Prekrasna kuća usred srednjovjekovne jezgre Barcelone

Usred srednjovjekovne jezgre Barcelone, samo nekoliko minuta hoda od gradske katedrale, smještena je najstarija tržnica Santa Caterina sagrađena 1848. godine. Gotovo cijelu tržnicu nedavno su renovirali Enric Miralles i Benedetta Tagliabue iz EMBT arhitektonskog biroa. Njezin graciozan valoviti krov sa šarenim mozaik-pločicama dizajnirao je umjetnik Toni Comella, a živopisnih je boja i figura.

Benedetta je redoviti gost na tržnici, živi sa svoje dvoje djece tinejdžera, psom i papagajom u stanu u susjednoj ulici, u kući koja je dosegla gotovo mitski status među gradskim arhitektima i dizajnerima. “Jeste li ikad bili u Benedetta kući?”, pitanje je koje se često može čuti na druženjima i okupljanjima lokalne struke. I to s dobrim razlogom, zato što je to kuća koja se toliko ureže u sjećanje svojim pojedinostima i izražajnošću i svakog posjetitelja ostavlja jednostavno opijenim.

Kada je Benedetta prvi put stigla u Barcelonu iz rodnog Milana u ranim 90-im, stari grad je izgledao bitno drugačije. Bio je mokar i otrcan, naseljen generacijama obitelji koje nisu imale sredstva da se presele u svjetlija nova predgrađa. Mnoge srednjovjekovne palače bile su u stanju propadanja, skrivene stoljetnom prljavštinom. Tagliabue je bila fascinirana ovim zapuštenim urbanim krajolikom i pričom koja je počela s Rimljanima ispričana u cigli i mortu. Sama je arhitektonskim izletima otkrila gotičke ostatke pokrivene lažnim fasadama, stubišta od klesanog kamena iza skromnih vrata, a freske ispod slojeva žbuke. Kao što je bilo uobičajeno u ne tako davnoj prošlosti, stan u kojem danas živi bio je desetljećima korišten kao skladište, a vlasništvo je ostalo u istoj obitelji oduvijek. “Kada sam kontaktirala vlasnicu, koja je živjela u drugom dijelu grada, rekla je da nikada nije nogom kročila u njega”, kaže Tagliabue dok sjedi u kolonijalno inspiriranom boravku koji vodi do njezina bujnog vrta kojim dominira veliko stablo dunja. Kupila ga je za istu cijenu koliko bi koštao skromni dvosobni stan u drugom dijelu grada. Prostor je bio u groznom stanju. Bivši korisnici prostora srušili su zidove, a pod i strop su se urušavali. Stvaranje rezidencije konstrukcijski sigurnom bila je prva i najveća tehnička intervencija, daljnja adaptacija odvijala se prirodnim tokom, naravno, jednom uz nadzor arhitekta, drugi put ostavljajući odluke njihovim malim timovima pouzdanih obrtnika. Bez skice, modela i master-plana – sama kuća, njezina povijest, upravljala je smjerom radova.

Prva stvar koja se primijeti u kući je svjetlo. Sobe se nalaze u kružnom rasporedu oko središnjeg vrta koje osvjetljava dnevna područja. Učinak je pojačan na pod dijagonalno postavljenim pravokutnim pločicama s predivnim uzorkom baldosa hidráulica (pločice izrađene od cementa, dosta su se koristile u 19. stoljeću u domovima Španjolske i Francuske) koje reflektiraju sunčeve zrake, stvarajući “sobe svjetlosti”. Drugo je raslojavanje. Arhitekti su ogulili zidove stana poput luka, otkrivajući gotički kapitel s anđelima, živopisnih dekorativnih zidnih slika 18. stoljeća, zajedno s originalnim skicama za njih urezanih na zidu susjedne sobe. Ovi i bezbroj drugih elemenata iz različitih razdoblja ostavljeni su u svojem prvobitnom stanju, nisu obnovljeni niti su istaknuti kao muzejski primjerci s reflektorima ili kadrirani, već su naprosto pušteni da obavljaju svoju ključnu ulogu u harmoniji kuće. Tu je i prekrasan dnevni boravak sa zatvorenim bazenom koji vodi u vrt, njezina omiljena prostorija u kući.

Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!