Stan arhitektice Vedrane Ergić

Kako znaš da je to ono istinsko i pravo – jednostavno tako da tu istu stvar zamisliš za 5, 10, 20, 50 godina. Tako je to u ljubavi, međuljudskim odnosima… ali i u modi, dizajnu, arhitekturi…

Ako je haljina pretrendovska, ona će super savšeno izgledati ove sezone, ali će već iduće izgledati smiješno… Nekad si valja priuštiti i takvu haljinu, ali ne i čitavu garderobu koju ćeš zbog toga morati mijenjati svake sezone.To, sam naučila već u najranijim tinejđerskim danima, no zapravo ubrzo sam shvatila da princip vječne “male crne haljine” funkcionira u svim sferama života. Posebice kada su u pitanju one dugoročnije odluke, a formiranje vlastitog životnog prostora, definitivno je jedna od njih. Mjesecima sam razmišljala o tome koji stan da vam pokažemo koji bi ilustrirao temu o idealnom stanu…

Definitvno je to trebao biti reprezentativan, lijep, savršen stan koji je bezvremenski te jednostavno ne stari… Mojoj potrazi bio je kraj u trenutku kada sam prolistala knjigu Miljenka Bernfesta koji je ovjekovječio nestiliziranu, nephotoshopiranu nagrađenu arhitekturu nastalu u proteklih 20 godina, u kojoj se vidi kako mnogim našim najpriznatijim I najnagrađivanijim kućama, stanovima, interijerima, najarhitekturi treba piling, botox, hijaluronska kiselina, ako ne i temeljiti face lifting.

Jednom stanu ništa od navedenog doista nije potrebno. Riječ je o pravoj “maloj” crnoj haljinici hrvatske arhitekture, istinskom evergreenu ili jednostavno stanu koji jednako dobro izgleda sada, kao i prije osam godina kada je dovršen te kada je dobio nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata, nagradu Bernardo Bernardi, koja se dodijeljuje za najbolje oblikovanje i intervencije u interijeru, a koju paradoksalno vrlo rijetko dobivaju interijeri i još rijeđe stanovi.

Riječ je o stanu na Ribnjaku arhitektice Vedrane Ergić koja ga je početkom prošlog desetljeća sa bivšim suprugom, također arhitektom, Markom Murtićem uređivala. Tada se o stanu pisalo jako mnogo i izašao je u brojnim knjigama, monografijama, stručnim i manje stručnim časopisima. O tom stanu pisala su mnoga, meni vrlo draga, imena iz svijeta arhitekture i novinarstva… I dok sam se uzdizala liftom u taj čuveni stan, razmišljala sam što se o njemu još može napisati što već moje kolege nisu napisale…

Ali onda je Vedrana otvorila vrata, ja sam posve zanijemila. To je jednostavno stan o kojem bi se mogle napisati knjige, pomislila sam, napraveći kratku turu po tih stotinjak kvadrata stana i još toliko terase.

Kako je bilo toplo nedjeljno poslijepodne, odmah smo sjele na terasu. Terasu sa najsavršenijim pogledom u cijelom gradu. Terasu s koje se u punoj širini vide rascvjetale krošnje magnolija, trešnji, višnji… iz obližnjeg parka Ribnjak, a koje nadvijaju krovovi donje i gornjegradskih zgrada sa predivnim pogledom na Katedralu i Ilički neboder, simbole naše metropole.

Tom, bez pretjerivanja, savršenstvu uvelike doprinose ogromne željezne tegle visokih bambusa koje stvaraju dojam zelene oaze koja kao I svaka prava oaza ima vodeni element, u ovom slučaju duguljasti bazen. Savršeni pogled, bazen na krovu zgrade, pažljivo postavljena tikovina i miniprašuma bambusa… može li terasa jednog stana biti savršenija? Sada uistinu znam da ne, posebice kada vam pogled skrene na interijer, omeđen ogromnim staklenim stijenama koje spajaju, a ne razdvajaju, interijer s eksterijerom čineći ga transformabilnim.

I dolazimo do te riječi, transformabilnost, toliko zastupljenom, poželjnom, a često i preforsiranom pojmu, koji se uvijek pojavljuje kada su interijeri u pitanju.

Svaki dobar interijer, trebao bi anticipirati sve moguće promjene koje će se u njemu događati i davati korisnicima tu toliko željenu transformabilnost… Jer ipak ljudi se mijenjaju, želje, potrebe, načini korištenja prostora postaju s vremenom drugačiji… a sve bi to trebao moći podnijeti idealan stan.

Znam, obećala sam da ću pisati o stanu, a ne o ničijem privatnom životu… Ali uistinu je važno spomenuti da sada u stanu žive dvije predivne i kreativne dame, od kojih jedna ima tri I pol godine zbog koje se stan nužno promijenio.

Kad malo bolje promislim, promijenilo se samo možda na nivou detalja, jer ćete po prostoru naići na kućicu za lutke, plišane igračke, drveni bicikl, mobilnu kuhinjicu i ostale sitnice koje djeca obožavaju… No, stan je s lakoćom anticipirao sve promjene koje donosi tako velika stvar, kao dijete.

– Stan smo kupili prije 11 godina i jako dugo smo ga projektirali i uređivali. Uvijek je to onaj princip, da čovjek najsporije radi kada radi nešto za sebe. Sve ostalo je važnije, a sebi projektirate kada uhvatite neku pauzu… Kada smo tražili stan, bilo nam je jako važno da ima veliku terasu, da je u centru grada, ali opet na nekoj mirnijoj lokaciji te da je građen po takozvanom skeletnom sistemu što će nam omogućiti da sve porušimo, preprojektiramo i zapravo si sami sagradimo stan po svojoj mjeri. Sve to prepoznali smo u ovom, tada prilično zapuštenom stanu koji je imao gomilu nepotrebnih hodnika i četiri sobe. Sve to smo porušili i krenuli u velike građevinske radove koji se najlakše mogu usporediti s gradnjom ispočetka, ali s obzirom da je riječ o stambenoj zgrad arhitekta Slavka Lowyja iz 1938. godine, s brojnim ograničenjima – ispričala je Vedrana Ergić.

Nakon duge dvije godine, gomilu radova i rješavanja zahtjevnih projektanstskih zadataka, (ali i investitorskih izdataka) stan je poprimio konture onoga što je i danas, a to je usudila bi se reći, najveći transformer u Hrvatskoj, a vjerojatno i šire.

Što to znači? Jednostavno, sve plohe u stanu, osim dijela istočne i zapadne fasadne fronte zida su pomične. Sve što vidite, može se pomaknuti, okrenuti i preklopiti te najradikalnije gledano postati potpuno jedinstven openspace prostor s nevidljivom granicom između interijera i eksterijera ili pak opet radikalno, ako se sve plohe zatvore, može postati vrlo klasičan stan s spavaćom sobom, kupaonicom, wc-om, garderobom i integralnom dnevnom zonom s dnevnim boravkom s blagovaonicom i kuhinjom. Staklena fasadna fronta također se zatvara, dapače, mogu se navući zastori te onda imate vrlo klasičan stan , bez pogleda I terase… ono što je, nažalost, vrlo uobičajeno u Hrvatskoj.

No, čak i tada stan izgleda izuzetno atraktivno i neobično te ponovno otkriva da nije to običan stan.

Tom neobičnom dojmu, doprinosi nesvakidašnje tretiranje vertikalnih i horizontalnih ploha u stanu.

Na najvećem dijelu horizontalnih ploha nalazi se tamnosivi beton te tikovina. I dok bi mnogi pomislili da je skupocijena tikovina u interijeru, a jeftini beton u eksterijeru, stvarnost je obrnuta jednako kao što bi mnogi pomislili da je američki orah rezerviran samo za interijere neobogataša, a nipošto ne za pomične pregrade s kojim se skriva, odnosno otkriva kupaonica, vešeraj i garderoba koje se ponovno neočekivano nalaze na sredini stana.

Očekujte neočekivano, strujalo mi je glavom dok sam po stanu otkrivala bezboj skrivenih “džepova” u kojem se nalaze brojni ormari u kojim se uistinu koješta može spremiti, ali ono što me ipak iznenadilo je što je unutrašnjost svakog ormara i niše detaljno osmišljena, organizirana te pomno izdizajnirana.

Ali čekaj, gdje je vama kuhinja, mislim vidim radnu plohu, ploču za kuhanje, sudoper i napu, al gdje je pećnica, perilica suđa, hladnjak i svi oni elementi?

i opet “expect unexpected” skrivena je iza zida, u punom sjaju pravog transformera koji se otvara i zatvara na najrazličitije moguće načine.

Slično takvo pitanje bilo je I s radnom sobom, koja je opet iza jednog drugog zida, a ponovno pažljivo skrivena ili bolje reći otkrivena…

O pomičnoj, sakrivenoj ili bolje rečeno otkrivenoj kupaonici koja u jednom “modeu” korištenja može postati centralno mjesto u stanu, neću puno pričati jer je to ono po čemu je stan postao i poznat… ali ono o čemu mi se čini vrlo važno razgovarati je kako je moguće da ovaj stan i dalje izgleda kao da je nov, a što je najbolje, tako će nam se činiti I za idućih deset… ma i 50 godina.

– Vjerojatno zato što nije trendovski, a sve u njemu je “custom-made”, izrađeno i izdizajnirano baš po njegovoj mjeri. Sve ostalo što je u njemu pripada klasičnom modernom namještaju, klasicima 20. stoljeća, koji su i 40-ih, 50-ih, 60-ih, 70-ih izgledali jednako suvremeno kao i danas – ispričala nam je Vedrana Ergić jedna od najcjenjenijih arhitektica u Hrvatskoj koja je izradila neke od najljepših interijera koji već polako ulaze u antologiju hrvatske arhitekture te koja je prava doktorica za interijere.

Naravno da zato i ne čudi što ćete u interijeru naići na mnoge komade namještaja, rasvjetu i detalje s dizajnerskim potpisom nekih od najvećih dizajnerskih velikana poput Eamsa, Citteria i Castiglionia te mnoge svevremenske proizvode Vitre, B&B-a i Kartella, tvrtki koje se u svijetu dizajna nezaobilazni trendmakeri.

Svakom ljubitelju dizajna bit će i te kako ugodno na jednom mjestu vidjeti sve te legendarne komade suvremenog dizajna, poput stolica, fotelja i stolova, u prvom redu Charlesa i Ray Eams, dizajnersko-arhitektonskog para koji je napravio vječne bestsellere poput Plastic Side Chaira s raznim varijantama nogu, legendarnu Plastic Armchair, DCW, LCM te RAR stolicu “kolijevku”. Bit će zadovoljan što vidi i savršenu igračku za odrasle, slavni Eamseov slonić, ali I nonšalantno razbacane po prostoru legendarne Noce i Toio lampe Achilea Castiglionija, koje ipak nećete vidjeti kod pomodnih trendsettera koji kupuju samo ono što je “in”.

– Barem triput godišnjem na hrpu stavim sve stvari koje imam i posložim ih na drugačiji način. Neke komade namještaja i dekora odnesem u ured, neke strpam u neki od ormara ili pak iz ureda dovućem neki zgodni komad. Nekad je stan potpuno čist i lišen svih detalja, a ponekad kao sada saturiran koječime. Sve to naravno ovisi o životnoj fazi i godišnjem dobu – ispričala je arhitektica koja je u međuvremenu jednostavnim pomicanjem pregradnih strijena u par minuta stan transformirala i dala mu posve drugačiji karakter. I dok je zapadno sunce dozivalo sumrak, stan je ponovno poprimao totalno drugačiji oblik, a pomične stijene otvarale su vizure koje do tada nisam vidjela… Svako pomicanje bilo je zapravo novo otkrivanje i neka nova još neviđena strana ovog stana… stana koji je posve jedinstven, poseban, neobičan te neuobičajeno, ali nipošto ne na prvu, topao… stan u kojem divno i sretno žive dvije dame… ili curice.

Odlazeći iz tog fascinatnog artističnog penthausa, vraćam se priči o maloj crnoj haljinici. Ona je savršena, vječna i uvijek će vam pristajati… samo ako je rađena baš po vašim mjerama. I tu mi se čini da je kraj o idealnom stanu. To je stan koji je napravljen baš po vašoj mjeri.