Mnogi su interijeri preslika profesija, osobnosti i životnih filozofija svojih vlasnika. Otkako si je sredinom 70-ih, dok je još bila studentica na Harvardu, uspjela priuštiti svoju prvu nekretninu, arhitektica, urbanistica i dizajnerica Sylvia Gottwald u svaku od svojih nekretnina nastojala je svih ovih dugih godina utisnuti osobne pečate: arhitektonski impuls, kozmopolitski duh, respekt prema prošlosti, uvažavanje raznih svjetskih kultura, impresije s raznih putovanja, strast prema prirodi i dizajnu...
Njezine dosadašnje životne prostore obilježile su dvije nekretnine: kuća iz 50-ih godina u Washington D.C.-ju u blizini parka Rock Creek te kuća/ruševina s četiri zida, čija fasada datira iz romanike i gotike, u povijesnoj jezgri grada Korčule. Stilski i arhitektonski potpuno različite s posve drukčijim impulsima i namjenama, svaka je od tih kuća na svoj način za Sylviju predstavljala izazov, ali ostavila i još uvijek ostavlja brojne uspomene i razna propitkivanja. Prvenstveno ih je smatrala vlastitim arhitektonskim projektima, a tek onda i domom.
Sylvia Gottwald ima osebujnu životnu biografiju. Iz rodne Kutine davnih 60-ih otišla je u Zagreb gdje je završila gimnaziju, a potom je živjela na raznim svjetskim adresama. Već više od 50 godina živi i radi izvan Hrvatske. Studirala je likovnu umjetnost u Rimu i Montrealu prije nego što je stigla u Cambridge u Massachusettsu, kako bi magistrirala arhitekturu na Harvardu, te je nastavila studij urbanog planiranja na MIT-u. Radila je u brojnim zemljama kao arhitektica i urbanistica te promicala očuvanje kulturne i prirodne baštine. Životna baza desetljećima joj je bio Washington D.C., dok joj je Korčula dugo ljetna adresa za odmor, bijeg od američkog stresnog, ali i fascinantnog života.
Na Korčulu je prvi put došla 1970. kao mlada studentica arhitekture.
- Studirala sam tada arhitekturu na Harvardu. Na fakultetu sam pročitala jedan oglas za međunarodni kongres planera i arhitekata u Veloj Luci. Prijateljica, arhitektica iz Zagreba pozvala me da uz kongres dođem vidjeti i kuću koju je naslijedila od djeda. Korčula me već pri prvom susretu posve očarala. Kako mi je otac obećao nagradu kada diplomiram, odustala sam od puta oko svijeta i kupila sam ruševinu u Korčuli. Bila sam mlada i luda. Zanijela sam se tom prekrasnom fasadom građenom kroz stoljeća - priča Sylvia Gottwald dok nam pokazuje svoju dugogodišnju ljetnu rezidenciju unutar povijesne jezgre grada Korčule.
Korčula joj je dugo bila jedina baza u Hrvatskoj.
- Kupila sam ruševinu koja je bila napunjena s puno zemlje i građevinskog otpada. Što me privuklo toj ruševini? Imala je fasadu koja je bila iz romanike, rane i kasne gotike i renesanse. Bila sam oduševljena. U to vrijeme bila sam najsretnija na svijetu što imam tu ruševinu i što kao arhitekt mogu nešto početi raditi na njoj. To mi je bio prvi projekt - prisjeća se Sylvia. No taj početnički entuzijazam mlade arhitektice o divnom životu na Korčuli u povijesnoj kući koja će s vremenom postati kulturna rezidencija nije se pokazao baš idealnim.
- Bilo je puno izazova prilikom uređenja te kuće, od učvršćivanja statike i konstrukcije preko unutarnjeg uređenja pa do kreiranja dvoetažnog prostora pod krovom - dodaje Sylvia. Još uvijek se bori sa svim tim izazovima. Prilikom kupnje nekretnine ili zemljišta nisu bitni isključivo nekretnina, zemljište i lokacija nego i mikrookruženje i općenito okolina u kojoj se kuća nalazi.
Već godinama svako ljeto provodi na Korčuli. Njezina korčulanska rezidencija prostire se na oko 200 četvornih metara. U prizemlju je originalno planirana kuhinja postala galerija nakita nakon smrti Sylvijine majke koja je s njom boravila na Korčuli, dok je jedna mala soba u prizemlju preuređena u njezin ured. Na prvom su katu glavna spavaća soba i kupaonica, a na drugom katu salon za druženje i odmaranje. Na trećem je katu prostor u potkrovlju iskorišten kao dupleks (dvoetažni prostor) s terasom. Taj dio kuće, kaže, jedini je prostor u kući gdje donekle ima mir i može uživati u pogledu na Korčulu i more. Razočarana je što je i Korčula svakodnevno okrznuta beskrupuloznim, masovnim turizmom i divljom gradnjom. To je posve drukčija Korčula od one koja ju je očarala davnih 70-ih.
Desetljećima je domom smatrala svoju kuću u Washington D.C.-ju koju je kupila 1985., no prije dvije godine ju je prodala.
- Bila sam primorana prodati tu kuću koja mi je bila centar svijeta u kulturnom, društvenom i ekonomskom smislu. Za to krivim isključivo prisilni lockdown i pandemiju za vrijeme kojih su mi uništena dva biznisa, od čega se nisam uspjela oporaviti. Ta kuća u Washington D.C.-ju bila je moja životna baza. Ako sam i odlazila privremeno živjeti u druge gradove i zemlje, tamo bih se uvijek vraćala. To mi je bio dom. S prodajom te kuće cijeli jedan kvalitetni život je došao do svog kraja. U toj sam kući sa svojim suprugom, kćeri i brojnim prijateljima proživjela najljepše trenutke.
Uspjela je od građevine iz 50-ih napraviti moderan dom s puno dizajnerskog namještaja i s primjesama raznih azijskih stilova putem efektnih detalja.
- Volim minimalističke prostore, a namještaj koji kupujem uglavnom je, ako mi budžet dozvoljava, od najboljih dizajnera. Stolice u blagovaonici bile su s potpisom Mies van der Rohe, a fotelje u prostoriji za primanje gostiju s potpisom arhitekta Marcela Breuera. Ali ipak, najdraži komadi namještaja bile su mi dvije staklene stolice Ghost s potpisom čuvene Cini Boeri za studio FIAM. Nažalost, većinu dizajnerskog namještaja, uključujući i kultne stolice Ghost, morala sam prodati zajedno s kućom - govori.
S nostalgijom se prisjeća i vrta od čak 1000 četvornih metara koji je dugo uređivala s posebnim respektom prema prirodi. Vidjela je puno vrtova diljem svijeta i nastojala je sve te ljepote na neki skladan način integrirati kao novi hibrid u vlastiti vrt. Najveća su joj inspiracija vrtovi iz Japana, Indije i Nepala.
Nije to bio dom samo Sylviji i njezinoj obitelji. Kuću je i iznajmljivala pa je njezin dom sredinom 90-ih šest godina bila rezidencija hrvatskog veleposlanstva u Washington D.C.-ju, a u kući je nekoliko mjeseci stanovao i nekadašnji češki predsjednik Vaclav Havel dok je pisao knjigu.
Kada je prodala kuću u Washingtonu, kupila je manji stan u tom američkom gradu. Pitamo ju gdje joj je trenutno istinski dom.
- Trenutno nigdje, više se nigdje ne osjećam kao kod kuće, ali možda ipak Korčula. Nakon velikih poslovnih izazova radeći na master planu za Silver Spring (predgrađe Washington D.C.-ja) i na golemom projektu Reagan (Pennsylvania Ave), vrijednom milijardu dolara, koji je trebao biti poslovno-kulturni centar, a postao je samo poslovni, shvatila je da je borba protiv kapitala i korupcije ogromna -kaže. Potom je prije 24 godine napravila zaokret u karijeri i počela se baviti dizajniranjem nakita od sedefastih školjki i bisera iz svih mora i oceana svijeta. Školjke su je dugi niz godina privlačile svojom ljepotom. Pažljivo ih je prikupljala tijekom putovanja po cijelom svijetu. Art i vrijednost njezina nakita prepoznali su i kustosi velikih svjetskih muzeja pa je svoje umjetničke radove izlagala u Parizu, New Yorku, Washingtonu D.C.-ju, Londonu, Pragu, Rimu, Milanu i Bangkoku. Kao veliki aktivist za zaštitu morskih okoliša, za izradu nakita koristi materijale s održivih farmi školjaka, uglavnom iz Indonezije, a svaka od njezinih deset kolekcija ukazuje na problematiku zagađenja oceana i važnost zaštite morskog okoliša.
- Školjka je najefikasniji habitat koji postoji. Mekušac nosi kuću na leđima, izađe, pohvata što treba i povuče se u kuću. Školjke filtriraju morsku vodu i čiste ju. Većina školjaka koje upotrebljavam su s farmi bisera. Zanimljivo je da su školjke oduvijek inspirirale arhitekte. Frank Lloyd Wright je napravio muzej Guggenheim inspiriran školjkom. Čitava Fibonaccijeva teorija o brojevima se ponavlja kroz školjke, kozmos. To je univerzala, spirala, bez koje život ne postoji - kaže Sylvia.
Prvu kolekciju umjetničkih predmeta i nakita proizvela je u Parizu s materijalima dobivenima s održivih farmi bisera u južnom Pacifiku.
- Otišla sam u Louvre 1998. u Muzej za dekorativnu umjetnost kako bih naučila više o francuskoj tradiciji sa sedefom u razdoblju art decoa. U muzeju su se iznenadili i oduševili. Zapravo, oni su mi bili prvi kupci. Tada još nisam dizajn sa školjkama ozbiljno shvaćala. Bile su mi jedna vrsta meditacije između drugih projekata. U Parizu sam u dvije godine imala sedam izložbi u raznim muzejima i galerijama. Francuzima se jako svidio taj nakit s arhitektonskom disciplinom i minimalističkom estetikom - priča.
Problematikom školjki i oceana počela se sve više baviti nakon što je prisustvovala predavanju Jacquesa Cousteaua koji je vrlo pasionirano govorio o moru i njegovu očuvanju. Školjke su oduvijek bile mnogobrojne, jeftine i dostupne. Međutim, zbog kiseljenja mora one će nestati, neće se moći formirati zbog pomanjkanja kalcija. Možda već za petnaest, dvadeset godina. Sylvijin nakit dramatičnog dizajna podsjeća na muzejske artefakte i mjesto mu je zaista u muzeju. Razmišlja o tome da bude trajno dostupan javnosti putem galerije ili privatnog muzeja u čijoj joj realizaciji pomaže kći Gaella Gottwald, talentirana akademska slikarica i povjesničarka umjetnosti koja je od majke naslijedila veliki respekt prema umjetnosti, ali i prema očuvanju okoliša i mora. Nadamo se da će Sylvijin art nakit od sedefastih školjki pronaći svoj trajni dom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....