Otkačeni prostor u kojem ništa nije kupljeno

Ovdje uvijek vlada savršen kreativni kaos u kojem je zapravo sve na svome mjestu – s velikim osmijehom na licu priča nam Željka Hubak, mlada zagrebačka umjetnica i freelance dizajnerica koja živi, radi i stvara u prostoru u širem centru Zagreba koji je sve samo ne običan i dosadan. – Vrlo brzo nakon ulaska u stan prva akcija koja je odrađena bilo je farbanje zidova. Iako je stan novije gradnje, zidovi su bili bijeli i neodržavani, a ja nikako nisam htjela pristati živjeti u prostoru s bijelim zidovima. To mi je jednostavno neprihvatljivo. Zato sam prvo krenula s blago nijansiranim tonovima, no nakon par mjeseci dala sam si oduška s jarkim bojama. Na svaki zid sam stavila drugačiju boju – priča Željka koja je useljenjem u ovaj stan dobila i namještaj, i to većinom neke retro komade koji su bili u nedorečenom, ispijenom stanju.

Uz sve to, raspored namještaja doslovno je vapio za reorganizacijom. – I tako je počelo moje uređivanje ovog prostora. S vremenom su neke stvari ušle i izišle, ili su jednostavno prošle preinaku nakon što su ispunile svoju prvotnu svrhu. Sad je sav namještaj u stanu rabljen, preuređen i redizajniran te nije kupljen ni u jednom dućanu. To je ono čime se najviše ponosim. Budžet mi je bio jako ograničen. Naravno, bilo bi najlakše obići dućane i skupiti sve u jednom tjednu. No, ja nisam htjela tako. Najviše novca otišlo mi je na potrošne materijale, tipa boje za zidove. Vrijeme koje je uloženo, sati farbanja i šmirglanja i općenito slaganje koncepta ne ulaze u klasičan budžet.

Snalažljivost i dobro oko u hvatanju dobrih prilika nemaju cijenu – ističe Željka, koja priznaje kako nikada ciljano ne ide u kupovinu nekog komada namještaja ili sitnica za dom. Najbolji predmeti, kaže, obično nju pronađu. – Dosta toga nađem u Zagorju, a i zna se dogoditi da mi susjedi i poznanici ‘uvale’ nešto što njima više ne treba, a meni je baš zanimljivo.

Zbog sitnica se zaletim na Hrelić, a nije mi ni problem pronjuškati po krupnom otpadu i zavući se u stare, prašnjave i zaboravljene šupe. Ljudi svašta bacaju… U mom ulaznom hodniku visi jedan stolac s krupnog otpada i sad služi kao vješalica. Nevjerojatno mi je kako se svi fasciniraju tom idejom. Definitivno je potrebno ljudima proširiti vidike kako se više ne bi čudili stolcu koji ne služi za sjedenje, već za nešto drugo – kaže Željka.

Najveći zahvat što se tiče adaptacije bilo je rušenje pregradnog zida između kuhinje i glavne prostorije. – Kako sam prvotnu blagovaonicu prenamijenila u mali uredski kutak, a u planu mi je bilo postaviti veliki šank, probijanje tog zida bilo je 3 u 1 rješenje: povezati dvije prostorije i povećati prostor koji je bio smanjen pregradnim zidom, ostvariti želju za šankom u stanu i dobiti više svjetla. Zahvat je bio više nego efektan i ispalo je bolje nego što sam planirala, otvorili su se neki novi smjerovi oko šanka, a sam šank je odmah postao glavno okupljalište svih koji bi mi došli u posjet. Očito ljudi vole biti za šankom, a da ne govorim koliko je zanimljivije dogovarati poslove i raditi kad sjediš na visokom – otkriva otkačena vlasnica.

Najveći zahvat bio je rušenje pregradnog zida između kuhinje i glavne prostorije u stanu

Cjelokupno preuređenje još nije ni približno gotovo, a Željka ističe kako joj nije ni cilj preurediti prostor u neku finalnu verziju, s obzirom na to da stan funkcionira kao atelje i showroom. – Upravo radi toga prostorije su se preuređivale po potrebi i kako mi je zapravo stan često koristio za fotkanje i izradu scene, proces uređenja i opremanja je trajao dosta dugo. I još traje. Nisam imala cilj preurediti sve u najkraćem mogućem roku, to bi bilo najlakše i najbezbolnije, jer ako želiš ostvariti svoje ideje, ponekad je potrebno čekati pravi trenutak i prave prilike. Ponekad sam mjesecima strpljivo čekala te neke situacije gdje se sve poklopilo i nije mi bilo žao vremena nakon što sam dobila rezultat.

Dapače, naučila sam kroz ovaj zadatak da ponekad zaista vrijedi čekati – kaže Željka koju smo upitali kako to da se odlučila na koncept open space prostora. Najveća i glavna prostorija mogla bi se pregraditi, no to trenutno nije potrebno, s obzirom na to da stalno selim stvari iz jedne prostorije u drugu, ovisno kakva mi ideja padne na pamet i ovisno o tome koja je trenutna scenska priča u toku.

Trenutna radna prostorija tako je već prošla i fazu manjeg loungea, no to nije dugo potrajalo. Kada vide fotografije, ljudi misle da stan ima sto kvadrata, no zapravo se radi o prostoru od samo 40 kvadrata i o dobroj prostornoj organizaciji te planiranju procesa izvedbe – objašnjava Željka, koja priznaje da jako voli sirove materijale, industrijski ambijent i jarke boje.

Tu formulu upotrijebila je i prilikom uređenja svog stana pa u interijeru dominira drvo, sirovo i obrađeno u mat verziji (glossy, napominje Željka, ne dolazi u obzir), detalji su većinom od kože, denima i rabljenih metalnih komponenti. – Ako je nešto ovdje i ušlo u visokom sjaju, sad je definitivno u rugged mat izdanju. Boja koja u stanu prevladava je antracit siva i moram priznati da je ta boja vrlo zahvalna i pašu joj jarke nijanse i drvo. Ovisno kako sam inspirirana, tako ofarbam i zidove. Španjolska je trenutno opsjela većinu prostora, no samo ću vam natuknuti da mi misli već lete prema nekom američkom kaubojskom ambijentu – smije se Željka.

Na pitanje što joj je bilo najvažnije postići, Željka spremno odgovara: – Spojiti nespojivo i napraviti novi ambijent koji je miks raznih stilova koji mi se sviđaju. Ono što je bio glavni cilj jest da se ja osjećam dobro u prostoru u kojem provodim većinu svojeg vremena i da prostor najviše odgovara mojoj osobnosti. Mislim da bi svatko trebao tako uređivati svoj životni prostor jer, na kraju krajeva, ti ćeš živjeti u njemu, a ne netko drugi. – Od slijepog praćenja sezonske šprance trendova nema ništa, vjerujte mi. Moj stan je moje privatno igralište u kojem se izmjenjuju i grade ideje. I baš zbog toga ga obožavam jer sam svakodnevno okružena stvarima koje sam sama napravila – zaključuje Željka.