šumicom, suhozidima, razrušenim svinjcima i kokošinjcima… Imanje sa šarmom. Do tada smo vidjeli puno praznih livada, ali ovo je bilo nešto posebno. Novi objekt smo prilagodili osobnim potrebama, a od stare kuće je nažalost ostao samo dio zida s jednim vratima i dva prozora. Sve ostalo je na kraju novoizgrađeno iako smo krenuli s idejom potpune restauracije koja ipak nije bila moguća jer je sve bilo u prelošem stanju.

Ipak, sačuvali smo i koristili kamen od stare kuće, te je ona pretvorena u dva apartmana za goste – objašnjava. Kao osnovnu ideju kuće Švajceri ističu da su se vodili načelom “Uncluttered rustic elegance”, a upravo to je i najbolji opis interijera. – Apartmani za odmor gostiju i naš život i odmor moraju biti podređeni opuštanju. Ovo je kuća koja se uklapa u okoliš i ne narušava idilu ovog malog sela u koje smo došli – kažu. Već na prvi pogled oduševili smo se sivom bojom škura, umjesto učestale plave i zelene. Da samo znate kako smo teško odabrali točnu nijansu.

Birali smo između omjera sive i bijele i onda koju točno nijansu sive. Proces biranja je bio ozbiljan i znanstven, ha ha ha. Izabrali smo sivu jer smo znali da u ovom okolišu ništa ne smije “drečati”. Sve je cool, nježno i blago. Pogotovo u eksterijeru – kažu Andrijana i Vanja. Kuća je izdužena građevina podijeljena na tri dijela. Prvi je tzv. servisni u kojem žive vlasnici. U nastavku su dva apartmana za goste s dva zasebna ulaza, ali u istoj građevini. Krećemo u obilazak apartmana i primjećujemo fenomenalne industrijske podove i zidove. – Što se tiče podova, riječ je o cementnoj glazuri s malo crnog pigmenta. Specijalnim strojevima izvibrirana tako da se dobije super glatka površina. Pod je premazan nekim meni nepoznatim prozirnim premazom za garaže i sl. za zaštitu. Vrlo je zahvalan za održavanje i dobro stari. Oštećenja na neki način pridonose šarmu. Zidovi su zasluga Kapitelovih majstora od zidova i kamena.

Ja sam htjela nešto sasvim drugo dok mi nisu pokazali da je ovo moguće: divna organska tekstura i boja (vapno pomiješano sa zemljom iz vrta za ton), ručno nanošeni špahtlom da se dobije ta divna tekstura. Baš bude želju da ih se dotakne, pomazi – kaže Andrijana, a nas zanima otkud inspiracija za kuhinju, tj. za donje elemente. – Ja i danas provodim nenormalno puno vremena na Pinterestu gledajući interijere. U vrijeme pred gradnju sam bila i specijalno pretplaćena šest mjeseci na “Maisons Côté Sud”, časopis s interijerima provansalskih, toskanskih i predjela sličnih Istri – ne izlazi svugdje al’ je dolazio u Zagreb. Inspiracije nikad previše! Maštajući o ovom projektu nekoliko godina, imala sam brojne foldere izrezanih sličica s “idejama”.

A inspiracija često dođe kad vidite nešto ispred sebe. U takvom jednom su bile i kuhinjske fronte od izvornih hrastovih dasaka, u našem slučaju spašenih iz ruševina stare kuće. Frend Bruno Kovačević koji se bavi izradom namještaja je došao u Lovriniće, izabrao daske, odnio ih u Zagreb, minimalno obradio, složio vrata, vratio u Lovriniće i ugradio kuhinje. Morao je naći par nekih u Zagorju koje su falile, ali ne vidi se razlika – smije se Andrijana. I kupaonice su posebna priča. Nema keramike niti epoksi smole, a i klizna vrata su neuobičajen element. Muka je odabrati keramiku, a ona koja se meni sviđa je uvijek preskupa. Ideja je bila epoksi, ali par firmi me provelo kroz svoj interijer i to je sve izgledalo nekako presjajno i plastično za naš ukus.

Tako da smo uz puno truda i zvanja građevinskih apoteka našli rješenje u obliku posebnog premaza za vanjske zidove koje evo već četvrtu godinu super funkcionira. Dodatni bonus je da se mrlje od kamenca ne vide jer su zidovi od vapnenca tj. vapna. Klizna vrata (tzv. barn doors) su nekako bila in dok sam ja bila u zenitu donošenja odluka o detaljima. A vrata su isto spašena sa stare kuće – mislim da baš takvu plavu boju bi danas bilo teško dobiti. Nisu nešto preuređivana, morali smo ih malo skratiti/produžiti, ali zbilja super izgledaju. Klizni mehanizam je napravio lokalni bravar koji je napravio još dosta detalja u interijeru po mojim sličicama. Super su fora i stalci za lavandine, to je u stvari jedan stol prepiljen na pola – priča Andrijana.

U oba apartmana između ostalog, ističu se komode. Ona iz prvog apartmana je od preprodavača starina kojeg je Andrijana upoznala na Hreliću, dok je ona iz drugog apartmana iz Čazme, nađena preko Njuškala, a vlasnici su maštovito kroz rupice za ručke provukli žute špagice. Osim komoda, i neke lampe su s Hrelića, a sve imaju neku priču. – Dvije godine sam tamo visila skoro svaku nedjelju, sad sam ipak malo prorijedila. Na Hrelić se mora ići stalno da bi se nešto dobro ulovilo. Neke koje su kupljene potpuno odvojeno u prostoru super izgledaju zajedno. Njuškalo je isto super, pa Reto centar. Neke su iz Merkura, neke su dovezene u koferu iz Habitata iz Engleske.

One dvije lude u kuhinji su bile na staroj kući! A podnu crvenu je Vanja dovukao iz tetinog stana iz Vukovara – spomenuo je kako mu je super, a teta k’o teta kaže “ma to je neka starudija, uzmi ako ti se sviđa” – smije se se Andrijana i dodaje kako je i veliki tepih s Hrelića i plaćen je 30 kuna! – Oni divni šareni tepisi u prvom apartmanu kao i uzglavlja kreveta su od moje bake iz Hercegovine. Divne priče. Tkaninu na uzglavljima je baš tkala moja baka, a tepihe (nakon što je vunu vlastitih ovaca isprela i pofarbala kod majstora farbara) se nosilo na tkanje kod nekih majstorica negdje u Bosnu. Govorimo o šezdesetim i sedamdesetim godinama. Baka je to čuvala za svoje kćeri za udaju, ali sam ih ja davno prisvojila kad sam vidjela da stoje kod bake u škrinji. Dio njih je našlo svoje pravo mjesto baš u Pruzi – nostalgična je Andrijana. Inspiracije i dobre ideje nalazimo na svakom koraku.

Tako su noćni ormarići u prvom apartmanu zapravo ostaci greda. – Oko 10 minuta prije nego su gospođe iz odjela za kategorizaciju apartmana trebale doći, mi smo shvatili da nemamo noćne ormariće koji su obavezni. Kombinacija preostalih greda od apartmanskih stropova, zlatnih ruku našeg majstora za sve i frenda Toneta Ivančića i moje glave pune ideja izrodila je ove noćne ormariće – kaže Andrijana Švajcer i dodaje kako su po principu uradi sam radili gotovo sve. Krevete smo Vanja i ja sami sklopili od bukovih radnih ploča iz Bauhausa, a po nacrtima Bosch alata sa njihovog Uradi sam sajta.

Nije lako naći jednostavan okvir kreveta od punog drveta. U Bauhausu režu ploče na dimenzije, prodaju okove i “samo” ih je trebalo spojiti. Držače za ručnike u kupaonicama, karniše i stoliće ispred dvosjeda je radio lokalni bravar (još jedan super majstor) koji je radio i stepenice prema galeriji – kaže Andrijana dok izlazimo iz apartmana i obilazimo bezbrojne kutke eksterijera, od kojih nam je za oko zapela lijepa krušna peć. – To je jedan od uspješnijih mini projekata. Ovo je nekad bio vanjski WC! Krušna peć je par godina bila u planu i prošlo proljeće je konačno došla na red. Bilo je par lokacija na izbor dok majstor Tone jednom nije rekao “a što ne bi ovaj WC prenamijenili”.

Svaka čast Tonetu za viziju. Dva dana kasnije, WC je već izgledao kao peć. A i neki krug hrane kao da je zatvoren, ha ha ha, ma meni se nekako čini da je cijeli ovaj projekt bio pod sretnom zvijezdom – kaže Andrijana i zaključuje savjetom. – Iako se neke ideje mijenjaju i prilagođavaju tj. ambicije se smanjuju tijekom planiranja i gradnje, jako je važno imati potpuno jasnu ideju konačnog rezultata, biti realan s budžetom i planirati prekoračenje. I da, ne podcjenjujte potrebu za arhitektom. Ja sam bila dosta glupo samouvjerena na početku misleći kako će mi arhitekt trebati samo za papire jer ja sve znam što hoću.

Na kraju nam je super talentiran i svestran Vjeko Gašparović toliko pomogao u realizaciji ideje i poboljšao mnoge detalje da ne mogu to dovoljno naglasiti. Građevinska firma je bila također fantastična, i na kraju, ali ne najmanje važno, za moj mir, podršku, kontrolu budžeta i kvalitete – nadzorni inženjer koji je “ufuran” u projekt je ključan. U našem slučaju to je bio Zdenko Reba. Nikada ne bih išla u novi projekt bez njega – savjetuje Andrijana Švajcer, a mi vas pozivamo da sve o tijeku gradnje čitate na blogu.

Foto: Berislava Picek / Hanza Media