Povratak neplanskog razvoja dijela Zagreba

U brojnim četvrtima u Zagrebu na velika se vrata vratila, mogli bismo je uvjetno nazvati, neplanska gradnja, iako je ona takva samo po svom izgledu i kaotičnosti koju izaziva, jer je ozakonjenja planovima.

Prošli smo ulicama Rudeša, dijela Trešnjevke, Kajzericom i uvjerili se da se ovdje, ali i drugdje po Zagrebu, gradi gotovo isto kao krajem 90-ih i početkom 2000-ih godina, odnosno bez urbanističke vizije konkretne cjeline grada. Pritom, kvaliteta same gradnje bolja je nego prije desetak godina, zgrade ne zauzimaju trotoar, nađe se i pokoje posađeno stablo, ali je i puno sličnosti s tim razdobljima, recimo, na dvije male parcele gdje su ranije bile dvije obiteljske kuće, grade se velike zgrade, kao neke urbane vile.

DILETANTSKI

Sve to na ponekim mjestima izgleda nakaradno, jer novogradnje su naslonjene na stare kuće, a prometna infrastruktura i širina cesta prilagođena je ranijem, gotovo seoskom predjelu. Naime, javnost i struka bili su krajem 90-ih i početkom 2000-ih vrlo negativni prema ovakvom načinu razvoja grada, da stambene zgrade samo zamijene obiteljske kuće na istom mjestu te je tako tada devastiran dio Trešnjevke, dio Vrbika i druga naselja. Onda je taj proces stao, ali ne zbog odluke Grada da se pozabavi kvalitetnom transformacijom nekih naselja koja su potencijalno vrijedna područja urbanog razvoja, nego, kako se sad pokazuje, zbog dolaska krize za vrijeme koje se općenito prestalo graditi.

- Riječ je zapravo o stanju koje bi bilo ispravnije nazvati neplaniranom umjesto neplanskom gradnjom ili o diletantski loše planiranom razvoju grada. Zašto je tako? Gradnja se provodi po Generalnom urbanističkom planu koji bi trebao biti, kao što mu sam naziv kaže generalni, opći, dakle i strateški plan, a ne plan koji određuje uvjete gradnje - kaže Vedran Ivanković, profesor na Arhitektonskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu.

NE KRŠE ZAKON

On je bio jedan od tri sudionika našeg malog okruglog stola održanog na tu temu, na kojem su sudjelovali i Damjan Geber, osnivač arhitektonskog i dizajnerskog studija Brigada, te Jasna Biliškov Barun, direktorica Biliškov nekretnina. Naime, D. Geber je na brojnim konferencijama u protekloj godini ukazivao na problem neosmišljavanja razvoja nekih gradskih četvrti i govorio o gentrifikaciji - postupku u kojem se starije jeftine građevine, najčešće radnička naselja, pretvaraju u kvartove sa skupljim i većim građevinama i to manje ili više uspješno. J. Biliškov Barun, pak, smatra da dijelovi grada koji se stihijski razviju gube u konačnici na vrijednosti nekretnina jer nisu atraktivni za stanovanje.

- Po GUP-u se na takvim područjima može graditi te je interes investitora opravdan, oni ne krše zakon i imaju dozvole. Stvar je zato kompleksna jer nije grad funkcionalna stvar pa da se jedino gleda ima li neki kvart školu i vrtić, nego je važna i kvaliteta života koja se želi postići. Na Trešnjevci se događa novi val gentrifikacije, primjerice istočni dio Trakošćanske koji je sagrađen nanovo 90-ih, i to se smatra lošijim primjerom, sad se ovdje grade zgrade na zapadnoj strani ulice i tek ćemo vidjeti hoće li one pridonijeti kvaliteti života. Hoće li se to dogoditi, Grad ne zna, o tome se i dalje ne brine, te se samo možemo nadati da je svijesti investitora veća nego prije - kaže Damjan Geber, koji je bio naš domaćin u Brigadi.

Grad zna o razvoju neke ulice samo podatke o veličini nove gradnje, broju parkirališnih mjesta i slično.

- S time da većina novih zgrada nema adekvatno riješena parkirališna mjesta - dodaje J. Biliškov Barun te kaže i da se u Zagrebu ne razvijaju ni nova naselja obiteljskih kuća, kao što je dio Cvjetnog naselja.

Strateško planiranje grada počinje od integralne vizije grada, ali ne sadašnje, nego vizije budućnosti. To je polazna točka, smatra Vedran Ivanković, a takve Zagreb nema jer nije pripremljena.

URBANA KOMASACIJA

Problemi stambene gradnje su višeslojniji, dodaje on, od zakonodavnih jer nepostojanje instituta urbane komasacije u pravnom poretku donekle onemogućuje grad da objedini neko područje za preobrazbu te nakon izrade svih potrebnih urbanističkih planova ponudi tako sređeno područje investitorima za gradnju, do relativne neuspješnosti naselja osmišljenih po uzoru na neke starije i dobre urbanističke modele kao što je Sopnica Jelkovec, a koja nije uspjela isključivo zbog udaljenosti i kvalitete izvedbe najveće višestambene građevine. Problem je i to što je 2014. godine ukinut detaljni plan uređenja.

Kao primjeri kvalitetnih naselja iz ranijih vremena istaknuti su Zapruđe, Utrine i Travno. Povedena je rasprava o manjem naselju u ulici Babonićeva koje je D. Geber spomenuo kao bolji primjer novije gradnje ulice, i mjesto za suvremenog čovjeka koje ima u središtu objekt s bazenom, nekoliko javnih sadržaja, a blizu je centra grada. No V. Ivanković nije se složio s tim, jer su, smatra on, kuće u Babonićevoj preblizu jedne drugima, što u pravoj ekskluzivnoj ulici ne bi trebalo tako biti, nisu pravilno osunčani svi stanovi te je ova ulica zapravo prosječna gradnja. Problem je, dodao je Ivanković, i to što je opća osviještenost stanovništva o kvaliteti stanovanja na niskoj razini.

DOBRI PRIMJERI

- Kao dobar primjer gentrifikacije postojećih dijelova grada istaknuo bi Martićevu ulicu i naselje Sigečica. Martićeva se od ulice s dućanima s autodijelovima profilirala u mjesto u gradu koje je vrlo poželjno za stanovanje. Sigečica se promijenila nakon što je otvoren jedan odličan bar, pa drugi, hostel, sagrađena je poslovna zgrada... No ti su se procesi dogodili ispod radara, drugim putevima, izvan struke i plana Grada. I Središće se kao stari kvart pretvorio u mjesto ugodno za život, jer je bilo bolje planirano koji će novi sadržaji doći u naselje. Grad mora rasti i razvijati se, ali kvalitetan rezultat može dati samo čvrst i dosljedan urbanistički plan, a ponekad i nešto kreativnosti investitora, kao u slučaju Sigečice - rekao je Damjan Geber.

Grad bi morao i nekako regulirati način na koji se dijelovi grada, kao što je Rudeš ili dio Trešnjevke, sada transformiraju.

- Zgrade se primjerice dižu na parcelama na kojima su bile male kuće te se na površini od 300-tinjak kvadrata sagradi zgrada od 1000 kvadrata, što infrastrukturno radi kaos u prostoru. Moguće rješenje je i da se takve zgrade dopusti graditi samo na nešto većim parcelama, recimo da investitori mogu istu kvadraturu podignuti na površni od 700 ili više kvadrata, čime bi ostalo nešto “zraka” oko novih zgrada. Dakle, nužni su bolji i jasni parametri gradnje - zaključuje J. Biliškov Barun.

Foto: Ranko Šuvar/Hanza Media