Svijet je trenutačno poprilično čudno mjesto, mogli bismo reći i nadrealno. Teško je stoga poreći da je u igri svakodnevno mnogo emocija s kojima se moramo nositi. One nas pokreću, preplavljuju, a ponekad i blokiraju. Obično su snažne i svojevoljne te imaju potrebu izraziti se tako da ih svi mogu zamijetiti. Dokaz koliko emocije mogu biti osebujne, izražajne i jake idealno se manifestirao u jednom arhitektonskom primjeru obiteljske kuće na brijegu iznad Svete Nedelje, gdje je betonska građevina postala materijalizirana emocija.
- Prije nekoliko godina sam prolazio kroz teško životno razdoblje ispunjeno raznim emocijama te sam u tom istom razdoblju bio u potrazi za novim domom. Jednom prilikom sam u tom periodu naišao na inspirativnu izjavu u emisiji o dizajnu, gdje se pričalo o tome kako motivacija za gradnju može biti raznolika poput emocija. Za nekoga su to nade, snovi, želje, a za druge su to zavist, tuga, očaj. Potaknut time odlučio sam svoje emocije prvo izraziti kroz skicu, a potom sam na lokaciji bilježio gabarite, označavao i mjerio korake i stvarao viziju svog novog doma. Onim rijetkim prolaznicima sam bio čuđenje, ali to je bio moj način izražavanja ideje koju sam na kraju i ostvario točno onako kako sam i zamislio - govori nam na samom početku Nik Orosi, vlasnik kuće O.
Jednom je prilikom, dok se vozio samoborskim gorjem, Nik ugledao napušteno i zaraslo zemljište koje mu se na prvu svidjelo. Umoran od života u velikom gradu vrlo brzo se odlučio za kupnju sa željom da ovdje započne novu eru svog života. Viziju koja je bila skicirana u njegovoj bilježnici proslijedio je svome prijatelju, istaknutom arhitektu Igoru Franiću, koji je sa svojim suradnicima u Studiju za arhitekturu oživio Nikovu ideju.
Sirova, gruba struktura armiranog betona čini jednostavnu ovojnicu ove dvokatnice od oko 140 metara četvornih. Iako se u samom prostom opisu riječima može dobiti dojam da je pomalo nasilno da se takva tekstura uklopi u šumoviti krajolik zapuštenog brijega, vizualno se dogodilo nešto potpuno suprotno. Divlje raslinje i šuma prihvatili su tu jednostavnu geometriju kao nešto što im je nedostajalo i oblikovali je prema sebi.
- U procesu gradnje bilo je jako teško objasniti radnicima neke moje odluke. Neshvatljiva im je bila moja ideja da cijela unutrašnjost bude u crnoj boji, što uključuje podove, zidove, stropove i u konačnici namještaj. Nije im bilo lako ni pojmiti te izložene betonske ploče na terasi i pročelju. Često su me pokušavali razuvjeriti, ali ja sam ustrajao u svojim idejama i nisam pristajao na kompromis jer, naposljetku, to je moja kuća u kojoj ja provodim svoje dane i život i želim da ona bude prvenstveno meni prilagođena - objašnjava Nik.
Dva volumena, jedan postavljen na drugi. Donji koji se "skriva" od svijeta i gornji koji se otvara, ali na sebi svojstven način. U donjem dijelu koji je djelomično ukopan u zemlju smještene su spavaće sobe, kupaonica i prostor za odmaranje. Betonske stube u neobrađenom betonu začuđujuće izgledaju kao da plutaju, spajajući dvije etaže. Gornji dio se sastoji od samo jedne velike otvorene prostorije koja je vizualno raščlanjena na dnevni boravak i kuhinju s blagovaonicom uz pomoć kamina koji se našao na pola puta. Prostor spomenutog kamina višenamjenska je "kutija" obložena u drvene sive letvice koja unutar sebe skrivaju servisni ormar i kupaonicu s druge strane i to je jedina istaknuta točka u prostoru. Iako crna boja moćno vlada prostorom, Nik nam objašnjava da se ona ipak izmiče u susretu sa sunčevom svjetlosti koja dolazi preko velikih staklenih stijenki s obje strane kuće te u različito doba dana poprima drugačije nijanse.
- Kuća se u potpunosti mijenja od jutra do večeri, u svako doba dana ima drugačiju boju - kaže vlasnik.
Dvije velike staklene stijene koje sačinjavaju prednji i stražnji zid kuće donose jedan dodatni pogled na cjelokupnu građevinu i utječu na sveukupno iskustvo boravljenja u njoj. Kada se obje strane otvore, s obzirom na to da je kuća na malom brežuljku, u prostoru se stvori strujanje zraka jednako kao da ste u dolini koja se nalazi podno kuće. Dopustite li sebi da se umirite, zastanete na tren te svoj pogled usmjerite na prirodu u koju kuća uranja, pokušate osluškivati lišće koje šušti i opada, teško ćete se oteti dojmu da stojite u hladu velikog stabla. Pomislit ćete da ova kuća nije ništa drugo doli sjena. Hlad koji pruža odmor od uzavrele vreve života.
- Apsolutno svaki dio ove kuće za mene ima svoj smisao. Najmanji detalj priča nešto veliko. Stihovi sramežljivo skriveni podno stubišta, drugi skoro nevidljivi na staklu, ali ipak prisutni i značajni. Sve je prvotno promišljeno i prilagođeno meni, čak sam i namještaj radio u suradnji sa svojim prijateljem, od blagovaonice i kuhinje pa do boravka. Malo truda i kreativnosti mogu donijeti puno i uštedjeti mnogo - kaže Nik.
Nik je svoju viziju u konačnici ostvario skoro u savršenom omjeru. Naravno, to je kuća i uvijek se na njoj ima nešto raditi, ali zaključno bismo mogli reći da bi ovo bio kvalitetan primjer termina "arhitektura po mjeri čovjeka" koji je rado korišten, a ovdje je doista i ostvaren. Kuća koja je točno po mjeri jedinoga čovjeka čije mjere mora poštovati. Stoga nije ni začuđujuće da je nominirana za Nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje u području stambene arhitekture.
