Šezdesete u Zagrebu: Zlatno doba arhitekture, umjetnosti, glazbe... Gdje smo danas?

Dugoočekivana serija “Dnevnik velikog Perice” u produkciji Croatia filma za HRT, čija se radnja nastavlja na film Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”, odnosno 30-ak godina poslije, točnije u 1964., podsjeća na ondašnji razvoj glavnog grada i oživljava neke od kultnih lokacija i događaja

Vladimira Spindler

Dok se njihovi poznanici, čim se učlane u Partiju, useljavaju u stan u Ulici proleterskih brigada, u novijoj zgradi na sedmom katu, odakle se Zagreb vidi kao na dlanu, supružnici Željka i Perica Šafranek žive kod njegove majke Ane na Gornjem gradu. Nakon desetak godina počinju planirati preseljenje u stari stan pokojnog tetka Ernesta, prepirući se oko malih plaća i podizanja kredita za kupnju telefona, televizora i perilice rublja - najpoželjnijih uređaja koji se tek počinju pojavljivati u kućanstvima.

“Deco, pa zakaj se svadite oko nekog stana na periferiji, bute naslijedili Ernestov stan na Zrinjevcu”, komentira Peričina majka Ana.

Zračna snimka Vukovarske, tada Ulice proleterskih brigada, sredinom šezdesetih

D. Rendulić/Muzej grada Zagreba

I doista, Ulica proleterskih brigada - današnja Vukovarska - tada je bila praktički periferija grada. Iako je njezina gradnja počela u tridesetima, do punog zamaha dolazi početkom pedesetih godina, s urbanističkom idejom da bude okosnica novoga, poslijeratnoga socijalističkog grada. U šezdesetim godinama, koje se pamte kao turbulentne i po mnogočemu prijelomne za Hrvatsku, dolazi do društvenog, političkog, gospodarskog i kulturnog uzleta. Tad se stvaraju i najveća djela u području arhitekture, realiziraju se ideje začete u pedesetima, počinju projekti urbanizacije...

U Ulici proleterskih brigada u to je vrijeme već sagrađen veći dio stambenih zgrada karakterističnog izduženog tlocrta. Neke od njih radili su arhitekti Drago Galić, Neven Šegvić, Božidar Rašica... Nastaju i zgrade kulturnog, obrazovnog i upravljačkog sadržaja, kao pravi primjeri moderne hrvatske arhitekture: gradi se gradska vijećnica, počinje gradnja Pučkog otvorenog učilišta (Radovan Nikšić i Ninoslav Kućan), KD “Vatroslav Lisinski” (Marijan Haberle, Minka Jurković i Tanja Zdvořak) i Kockice (Ivo Vitić).

Talijanski paviljon na Zagrebačkom velesajmu koji potpisuju Raffaele Contigiani i Giuseppe Sambito

Josip Vranić/Muzej grada Zagreba

Zagreb se tih godina ubrzano širi. Prvo preko pruge i prema Savi, a potom i na južnu obalu rijeke. Izgradnji novozagrebačkih naselja prethodilo je premještanje Zagrebačkog velesajama sa Savske ceste u paviljone koji se grade krajem pedesetih i početkom šezdesetih. Većinu su radili domaći arhitekti, a dio je rađen prema idejama stranih arhitekata. Neki od njih danas se ističu kao prava remek-djela iako su, nažalost, u lošem stanju. No, o njihovoj važnosti govori i činjenica da su pojedini paviljoni pod posebnim režimom potpune zaštite, poput Mašinogradnje i Vitićeva paviljona. Među njima je i Talijanski paviljon, koji potpisuju Raffaele Contigiani i Giuseppe Sambito, a ističe se preokrenutim rebrastim piramidama od laganog betona, prekrivenim metalnim i staklenim stijenama.

Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“ jedan je od najznačajnijih projekata tog vremena. Na njemu rade Marijan Haberle, Minka Jurković i Tanja Zdvořak. Građena je od 1960. do 1973. godine.

Muzej grada Zagreba

I stariji dio grada poprima nove vizure. Od stambenih projekata izdvajaju se zgrada na Iblerovu trgu i zgrada Ive Vitića u Laginjinoj. Realiziraju se i drugi prepoznatljivi sadržaji: krajem pedesetih Maksimirski stadion, početkom šezdesetih nova Zračna luka na Plesu, a nekoliko godina kasnije i sljemenska žičara.

U jednom od najuzbudljivijih desetljeća duh političkog Zapada postaje sve primjetniji i utjecajniji. Osim u arhitekturi, to su bile plodonosne godine i u likovnoj umjetnosti, modi, glazbi, zlatno doba kazališta, filma, televizije i novina... Bilo je to vrijeme Novih tendencija, Gorgone, Muzičkog bijenala... Razvija se bogata pop-kultura, koja nezaustavljivo prodire u ondašnje socijalističko društvo. Vrijeme je plesnjaka i glamuroznih glazbenih festivala, a Zagrepčani se zabavljaju u Glazbenom zavodu, Češkom domu i Tucmanu. Legendarna pjevačica Zdenka Kovačiček jednom je prilikom opisala kako je Tucman imao pravila odijevanja: muškarci su bili u odijelima, a žene, natapiranih frizura, nosile su glokn-suknje.

Zgrada arhitekta Ivana Vitića, poznatija kao Kockica, koju krase mozaici Ede Murtića

Šime Radovčić/Muzej grada Zagreba

Većina spomenutih lokacija, atmosfera i okružje iz šezdesetih oživljeni su u seriji “Dnevnik velikog Perice”, čiji je glavni lik upravo Perica s početka priče. Riječ je o seriji u produkciji Croatia filma za HRT, čija se radnja nastavlja na kultni film Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”, odnosno u 1964. godini.

Iste godine događa se i poplava u Zagrebu, nakon čega se podiže nasip i uređuje korito Save. No, nama je zanimljivo vidjeti i kako su izgledali tadašnji interijeri, od gostionice K Žnidaršiću, otvorene daleke 1830. godine, do stanova s tapetama i regalima, policama i vitrinama od masivnog drva...

Glavni lik serije, Perica Šafranek, u stanu na Gornjem gradu, čiji je uređenje karakteristično za to doba

Vladimira Spindler